Sve okupacije su iste, ma kad se desile, imaju isti smisao i posljedice. Neka oproste oni koji ne zaslužuju zaborav, oni koji su uvjek voljeli svoj narod, Zemlju, grad , ma u koje vrijeme i zato nek ostanu spomenuti i onda kad ih se na vrijeme ne sjetimo. Veoma mi se svidjelo pitanje: znaš li čiji je mezar pored apoteke „Nera“ i bi mi žao što nisam na vrijeme , 17. avgusta 2010.g. objavio prilog o Visokom 17. avgusta 1878.g. Možda nismo ni svijesni da postoje tragovi dana kad je Bosna i Hercegovina ponovo ostala „sagete“ glave, a da je niko nije pitao ni za šta..
Ko nam je ikada rekao da je Bosna trebala nestati daleko prije?
Nije, do Husein kapetan Gradaščević. Samo u jednoj rečenici koja se nije baš mnogo spominjala, a bila je poznata samo onim koje prošlost interesova kao alternativa sutrašnjice i kada je odgovorio beglerbegu:
-“Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine…
Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će.”
Husein Kapetan Gradaščević mu je odgovorio sljedećim riječima:
“Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj!
Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”
Visoko je okupacijom doživjelo sudbinu drugih gradova i naselja iako su se Bosanski prvaci odupirali u okviru svojih mogućnosti ostavljene zemlje na milost i nemilost „napredne“ Evrope. Uoči Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, „Narodna vlada“ u Bosni donese zaključak o otporu okupaciji i odredi tri „armije“, rekli bi vojni analitičari. Pljevaljski muftija zauzeće mostobran na liniji Kladanj – Tuzla i sa njim će od Pravoslavnih sa svojom vojskom biti Unćo Naumović. Druge će povesti Muhamed ef. Hadžijamaković s Mustajbegom Fadilpašićem, a s njim će prema Žepču ići od Pravoslavnih Risto Bujak, dok će zapovjedništvo nad četama prema Konjicu preuzeti Hadži Asimbeg Mutevelić i s njim Ismetbeg Uzunić .
I bi sve uzalud.
Hamdija Kreševljaković navodi :“Ustadoše i visočki Muslimani na oružje sa drugim narodima.Oko stotinu najuglednijih visočana Muslimana, dadoše pismenu izjavu potvrđenu muhurom, slavnom Muhamed ef. Hadžijamakoviću da će se s njim boriti protiv ulaska austrijske i svake druge vojske u Bosnu. Nakon teških borbi oko Kaknja 17 avgusta 1878.g zauzeto je Visoko u naletu prema Sarajevu.Ostalo je zabilježeno da je ustanike vodio i u borbi se posebno istakao visočki kadija Naili ef. Uvejs. Junaštvo je imalo, u to vrijeme sasvim drugačije vrijednosti, pa se spominje da je džube komandujućeg ef Uvejsa bilo probijeno đuletom, pa je on izrazio želju da ga njime pokriju kad umre.
Ostalo je veoma malo drugih detalja jer je „civilizatorska“ misija Austrougarske pobrinula da se brojni tragovi unište ili sakriju. Do 1930. godine bilo je živih učesnika, Visočana, koji su imali ponešto ispričati.
Stari Hapa Mujo Bećar i muhtar Hamidaga su bili aktivni učesnici borbi u Visokom i okolini, koji su imali običaj da pričaju neke „strateške“ činjenice da je trebalo obući više gunjeva koji bi sigurno zadržali đulad.Pričali su da je „velika“ sila nahrupila i da su borbe od Kaknja do Visokog bile veoma teške i da je mnoge pobila Austrougarska vojska.Muktar Hamidaga je vodio mater u Goru da je skloni, presreli su ga Austrougari, ali ga nisu dirali jer ih je više interesovala materina feredža.Vrativši se u grad zatekao je pustoš.Neki obješenjak Smender, prokazivao je kuće iz kojih su otišli ustanici. Ništa više od podataka, prava šteta.
Od Moštra pa preko Potine ulice, nekad je bilo mnogo bezimenih grobova gdje su bili sahranjivani poginuli , po principu, ukopan gdje je i poginuo.Danas je na kraju ulice Hadžijina voda, grob pored apoteke „Nera“ jedini svijedok koji govori o ratnicima koje su Austrougari ubili u napredovanju prema Sarajevu.
Sve ostalo je istina koju nam je ostavila pisana historija kojoj se i može ali i ne mora vjerovati. O okupaciji su istoričari napisali dosta pa se govorilo: „Bosna pade ćutke“. Ako je Turska okupacija ostala u našim izvorima šturo naznačena, austrougarska je najavljena dosta brojčanim žrtvama , velikom pompom i bljeskom nove imperije. Bitne okolnosti su pokazale da konačna razmjena teritorija nikada nije uspjela preko Bosne i Hercegovine pa je ulazak Austrougarske imao određene pozitivne efekte koji su Bosnu i Hercegovinu „trznuli“ iz letargije i učmalosti uvodeći je u period imperijalističke kolonijalne tvorevine zakašnjelog kapitalizma.Visoko je jednostavno prihvatilo neke Evropske principe organizovanja malih sredina u okviru jake carevine, ali nikada nije zaboravilo diskriminaciju življa koja se osjećala cijelo vrijeme u periodu od 40 godina.
U prvom desetljeću dvadesetog vijeka Visoko je bilo prisiljeno da od cara i kralja, Franje primi samo tri poklona ,na vrat, za svoju žensku populaciju. I nikom nije bilo krivo jer se vjerovalo da će doći bolja vremena.
Zalud, nada ni danas ne mijenja smisao.
Korišteni izvori:
-prilozi, Fuad Frtuna i Avdo Čakić