Pojam rampe kao simbol koji dijeli urbano od ruralnog, napredno od zaostalog, svijet svjetla civilizacije od tame nekulturnog provincijalizma; dugo se poput Kineskog zida sa smislom odbrane u prvo vrijeme a kasnije poput Berlinskog zida sa smislom razdvajanja, zadržavao u svijesti generacija Visočana. Nemalo puta se sa nostalgičnim uzdasima moglo čuti kako su to bila dobra vremena u kojima se rampa u akšamski vakat spuštala i time poput noćobdije pazila na čaršiju od svega onog što je po prirodi stvari njoj strano. Ali, kao što to neminovno biva pa propadaju carstva, nestaju civilizacije; i Kineski zid više nema svoju originalnu namjenu, a Berlinski je srušen kao oda slobodi, tako je jednog ljetnog prijepodneva u zagušljivosti jedne poveće sobe u zgradi općine, bez mnogo prašine konačno srušena rampa riječima jednog čaršijskog liječnika.
Riječima jednog čaršijskog liječnika (preciznije hirurga), koji se nalazio s ove strane rampe, uz svesrdnu pomoć onih s one strane rampe, a sve zarad partijskog „borga“ kao simbola kolektivne svijesti kojom upravlja neko za koga pojam općeg dobra ne postoji, završena je višestoljetna egzistencija pojma rampe kao granice između građana i seljaka.
Tako su stanovnici općine (namjerno ne pišem građani jer je ta kategorija već bespovratno izgubljena sa svim onim atributima koje pojam građanin sadrži) koja već sada predstavlja geografki, geopolitički, ekonomski, kulturni i svaki drugi besmisao, postali taoci imaginarnih narkomana i svakojakih drugih probisvijeta.
Visoko, nekad kraljevski grad, sve dublje tone u zemlju pod teretom srama koje mu donose nove generacije, danas predstavlja septičku jamu iz koje se širi smrad truleži, što se već može opipati zahvaljujući industrijskom trovaču koji kao opomena stoji na ulazu onoga što je nekad bar malo ličilo na grad koji želi prosperitet.
Isti ti stanovnici danas i formalno imaju pravo da budu boležljivi samo od 7 sati ujutro do 11 sati navečer, a poslije toga su osuđeni da po uzoru na svoje pretke još iz turskog vakta u vakrsus doba kucaju na vrata svojih komšija, prijatelja i rodbine i posuđuju lijekove, ili da se zapute na put do prve otvorene apoteke u Ilijašu ili Kaknju (kao da u ovim općinama ne postoje narkomani i probisvijeti), do prve svjetlosti koje nosi civilizacija.
Napomenuo bih da je, recimo Ilijaš, još u vrijeme prije agresije na BiH važio za općinu koja sadrži najveći procenat prekršilaca zakona po glavi stanovnika – narkomani, narkodileri, ubice i probisvijeti poznati i van granica bivše Jugoslavije.
Pitam se samo da li ti isti ljudi, koji nam uskratiše pravo na bolest od 11 sati navečer do 7 sati ujutro, razmišljaju o tome na čiju će dušu pasti muke bolesne djece pod vručicom ili iznemoglih staraca ili bilo kog drugog koji u to doba bolesti iladža traži (haram im bilo).
Visoko, nekada grad koji je imao porodilište, danas svoje nove stanovnike dobiva na putevima za Zenicu ili Sarajevo; nekada grad koji je imao manifestaciju dana trgovine, kulture i sporta koja je težila da preraste u sajam, danas ima teferič začinjen zvucima turbo-folka i gostovanjima amoralnih provodađija zinaluka; nekada grad koji je imao klub studenata i učenika kao nukleus iz kojeg su se razvijale neve pozitivne snage, danas ima besposlene kahvopije bez pokretačkih ideja; nekada grad sa nagrađivanim arhitektonskim dostignućima, danas čumez optočen bezličnim i sablasnim zdanjima kao nadgrobnim spomenicima mita i korupcije u sistemu spojenih džepova… toliko negativnosti da se čovjek zapita da li na ovom području kao svojevrstan fenomen egzistiraju samo atomi koji u sebi pored neutrona sadrže samo elektrone!?!?
I pored svega, rušenje višestoljetne rampe će proći kao da se ništa nije desilo, a iznad glava stanovnika ove općine će i dalje stajati slogan jedne kozmetičke korporacije:
„JER MI TO ZASLUŽUJEMO“!
Samo kad bi malo podigli glavu mogli bi to i pročitati…