Navika očajavanja gora je od samog očaja.
Albert Camus, Kuga
Do kraljevskog grada Visokog, krunidbenog mjesta bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, dolazi se kad na onom komadićku autoputa Sarajevo-Kakanj putnik namjernik skrene na mjestu gdje je smrad najjači. I to nije bilo kakav smrad: to je zadah koji se bi se mogao opisati kao mješavina vonja pokvarenih kuhanih jaja i isparenja iz kazana u kojem se, u azotnoj kiselini, krčkaju nekoliko dana nošene vojničke čarape i sadržaj želuca neke biljojedne crkotine, pomiješan sa raspadnutom kožom i dlakom. To je smrad koji nasilno osvaja disajne puteve, da bi se nataložio u dnu stomaka, koji ostaje satima zgrčen poput stisnute pesnice. To je smrad koji izaziva mučninu i osjećaj da će neposlušni sadržaj želuca svaki čas pokuljati u nos. To je smrad od kojeg boli glava i od kojeg se nije moguće zaštiti – ni ventilacijskim uređajima, ni otvaranjem prozora, ni osvježivačim zraka. To je smrad koji se zadržava u nosnicama i kad se desetinama kilometara odmakne od Visokog. Što je najgore, nenaviknuti na nesnosnu visočku atmosferu imaju osjećaj da se smrada hemikalija i životinjske kože koja se u njima raspada – nikada neće otarasiti. To nije smrad, to je prokletstvo.
“Najgore je ujutru i navečer, a onda ponedjeljkom i srijedom”, priča Meliha Aliomerović, urednica TV Visoko. “Ima dana kad se ne može ni pred kuću izaći. Najgore je kad je nizak atmosferski pritisak, pred kišu. Bukvalno ne možeš daha povratiti. Najteže su, da tako kažem, pogođeni stanari naselja u blizini Preventa – Luke, Arnautovići, Carice. Kad spadne pritisak, onda se proširi na cijelu čaršiju. Kažu da je Maglaj čuven po smradu, ali ja naprosto ne mogu da zamislim da može biti gori od Visokog.”
Očaj zbog nesnosnog zadaha koji se ujutru i naveče širi iz Preventovog pogona za obradu sirove kože pogađa podjednako sve stanovnike Visokog, ali ponajviše one na “prvom udaru” smrdljivog vala.
Užas iz Preventa
“Ljudi sjede u baštama – šta će, navikli se. Ali, mi sad ne znamo je li to ‘samo smarad’ ili su ta isparenja i otrovna. To niko neće da kaže i nećete naći doktora u Visokom koji će to reći. Ja cijenim što su oni zaposlili dosta ljudi, ali isto tako cijenim da ostali građani Visokog imaju pravo da znaju šta udišu”, kaže Aliomerovićeva. TV Visoko, koju Aliomerovićeva uređuje, već duže vremena bojkotira Prevent, i to zbog konstatnog izbjegavanja menadžmenta ove kompanije da javnosti, tj. građanima Visokog da osnovne informacije o užasu kojeg proizvodi njihov pogon. Aliomerovićeva kaže: “Kad je Prevent u pitanju, javnost obično zanimaju dvije stvari: prvo je ovo zagađenje o kojem svi govorimo i nemogućnost mjerenja zagađenja u zraku i drugo, su odnosi prema radnicima – mi smo jednom snimili Preventove radnike kako iznureni, nakon 12 sati rada, padaju u nesvijest. 27 njih, mahom žena, završili su u hitnoj. I prije se to dešavalo. Uvijek su nam vrata bila zatvorena za informacije o tome. Nakon njihove zadnje press konferencije, odlučili smo se na tihi bojkot prema njima.”
Ko zna koliko bi Visočani čekali da im se bilo ko iz Preventa smiluje i napokon pruži objašnjenje za zagađivanje grada, da nije bilo Hilme Neimarlije, uglednog Visočaka, intelektualca i poslanika u Parlamentu BiH. Neimarlija je još prije dvije godine uputio Vladi FBiH delegatsko pitanje koje se tiče neekološkog odlaganja organskog otpada iz Preventovog pogona za preradu kože zbog kojeg, kako je naveo Neimarlija, “ljetnih dana prolaznik kroz Visoko ni u zatvorenom autu ne može izbjeći strašni miris Preventova otpada i mučninu od njegovih gasova u kojima guši lokalno stanovništvo”. Podsjećamo, rema izvještajima Evropske komisije i rezultatima istraživanja referentnih međunarodnih institucija, BiH je zakovana na posljednjem mjestu u regiji u oblasti zaštite prirodne okoline i upravljanja otpadom. Relevantna istraživanja iz 2003. su p(r)okazala BiH kao neslavnog rekordera u južnoj Evropi po broju “ekoloških žarišta” i proizvođača različitih zagađenja. Isti izvještaji od prošle godine pokazuju da je u međuvremenu postignut tek minimalan napredak u području sprečavanja industrijskog zagađenja.
