Poštovane čitateljke i čitatelji, nakon 698 brojeva ovog magazina došlo je vrijeme da se oprostim s vama i s Danima.
U septembru 1992. godine okupio sam rahmetli Karima Zaimovića, Ivana Lovrenovića, Milomira Kovačevića, Semezdina Mehmedinovića, Mladena Sančanina, Darka Skerta i Miljenka Jergovića, da pokrenemo novine. Pojma nisam imao šta nas čeka, osim velike prijateljske podrške Mirsada Delimustafića, ali znam da sam maštao o tome da doživim pedeseti broj. Radili smo bez struje, vode, grijanja, telefona i kompjutera, ali mi je najteže padalo kada sam nakon četničkih granatiranja Sarajeva potragu za kolegicom ili kolegom koji su krenuli u redakciju – “a još ih nema” – morao sa zebnjom da završavam u mrtvačnici na Koševu.
Od tada je kroz Dane prošlo nekoliko stotina novinara, urednika, fotoreportera, saradnika i njihova je zasluga što je magazin već od samog početka stekao brojno i odano čitateljstvo i u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. Ugledne domaće i međunarodne nagrade koje smo dobijali: Dani, moje kolege i ja, jesu nam bile drage, ali nam je važnija bila podrška našeg čitateljstva i respekt i onih koji se nisu slagali s našim stavovima. Onoliko utjecaja koliko su imali Dani stvoreno je zahvaljujući najvećoj vrijednosti koju posjeduju – moralnom i profesionalnom integritetu svojih autora i saradnika. Zbog toga smo već odavno navikli da nas u svijetu predstavljaju – kao što je to učinio londonski Guardian ove sedmice – vodećim bosanskohercegovačkim nedjeljnikom, a nedavno sam bio jako sretan kad sam saznao da su Dani bili tema, uz laskave ocjene o nama, odbranjenog magistarskog rada na jednom prestižnom norveškom univerzitetu.
Uz ogromno zadovoljstvo koje je sobom nosila moja vezanost za Dane, plaćao sam ceh rješavanju problema koje je valjalo otklanjati da bi magazin opstao i sačuvao svoju prepoznatljivost. Na jednom planu sam pokazao potpunu nesposobnost: osiguranju neophodnog broja stranica plaćenog oglasnog prostora. Novinar i urednik u meni je pobijedio direktora i izdavača: uporno sam odbijao sve unosne ponude da srušimo ili makar probušimo zid koji smo izgradili – zid koji razdvaja redakciju i uredništvo od službe za prodaju oglasnog prostora. Previše smo emocija unosili u nama sveto pravo da objavljujemo ono što mislimo, makar bili i u krivu, da bi od njega odstupili zarad prihoda koji bi osigurali bezbrižnu materijalnu egzistenciju Dana. Nepopravljivo sam bio krut u odbijanju prihvatanja zakonitosti tržišne ekonomije i vladajućih globalnih trendova u medijima, po kojima je za opstanak novina važnije i isplativije imati nekoliko dodatnih stranica oglasa nego nekoliko hiljada redovnih čitatelja; onih po kojima se uspjeh medija mjeri ne njegovim kvalitetom, nego profitabilnošću. Zbog toga je najskuplja cijena koju godinama plaćam, sve do ovog broja, hronični nedostatak vremena za porodicu i prijatelje. Nikada neću zaboraviti kada je moj sin, koji je tada tek sricao prve rečenice, prolazeći pored prostorija Dana, rekao: “Ovo je ledackija, ovdje tata zivi.” Pomalo mi je neugodno, ali moram priznati da sam svih ovih godina bio svjesniji odrastanja Dana, nego vlastite djece. Već mjesecima sam sretan što su Dani postali punoljetni, ali sam ostao iznenađen kada sam nedavno shvatio da se punoljetstvu bliži i moj nekadašnji klinac koji – a čini mi se da je to bilo jučer – nije umio pravilno izgovoriti redakcija.
Elem, opće stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, izuzetni napori održavanja u njoj magazina poput Dana, a uz osobne razloge prethodno opisane, doveli su do moje odluke da prihvatim ponudu najuglednije novinske kuće u našoj zemlji. Tako će već od narednog broja magazina sarajevsko Oslobođenje biti novi izdavač Dana. Nadam se da će moje kolegice i kolege koji ostaju u magazinu, uz pomoć Oslobođenja, napraviti Dane boljim nego što su ikada bili.
Poštovane čitateljke i čitatelji, zahvaljujem vam na podršci i povjerenju koje ste godinama ukazivali magazinu i meni. Vama, svim kolegicama i kolegama, kao i prijateljima i poslovnim partnerima, želim još puno sretnijih dana i boljih Dana.
(Senad Pećenin)