Nedavno Jacques Klein reče svetu polu istinu kako je „Međunarodna zajednica je u BiH potrošila mnogo više po glavi stanovnika nego što je nakon Drugog svjetskog rata dano Njemačkoj ili Japanu za obnovu zemlje, oko 14 milijardi dolara, ali bez većih rezultata”. Zašto polu istinu? Iz razloga što međunarodna zajednica nije te novce uložila u BiH nego u samu sebe. Javna tajna, koja se ne samo u BiH, nego i u EU ne smije na glas reći, je ta da je BiH svojevrsna legalna perilica za novac i fondove EU. O ovome je najviše pisao i govorio Marco Travaglio, koji je u Italiji, gle slučaja, „zabranjeni” novinar.
Recept je jednostavan, Međunarodna zajednica pusti svoje korijene u zemlje poput BiH, u vidu bezbroj nekakvih činovničića, ureda za mlaćenje prazne slame, NVO i sl. i pumpanjem plaća, kojekakvim savjetodavnim projektima i sl. troši novce te iste zajednice namijenjene „reformi i obnovi” zemlje. Najsimtpomatičniji je primjer, recimo, plaća Valentina Inzka. Spominje se da je ona 24 422 EUR bez dodataka! Neznatno više od njega prima Barack Obama, čija je plaća oko 33000 dolara. Prosječni činovničić koji dođe „reformirati” BiH ima prosječnu plaću oko 4950 EUR, plus dodaci za odvojen život, putovanja, i sl. Nitko od njih ne uplaćuje niti centa poreza u BiH.
Zašto ovo govorimo u uvodu? Iz jednostavnog razloga što povijesna Butmirska posjeta uvažene gospode Carla Bildta, Ollia Rehna i ekipe koja nam je povijesno došla da se dogovore o tome kako će se dogovarati oko dogovora, vezano dogovore o dogovorima koji će se događati kad se bude dogovaralo oko dogovora u bližoj budućnosti…(uh umori se i ja od silnih dogovora); nije ništa drugo nego pravdanje trošenja silnog novca sa tekućeg iz Bruxellesa. Ako je onolika plaća OHR-a, možemo samo zamisliti koliko su plaćeni njegovi vrli šefovi samo što su se pojavili u BiH. Moraju ljudi nekako pravdati trošenje, pa mjesecima smišljaju povijesne Butmire, lože narod i naciju, a onda kad napokon dođe Butmir, eto, oni došli samo da posjednu za sto političke čelnike da razgovaraju.
Trebaju imati stvarno hrabrosti osobe poput Carla Bildta (koji i dandanas brani Arkana, tvrdeći da je nevin, jer mu se nikad nije dokazalo suprotno) i Ollia Rehna najavljivati danima i mjesecima povijesnost butmirskog sastanka, da bi se ispostavilo, kad napokon do njega dođe, na vidjelo izašla genijalnost butmirskog rješenja: umjesto Vijeća ministara, imali bi vladu: isti ljudi, drugi naziv; rotirajući predsjedavajući u tročlanom predsjedništvu bi se zvao predsjednik; parlament, umjesto 42 člana, dobio bi 82 člana, (jerbo, dobre plaće tamo, pa sramota da ih ne bude duplo),… dakle, sav ovaj kaos, priča danima, da bi se samo ovaj buškuriš u zemlji nazvao drugim imenom. Sigurno su oznojili na tisuće uštirkanih odijela da bi k…. nazvali „onom stvari.
U konačnici, sreća da je Butmir propao. Ako ništa drugo onda zbog imena. Uzmite na primjer kako cool zvuči spomen „
Dayton”; malo baca na „Daytona” NASCAR utrke; kao da su nam ustavu smišljali John Wayne i Burt Reynolds, a kad mu se doda ono „agreemant”, zvuči kao da su ga potpisali redom svi državnici od ere Roosevelta pa do Obame.
Uzmimo da se kojim slučajem potpisao „Butmirski sporazum”, ovo „Butmir” kao da je smišljao Zijah Sokolović. Baca na bujrum, a da ne govorimo koliki bi se samo lomili jezici EU činovničića i lizoguzaca iz NVO kad bi na engleskom izgovarali to ime.
Na kraju, kao građani ove zemlje najiskrenije zahvaljujemo našoj međunarodnoj zajednici na širokogrudnoj pomoći i svim naprezanjima i nastojanjima da nam pomognu, sa iskrenim željama da nam u budućnosti pomažu sve manje i manje.