“Ovaj moderni pogon za preradu kože je u ovom trenutku najagresivniji i sigurno najmanje kontrolirani proizvođač organskog otpada i zagađenja zraka u BiH”, kazao je tada Neimarlija. Danas, Neimarlija Prevent smatra svojim najvećim razočarenjem: “Svi mi, koji smo se zalagali da Prevent dođe u Visoko, dobili smo šamar kad smo shvatili da oni uopće nisu zaštitili svoju proizvodnju, da nisu predvidjeli šta da rade s otpadom. Tek kad su se mještani iz Gornjeg Moštra pobunili, saznali smo da uopće nije bilo regularne deponije, već da je Prevent organski otpad odlagao na nelegalnu deponiju…”
“Moja sledeća adresa je federalni premijer Mustafa Mujezinović kojem ću se obratiti sa izričitim zahtjevom za relevantnom naučno verificiranom analizom sastava gasova iz Preventa. Mi ne znamo ni šta udišemo. Znam da je neprijatno, da u zadnje vrijeme imam mučnine, ali mi uopće ne znamo jesu li ti smradovi opasni, jesu li otrovni. Po mom dubokom uvjerenju, najveći problem je u pohlepi direktora i vlasnika Preventa – umjesto da ulože sredstva kojima će sanirati štetu koju prave u Visokom, oni se koriste nekim devijantnim načinima, pokušajima da novinare jeftino kupe, beskorisnim izgovorima”, smatra Neimarlija.
Ovaj ugledni intelektualac nije jedini glas protiv nesnosnih životnih uslova u Visokom, ali je u svakom smislu najznačajniji.
Smrad i miris – isto je to
Dr. Senad Karavdić, član Općinskog vijeća i jedini visočki hirurg uvjeren je da su isparenja iz Preventa opasna, a ne samo neprijatna. Dr. Karavdić je poznati i po izjavi, izrečenoj na Općinskom vijeću: “Do sada nas je Prevent štipao, a sad nas vuče za nos!”
On je na Općinskom vijeću u više navrata pitao zašto nikada mobilna stanica za mjerenje zagađenosti zraka nije postavljena u Visokom. “To je nevjerovatno. Od Kantona sam dobio tek uopšten odgovor. Mi samo možemo pretpostavljati šta udišemo – po mirisu, rekao bih da je to mješavina amonijaka, sumpora, ili nečega sličnog. Na kraju krajeva, mi i ne trebamo tačan nalaz, pošto zaklon zagađenje tretira kao emitiranje vibracija, zvukova, frekvencija, buke, mirisa koji ‘štete kvaliteti života’. Ovdje će vam svako reći da je kvalitet života na nuli, upravo zbog smrada. Ljudi su u šali znali reći da se u Visoko skreće kad na autoputu osjetite smrad, ali se ja bojim da je istina gora od šale: kad prolaze kraj Visokog, putnici na autoputu dodaju gas, da što prije pobjegnu od grada i njegove kužne aure.”
Do nekog humanijeg rješenja zagađenja, Višočani će još morati da sačekaju. Kakanjska cementara je, naprimjer, uložila oko 50 miliona maraka u opremu za prečišćavanje otpada, pa sada – nevjerovatno – u Kaknju, koji je bio vječito pokriven cementnim oblakom, napokon raste zelena trava. Ono što je svakog od naših sugovornika dodatno živciralo je upravo odnos Preventovih glasnogovonika, PR menadžera i direktora, koji na sva pitanja oko kužnog horora kojeg Prevent emitira odgovaraju s cinizmom i nipodaštavanjm sugovornika. Svako od njih će zaključiti da “nije problem u smradu, nego u smradovima iz Preventa”!
Zamjenica direktora Prevent Leathera Vildana Džafić, primjerice, upitana kako podnosi užas koji njihov pogon emitira prilikom manipulacije muljem koji nastaje taloženjem razgradivih otpadnih materija – mesa, loja, dlaka…, odgovara: “E, tada stvarno smrdi, ali to je tako, to je taj proces. Neprijatan miris dolazi od same sirovine i to je tako. Meni više apsolutno ne smrdi. U neka doba se svi naviknemo.”
Na naše uporno insistiranje, Džafićeva tvrdi: “Kad se parfemišete istim parfemom svaki dan, u po frka ga više ne osjetite. Isto tako je i sa smradom.”
Zagađenje naveliko
Našu početnu nevjericu pred ovom bezočnom negacijom očiglednih činjenica raspršio je Vedran Peršić, koji je odbrambeni “preventovski” cinizam usavršio do maksimuma. “Pitanje neugodnih mirisa je relativno. Meni mseta miris ćevabdžinice i restorana u mom komšiluku”, odgovorit će Peršić, dopunjavajući ponižavajućim opservacijama o štetnosti duhanskog dima. Na insistiranje da je smrad nepodnošljiv i da nijedan izgovor ili objašnjenje iz preventa ne mogu promijeniti tu smrdljivu činjenicu, Peršić odgovara da “neugodne mirise ima i kožara u Italiji, samo što je onda udaljena od naselja”.
