Uvijek je neko znao cijeniti nešto lijepo, nešto interesantno iako možda nije znao šta je, od kuda potiče,šta predstavlja?
Svejedno, dobro je bilo sačuvati nađeno, ponekad i pogledati, jer u kući nije smetalo, imalo svoje mjesto i svoju vrijednost u smislu, našao nekad dedo, našao nekad, babo. Rijetko su lijepe nalaze prodavali oni koji nisu znali šta predstavljaju nalazi, ali su osjećali vrijednost koji je nalaz imao za nekoga ko je živio hiljadama godina prije i znali su stoga da mora ostati ukras kuće kao emocionalno zadovoljenje istoruje kuće.
U Visokom je uvijek neko nalazio nešto jer je bilo i biće do vijeka. Vrijednost nalaza nije samo onda kad je nađe stručnjak, vrijednost je u smislu ocjene nalazu koji nađe laik, a intuitivno osjeća da je nešto staro i vrijedno. Nikad većeg zadovoljstva kad neko kaže: „ Imam kod kuće nešto što je našao davno dedo“. Radost na dvije strane, onoga što ima šta pokazati i onoga što zna prepoznati. Evo jednog nalaza što ga donese stanovnik sela Zbilja, a raja ga zovu Miraks. Baš mu hvala jer i drugi treba da se uvjere da su na njegovoj okućnici živjeli majstori još u neolitu i to još kakvi, a da to mnogi nisu znali iako su nebrojeno puta prošli prema planinarskom domu. Tražićemo još, ima toga dosta.