Maternji jezik (lat. lingua materna) je prvi jezik naučen u ranom djetinjstvu izvan formalne nastave. 
Korijeni tog prvog jezika sa svojom strukturom glasova i gramatike su tako duboki da je njegovo govorenje automatizirano. (Wikipedia)
Bosanski jezik spada u južnoslavenske jezike koji pripadaju užoj porodici slavenskih jezika. Slavenski jezici, dalje, pripadaju velikoj indoevropskoj jezičkoj zajednici. Staroslavenski jezik prvi je pisani jezik svih Slavena. Njegov tvorac je slavenski prosvjetitelj Konstantin (Ćirilo). Godine 863. Ćirilo je sastavio prvo slavensko pismo – glagoljicu. Naziv je izveden od stare slavenske riječi glagoljati – govoriti, pisati. Ubrzo nastaje i ćirilica. Oba pisma nastala su po ugledu na grčko pismo. Postojala su tri tipa glagoljice: obla (upotrebljavala se na istoku), uglasta (upotrebljavala se na zapadu) a naziva se i hrvatska glagoljica, te poluobla koja se koristila u Bosni u srednjem vijeku, poznata i kao bosanska glagoljica.
Bosanska poluobla glagoljica čini prvu fazu razvoja bosanskog jezika. Najstariji pisani trag na glagoljici jeste natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora, iz XI vijeka. Još dva rukopisa govore o glagoljskoj pismenosti: Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlimak, iz XII vijeka. Pisani su poluoblom, bosanskom glagoljicom. Glagoljicom je pisan i Hrvojev misal, nastao između 1403. i 1415. a pisan je za bosanskog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
U X vijeku formirana je bosanska ćirilica odnosno bosančica. Odlikuju je staroslavenska slova ali su uvedeni i novi znakovi. Sam naziv govori o historijskoj nasljeđenosti naziva bosanski jezik. Najznačajniji pisani spomenici bosanskog jezika su Humačka ploča i Kulinova povelja. Humačka ploča spada u lapidarne jezičke spomenike, odnosno natpise na kamenu. To je natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškog.
Kulinova povelja napisana je 29. avgusta 1189. i upućena je Dubrovčanima. Poveljom ban Kulin dopušta susjedima slobodno kretanje po Bosni. Original ovog vrijednog dokumenta nalazi se u biblioteci Akademije nauka u Peterburgu, a kopija u Dubrovačkom arhivu.
Postoji još jedan, poseban vid stvaralaštva pisan bosančicom. Natpisi na stećcima. Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu.
Kraj XV i početak XVI vijeka donose procese koji nisu jezički ali ostavljaju trag na bosanski pisani i govorni jezik. Radi se o islamizaciji i migracijama. Od ovog perioda pa do XIX vijeka veliki broj stvaralaca piše na orijentalnim jezicima jer u to vrijeme u Bosni turski jezik bio je administrativni, arapskim se služilo u vjerskom životu i nauci, a perzijski je bio obavezan predmet u medresama. Ali bilo je i onih koji su pokazivali zanimanje za bosanski jezik, posebno u odnosu na orijentalne jezike. Najznačajniji rad u tom kontekstu jeste rječnik Potur-Šahidija iz 1631. godine, a njegov autor je Muhamed Hevaji Uskufi. To je prvi poznati tursko-bosanski rječnik, jedan od najstarijih rječnika na južnoslavenskom prostoru. Rječnik sadrži oko 700 riječi bosanskog jezika i značajan je i po autorovom dosljednom nazivu svog jezika – bosanski. Sa primanjem islama širilo se arapsko pismo koje se učilo u vjerskim školama. Međutim, ovladavanje arapskim jezikom bilo je teže nego savladavanje grafije. Tako se počelo sa pisanjem arapskim pismom na bosanskom jeziku te nastaje arebica. Literatura nastala pisanjem maternjeg jezika arapskim pismom zove se alhamijado literatura. Stvaraoci ove literature svoj jezik nazivaju bosanskim.
Politički i kulturni procesi iz XIX vijeka doveli su do Književnog dogovora, 28. marta 1850. u Beču, između najuglednijih gramatičara i književnika tog vremena. Bio je izraz uvjerenja da “jedan narod treba jednu književnost da ima”. Kao temelj zajedničkog jezika uzeti su Vukov hercegovački i Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni. Bosna kao matica toga govora i te dijalekatske baze nije ni spomenuta.
Naredbom zemaljske vlade 4. 10. 1907. ukinut je naziv bosanski jezik. Novom Naredbom od 29. 11. 1907. od ranije naredbe izuzeti su Bošnjaci. Dopuštena im je mogućnost da unutar svojih autonomnih nacionalnih institucija svoj jezik i dalje imenuju bosanski. Takav odnos nastavljen je i u koncepciji Novosadskog dogovora iz 1954. godine. Tad je postavljen temelj za imenovanje jezika: sprskohrvatski-hrvatskosrpski. Naziv bosanski izbačen je iz lingvističke upotrebe.
Ipak, bilo je savjesnih stvaralaca koji nisu prestajali sa borbom za bosanski jezik. Tako je 1970. godine u časopisu Život objavljen rad Alije Isakovića Varijante na popravnom ispitu. U svom tekstu Isaković je kritikovao sva dotadašnja lingvistička razmišljanja o varijantama, srpskoj i hrvatskoj, i tražio bosansku varijantu. Godine 1991. objavljene su dvije knjige o bosanskom jeziku: Bosanski jezik Senahida Halilovića i Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da naziv bosanski jezik ima teritorijalnu odrednicu, i da je potpuno besmisleno nazivati ga bošnjačkim. Bosanski jezik maternji je jezik Bosanaca i Hercegovaca.
S željom, i nastojanjem, da nam se nikad ne ponovi ono što se desilo 4. 10. 1907.