No, kad se postavi pitanje otpadnih voda – a to je izvor sveg zla koje se nadvilo nad Visoko – tek se onda može naslutiti kolika će biti dugoročno šteta po širu lokalnu zajednicu. Naime, pokušavajući da utvrdimo šta zapravo prouzrokuje nesnosni smrad iz Preventa, zamolili smo za analizu otpadnih voda. Čak i prema dokumentu kojeg je sačinio Institut za hidrotehniku Građevinskog fakulteta u Sarajevu, koji je i napravljen za potrebe Preventa (vidi tabelu), vidi se da količina štetnih materija koje se izljevaju u rijeku Bosnu iz Prevent Leathera, višestruko premašuje dozvoljene vrijednosti, negdje i do dvadeset puta!
Dr. Melina Valjevac, autorica spomenute analize, odmah nam je naznačila da je “Prevent njihov klijent”, na šta smo odgovorili da stoga imamo razloga sumnjati da bi nezavisno napravljeni nalazi pokazali da su otrovi iz Preventa puno opasniji nego što se to iz njihovog inače zabrinjavajućeg izvještaja vidi. Štiteći svoju sujetu i profesionalni dignitet, dr. Valjevac nam je odgovorila: “Istina je da se Prevent mora prilagoditi zakonskim regulativama. Ja moram reći da ih je na to upozoravao i vodoprivredni inspektor, a Prevent je do augusta ove godine po zakonu dužan da otpadne vode prilagodi normama. Sad, u njihovu odbranu mogu reći da potrebne prečišćivače fabrike u BiH ogromnom većinom nemaju, no, to im ni u kom slučaju ne može biti opravdanje.” Preventovi glasnogovornici, poput Vildane Džefić, na to kažu: “Mi smo postigli izvjestan napredak. To smrdi u rijetkim trenutcima, ujutru i navečer. Nije baš svako jutro i svako veče, zavisi od intenziteta proizvodnje. Dok nas do sad nisu zatvorili, znači da smo u tom procesu odmakli.”
Adnan Jašarspahić, poznati visočki novinar, urednik lokalnog Radija Q i portala visoko.co.ba, kaže: “Ja sam gledao videosnimke na kojima se vidi da se u krugu Preventa kopaju rupe i da se otpad direktno tu zakopava svoj otpad. Prateći razvoj događaja oko preventa, došao sam u kontakt s ogorčenim radnicima, koji su mi pričali kako i koliko rade u Preventu – da nemaju slobodnih dana, da vikendima nadoknađuju praznike za koje rade, pa i da je čak bilo slučajeva da su ljudi padali u nesvijest… Od njih, nažalost, zbog straha od otkaza, niko neće javno progovoriti.”
Medijska hajka
“Zašto Nijaz Hastor nije u svojem rodnom Goraždu otvorio ovakav pogon?”, pita se Jašarspahić, “da je to tako fenomenalno, logično bi bilo da čovjek pogura svoj kraj.” Jašarspahić se već duže vremena bavi istraživanjem poslovanja Preventa, tokom kojeg se sukobio sa “Vijećem uposlenika Preventa”, koji radnička prava zastupaju umjesto sindikata, koji uopće ne postoji. Ovo Vijeće je u ime svih zaposlenih tražilo da se obustavi “medijska hajka” na Prevent. Jašarspahić odgovara: “Ako je “medijska hajka” što smo objavili da je neko ukrao 64 kože ili ako je medijska hajka što vijećnici postavljaju pitanja u Vijeću odnosno zastupnik u Parlamentu Hilmo Neimarlija radi isto onda očito pričamo drugačijim jezicima i ne živimo u istoj zemlji!?”
No, pismo radnika i dalje ne ne mijenja činjenicu da Visoko smrdi zahvaljujući Preventu. Pritjeran uza zid, glasnogovornik Preventa Peršić će reći da bi se pogon “lako mogao izmjestiti u Rumuniju”, naglašavajući da su rumunski radnici “po 200 eura jeftiniji od bosanskih”. S tim što Preventu nijedna regija u Europskoj uniji ne bi dopustila ono što mu je dopušteno u BiH. I dalje stoji činjenica da otpadne vode iz Preventa čak preko dvadeset puta premašuju dozvoljene vrijednosti, i to prema tvrdnjama instituta koji je za potrebe preventa izradio studiju. Rijeka Bosna je zagađena preko svake mjere zahvaljujući, između ostalih zagađivača, i Preventu. Samo kilometar niže od mjesta na kojem se izljevaju otbadne vode, nalazi se selo koje živi isključivo od poljoprivrede nasitno. Ljudi svoje bašte bukvalno navodnjavaju otpadom. U Visokom se u posljednjih deset godina utrostručio broj oboljelih od malignih oboljenja, ali se neće naći niko ko će to pripisati zagađenju. S druge strane, Prevent nikome nikada ni u šali nije ponudio nikakvo obeštećenje lokalnoj zajednici koju uništava, zagađuje i truje.
Poslljednje, ali ne i manje važno: pitanje neugodnih mirisa nije relativno, pa su poređenja sa ćevabdžinicama i duhanskim dimom vrhunac socijalne neosjetljivosti ili ako želite – licemjerja.
(Eldin Hadžović, BHDANI, 08.04.2010.god., 63 str.)