Povodom predstojećeg velikog solističkog koncerta Željka Samardžića u sarajevskoj Zetri, ekipa Radija Q je boravila u Beogradu i napravila ekskluzivni intervju sa ovim simpatičnim čovjekom, Mostarcem čiji koncerti su danima unaprijed rasprodati i čovjekom koji pored silnih pjevača sa ovih prostora drži rekord prestižne beogradske Arene po prodatim ulaznicima i to osam dana prije koncerta. Intervju prenosimo u cijelosti:
Ko je Željko Samardžić?
Željko Samardžić je rođeni Mostarac, čovjek koji puno voli muziku i kojom se bavi od ranog djetinjstva. Rodio se u Mostaru 03.10.1955 godine, živio jako srećno do ovog nesretnog rata koji se dogodio. 1992 godine sam došao u Beograd i zaista mi se desila predivna karijera, nešto o čemu sam mogao samo da sanjam, sve to je krenulo negdje 95’ godine.
U Beograd ste došli početkom devedestih, sve što ste tada imali je bilo 200 maraka, danas ste jedan od najpoznatijih pjevača na ovim prostorima…
Ne bi to bilo tako teško da sam ja došao sam, ali sam došao sa suprugom i tri kćerke i jednostavno trebalo se izboriti da se preživi u tim kokuznim vremenima. Mislim da mi je pošlo za rukom da se poput Fenixa podignem iz pepela. Naravno, zahvaljujući svojoj volji i snazi za opstankom, pošlo mi je za rukom da svoju porodicu stavim na ono mjesto koje joj pripada.
Među prvim ste napisali i posvetili pjesmu Davorinu Popoviću nakon njegove smrti?
Davorin Popović je ikona sarajevska, čovjek po kome se pamtilo Sarajevo. Kao što se pamti po svim muzičkim velikanima onog poznatog Bosanskog rokenrola, jer zaista mislim da je Sarajevo u to vrijeme bilo glavno kada je u pitanju pop i rok muzika na ovim našim prostorima.
Predstojeći koncert u Zetri će biti Vaš drugi veliki solistički koncert u Sarajevu?
Da nije bilo Skenderije prije dvije godine, ne bi mi palo na pamet da radim Zetru. Zaista sam vidio da ima puno ljudi koji poštuju i vole to što ja radim. Ovoga puta koncert radim sa poznatim menađerom Farukom Drinom i mislim da će nam poći za rukom da zajedno napravimo spektakularan koncert koji će se pamtiti i po posjeti i po kvalitetu.
Bez obzira na život u Beogradu, i ovaj koncert u Sarajevu će opet biti posebna veza sa Mostarom?
Palo mi je na pamet kako bi bilo divno da moji Mostarci dođu na koncert sa ličnim/osobnim kartama umjesto sa ulaznicama. Znam da ima dosta onih kojima ne bi bilo teško da dođu iz Mostara na ovaj koncert, zato smo organizovali jedan specijalni voz za rođene Mostarce koji žele biti zajedno sa mnom u Zetri. Voz koji će ih dovesti u Sarajevo i poslije koncerta vratiti u Mostar. Kako bi to nazvao, lokalpatriotizam? Ja ne znam da postoji bilo ko na svijetu ko voli svoj grad kao Mostarci? Mostarci su uvijek Mostarci, čitav svijet sam obišao više puta i gdje god dođem ima mojih Mostaraca i oni su takvi.
Pričamo na ijekavskom, a pjevate na ekavskom narječju?
To je zato što spadam u red ljudi koji su prilagodljivi. Živim u Beogradu jako dugo, mislim da je pristojno ukoliko ste u stanju govoriti jezikom sredine gdje živite. Ukoliko komuniciram sa ljudima koji dolaze sa mog govornog područja, naravno opet se prilagodim. Mislim da je zapravo veliko bogatstvo svakog čovjeka mogućnost da se prilagodi.
