Zar činjenica da je veća plata u zaštitarskoj agenciji nego u nekoj od firmi koja se bavi proizvodnjom, ali ne usluga nego dobara, nije dovoljan dokaz da nam je sigurnost potrebnija od bilo kojeg drugog dobra?!
Niko se ne osjeća sigurnim jer institucije se sistematski uništavaju. Crna hronika je postala svakodnevno obavezno štivo. Najgore je što se navikavamo na takvo stanje.
Oni koji su znali kako je to nekad bilo, marginalizirani su a mi koji ne znamo kako je nekad bilo bolje, kad se nešto ružno desi kažemo: «ma dobro je, moglo je biti i gore!» Na kafi se ne priča ni o čemu osim o tome kako je neko nekog premlatio, ispucao cijeli okvir, bacio bombu, izboo, oteo, ubio… iz ove perspektive, kada je riječ o državi čini se, ništa nije uništeno više od njenih institucija tj. nje same. Te institucije nije uništio samo tamo neki neprijatelj, nego i ljudi «sa ove strane». Opće, društveno, institucionalno pretpostavili smo rodbinskom, jaranskom ili nekom drugom uskom vaninstitucionalnom. Zato danas imamo jaransko i rodbinsko (to ovi iz inostranstva zovu nepotizam, mito i korupcija) jače od institucionalnog. Zapravo mi lažemo sami sebe kada govorimo o izgradnji države. Mi nju, čini se, ne želimo vjerovatno isto onoliko koliko i ovi iz RS-a, jer da je želimo, ne bi izgrađivali sve osim institucija. Ovi iz RS-a imaju neke druge motive a naši motivi su sitni, “šićarski”, uski, jednokratni. Država nam je misaona imenica. Ne zato što je njeno postojanje svedeno na Vijeće ministara, Predsjedništvo i Parlamentarnu skupštinu nego zato što je nema nama u glavama. Naša svijest o državi je u zametku. Tek mali broj ljudi ima svijest o državi a još manji broj je svjestan besvijesti o državi. Možda je to otprilike broj ljudi koji je izašao na proteste zbog ubistva Denisa Mrnjavca. Država ne može postojati zahvaljujući vezama i kontaktima. Ona postoji zahvaljujući svojim institucijama a mi institucije naše države svakodnevno urušavamo.
Nismo mi društvo u tranziciji zato jer nas je neko tako nazvao nego zbog toga što putujemo kroz vrijeme u kojem pomalo postajemo svjesni da rodbinska veza i jaranstvo ne može nadoknaditi instituciju koja sistematski rješava probleme. Dug je to put. Svoje povjerenje nažalost još uvijek dajemo vaninstitucionalnom (jaranskom i rodbinskom) zbog čega trpe institucije države u koju se licemjerno zaklinjemo.