Da je ovo normalna zemlja, kao što nije, sada bi bilo lijepo ukratko prikazati rezultate istraživanja na jednom od najznačajnijih neoliskih nalazišta u Evropi proteklih godina, pričati o rezultatima do kojih su došli istraživači iz oblasti arheobotanike ili paleozoologije, prezentirati rezultate do kojih se došlo metodom geomagnetske prospekcije, a da ne spominjem “tone” nađenog arheološkog materijala, ostatke naselja i sve drugo. Rezultati istraživanja iz posljednje dvije godine radova još nisu prezentirani, a planirano je da kabinetske obrade svega nađenog uradi jedna ili dvije monografije o Okolištu.
Budući da ovo nije normalna zemlja, glavna priča je ono što se ne spominje u Glasniku, jer je ovo ostao striktno naučni časopis u kojem se prezentiraju samo rezultati naučnog rada. Baš me zanima kako će neko ko će za nekih 30 ili 40 godina pisati historiju današnje BiH gledati na to kako je moguće da jedna država tako omalovažava jedan od najvećih arheoloških projekata u svojoj povijesti, samo zato jer je par kilometara dalje jedan potpuni amater proglasio okolna brda piramidama – najvećim objektima ikada građenim ljudskom rukom? Dok je ekipa predvođena Zilkom Kujundžić Vejzagić, uz pomoć njemačkih stručnjaka, godinama strpljivo radila na rekonstrukciji života neolitskih zajednica, ostvarivši rezultate značajne ne samo za historiju prostora današnje BiH, nego za razumijevanje problema neolita u južnoj Evropi, nedaleko odatle trajao je neviđeni cirkus zbog kojeg nam se smijao čitav svijet.
Priča o Okolištu je zato i priča o našem današnjem primitivizmu. Kakve je sve uvrede zbog svog naučnog rada morala pretrpiti Gospođa (namjerno veliko G) Kujundžić – Vejzagić, stvar je za psihijatre. Samo se malo prisjetite javno ispisanih parola tipa “Imaš škole, a ne vidiš!”, makete “Zilkograda” u Visokom, najave demonstracija ispred Zemaljskog muzeja i svih drugih gadosti u kojima su učestvovali dijelovi naše političke, kulturne i vjerske elite, uz pomoć nekih medija čiji su uređivački kolegiji izgleda sastavljeni najvećim dijelom od polupismenih ljudi, u svakom slučaju katastrofalno neobrazovanih. Da ne spominjem da tim Gospođe Kujundžić – Vejzagić nikada nije imao bilo kakvu finansijsku podršku nijedne bh. institucije. I na kraju, kada se podvuče crta, Okolište je ono što je upisalo Visoko u sve buduće arheološke atlase Evrope.
Da li će neko od odgovornih za sve ovo ikada priznati grešku i uputiti priznanje za veliki uspjeh Gospođi Kujundžić – Vejzagić, malo je vjerovatno. Ne mislim da će i Visoko ikada prihvatiti Okolište niti da će iko pokušati iskoristiti njegov potencijal u turističke svrhe. Jednostavno, previše je gadosti počinjeno prema nositeljici projekta u Okolištu, previše se vjerovalo obećanjima da će Visoko uskoro postati raj na zemlji, da će rijeka turista zapljusnuti Visočku dolinu i previše se nada istopilo da bi se imalo snage krenuti ispočetka. Usudio bih se na kraju dati jedan savjet svom prijatelju, direktoru Zemaljskog muzeja Adnanu Busuladžiću. Znam da je tiraž ovog broja Glasnika ograničen (500 primjeraka), ali ipak je to dovoljno da se po jedan primjerak pošalje u Predsjedništvo BiH, Vladu Federacije BiH, Vladu ZDK, Vladu Kantona Sarajevo, Ured načelnika Općine Visoko, Općinsko vijeće Visoko i druge institucije koje su podržavale ublehu, a (in)direktno ponižavale naučni rad.
Možda pročitaju knjigu i nešto nauče o prahistoriji prostora centralne Bosne. Ako sam ostao dužan prezentirati ono što je objavljeno u Glasniku, savjetovao bih onima koje arheologija zanima da ga obavezno nabave i uživaju u svemu što arheologija može donijeti. A svakako će biti još prilika da se piše o ovom izuzetno značajnom lokalitetu