Dugo je bilo dileme kojem muzičkom pravcu pripadate, ovaj posljednji album je možda i riješio tu dilemu?
Ja sam kao i svi ljudi koji se trude da skrenu pažnju na sebe na pristojan način dozvoljavao sebi da snimim pjesme koje bi neke moje druge kolege mnogo bolje otpjevale. Pop muzika je nešto na čemu sam ja odrastao, nešto što me odgojilo muzički. Mislim da su dva moja zadnja albuma pokazala šta je zapravo moj muzički pravac. Naravno, ima i dosta pjesama koje možda i nisam morao da snimim, međutim mene ničega nije stid, ja stojim iza svakog svog snimka i drago mi je da ima moje publike koja čini svaku generaciju. Na moje koncerte dolaze i mama, i baka i kćerka i to je ono što je meni suština. Mogu reći za sebe da sam pjevač za narod i da pjevam muziku koja se dopada širokim narodnim masama.
U Vašoj dosadašnjoj biografiji stoji podatak da ste rekorder Beogradske Arene, što je ipak posebna referenca?
Do sada sam prodao najviše ulaznica, istina nikad to nisam nigdje javno ni govorio ali to su činjenice. Beogradska Arena je nešto što je dio nekakvog mog imidža, ona je moja referenca i kad god bilo gdje gostujem i pregovaram uvijek se dotaknem te Arene. U planu mi je i pregovaram da nastupam u februaru u „Opera House“ u Sidneju, pa i u Olimpiji u Parizu, kako bi na neki način popravio svoju muzičku biografiju i kako bi moji unuci mogli reći nekada kada mene ne bude više da im je deda nastupao u tako važnim muzičlim institucijama.
Od 200 maraka s početka priče do Sidnejske Opere i Olimpije u Parizu, jeste li ispunili svoj san?
Mislim da sad živim jedan život dostojan čovjeka, negdje me je Bog i pogledao. Ja nikada nikoga nisam mrzio, nisam tako vaspitan za mene nikad nisu postojali ljudi ove ili one boje ili ove ili one nacije. Za mene postoje dobri i loši ljudi. Ja lično mislim da pripadam ovoj prvoj „feli“.
Može li se posljednji album smatrati krunom dosadašnje karijere?
Ja sam se uvijek trudio da makar jedna pjesma sa mog albuma ostane za sva vremena, da je neke druge generacije pjevaju. Mislim da mi je to ovaj put pošlo za rukom i da sam napravio odličan album. Ineče puno komuniciram sa ljudima na razne načine i do sada mi se niko nije javio ko je rekao da sam napravio loš album. Nadam se da će publika u Zetri po ko zna koji put mi pomoći da mi Sarajevo ostane u dragoj uspomeni, jer Sarajevo je moja uspomena iz vremena sedamdesetih kada sam i počinjao, kada sam svoj prvi snimak napravio u Sarajevu pod nazivom „Moja je Marija drugačija“.
Partizan, Crvena Zvezda, Zrinjski ili Velež?
Minimax je među prvima meni postavio pitanje za koga navijam, Zvezdu ili Partizan? A ja sam, zaista srcem reagovao i tako i mislim, čitav svoj život sam se kleo u „Rođene“ i ostao sam „Rođeni“. Ja spadam u red pjevača koji su otpjevali jednu od najljepših pjesama u svom životu, a to je pjesma „Rođeni, rođeni“. Često mi se dešava po dijaspori , gdje god gostujem, pa makar bio i jedan Mostarac i zamoli me da otpjevam tu pjesmu, ja to naravno uradim. Mada mnogi na tom koncertu se iznenade i ne znaju šta je to, ali jednostavno i ja tada sav treperim i meni je to uvijek drago da otpjevam bilo njih stotinu, hiljadu ili samo jedan. Kad bi me probudili u tri poslije pola noći i pitali za sastav Veleža ja kažem: Marić, Ristić, Hadžiabdić, Glavović, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoja!