Prođe godina 99! Može li ikom ovaj broj značiti nešto? Teško, ako mu se štogod ne šapne. Dobro, evo šapata, nekako tajanstveno da stvori jezu. To je godišnjica. Tajna broja 11. Znači li sada išta? Ne, ništa ne znači, ali ako se kaže da je tajna onda zagolica maštu. Mašte tu nema, nije potrebna jer se događaj desio 1911. g., jedanaestog mjeseca, jedanaestog dana u jedanaest sati. Prohuja 99. godina. Jangija i to u Visokom. Mnogi od nas znaju da se to desilo i svi znaju jednu priču. Žena je otkuhavala haljine i ostavila žar koju je iznenada, neuobičajeno, jak vjetar raspalio i zapalio kuće šeperuše, i onako sklone uništenju. Ženu nećemo imenovati da je ne optužujemo jer nije bila kriva. A, evo 99 godina je neopravdano optužuju. Visoko je planulo i u trenu dogorjelo do Donje mahale. I tu je požar stao i dogorjevao do sutra u 8 sati. Kažu da su zapaljeni podvlačci, dijelovi krova, letjeli do u Porječane.
Moguće.
Postoji pisani trag o tajni broja 11.Navešću jedan detalj ne da se stvara misteriju o tome , nego da pokažem da su drugi napravili misteriju. „Najpoznatiji simbol osim Stars & Stripes (zvijezde i linije na američkoj zastavi), je Orao. Sljedeći ajet iz Kurana;“Ovako je zapisano: sin Arapa probudi strašnog Orla. Orlov gnjev se raširi po cijeloj Alahovoj zemlji, sve dok neki ne padoše u očaj, poslije sve više i više ljudi postade sretnije. Orlov gnjev očisti Alahovu zemlju i zavlada mir.” Ajet nosi broj 9.11.
Visokom jangija nije pomogla. „Kazna“ je stigla kasnije jer nije zavladao mir nego je uskoro došao rat, a s njim i nova država koja je opet kasnije nestala i došla je nova koja nas kazni toliko da i danas ispaštamo. Skoro je prestao zadnji sukob čija zadaća nije završena nego je samo promjenila plašt istine na kojem osta od neki dan tvrdnja da smo isti jer smo se grijali na istom suncu, disali isti zrak, i pili istu vodu, a mi opet nemoć pokazujemo stalnim izvinjavanjem. Hvala, neka se niko ne izvinjava u ime onih koji na sebi nose „zakrpu“ ili ostadoše u sjećanju svojih porodica.
Amerikanci su u navedenom ajetu tražili vezu sa rušenjem blizanaca i mnogo ćega još, pa je autor stavio u napis i događanje u Visokom, a mi, postavimo sebi pitanje da li je neko jangijom htio kazniti Visoko nebil ga kasnije nagradio, ili je to bio način da se jednom za svagda Visoko oslobodi stega prošlosti i počne rasti kao evropski grad. Dobro bi bilo da ne iznosimo predpostavke nego spomenimo detalje koji su se prenosili s koljena na koljeno, a prošlo je „samo“ 99 godina od događaja.
Kaže se da je požar krenuo sa mjesta gdje je sad poslovnica Elektrodistribucije Zenica i avlija Mataradžija Samira.
Razglednica Visokog izdata kao sjećanje na jangiju. Snimak koji vidimo nastao je 1913.g. kada se izgradnja kuća, kreditiranih po tipovima od strane Zemaljske vlade, već zahuktala.
Čovjek označen zelenom strelicom je Muhamed eff. Ahić, domaćin činovnicima Zemaljske vlade i Austrijancu barunu Pinteru, crvena strelica, koji su kontrolisali radove.
Interesantan detalj iz posjete. Austrijanci su se uvjerili u razmjere šteta, pa su na zahtjev siromašnijeg dijela stanovništva da se prolongira povratak kredita, odobrili da se kredit vrati u 40 polugodišnjih rata. Međutim, došla je osamnaesta , pa se krediti nisu vraćali sve do dogovora o ponovnom vraćanju kredita u novoj valuti. Onda je došla i 1941, ponovni rat pa je otplata duga opet stala.
Originalni dokument iz kog se vidi da je kredit vraćen 1919.g
Visočani su plaćali kredit negdje do 1960.g kad je vjerovatno nekim dogovorom kredit okončan. Mnogi su ostali dužni, ali otplata aniuteta više nije imala smisla.
Salemaga Ćabaravdić je pričao.
Jangija je bila iznenadna.Komšiluk je lupao po zatvorenim kanatama vrišteći: „Jangija, jangija, izlazite“ Teško je bilo išta ponijeti izuzev kakve ponjave i jorgana, bilo je već hladno. Bogati su pokušavali iznijeti nešto od vrijednosti, ali su u strci koja je nastala gubili i to.
Stara Durajlićka je izgubila na Šadrvanu ogru dukata i nikad je nije našla. Kako li je neko bio radostan što je našao dukate koje nije ni vidio do tada, ali se godinama budio svaku noć oznojen, jer ga je samo buđenje spašavalo od strašnog sna i onih koji su u snu došli po svoje dukate. Godinama se govorilo, „ Prisnilo mu se da su mu došli po svoje. Mnogi su naglo postali bogati, a da ih niko nije pitao, otkud, ali ugled nisu dostigli?
Vječita težnja onih koji su imali bila je da pokažu svoj status u društvu koji im je bio garantovan dotle dokle je „mal“ dostizao, a onih koji nisu imali, da budu jednaki sa.
Ostalo je zabilježeno, „“Eto efendija , jednaki smo od večeras, reče jedan. Dobio je potvrdan odgovor od efendije, ali i savjet. Dođi mi do godinu dana pa me upitaj gdje je kome mjesto. Bi, tako, pa danas imamo jednu veliku lijepu kuću sa muškom i ženskom avlijom.
Snimak je nastao 1913.g. u izdanju S.A. Papo knjižare.
Prostor zgarišta je potpuno očišćen i zagrađen, posut „živim“ krečom i predat na ponovnu izgradnju. Gradnja današnje Elektrodistribucije Zenica. Duboki iskop za podrume. Nevjerovatno, ali zemlja je bila gotovo pečena dokle god je bilo gline. Kolika je to temparatura mogla biti da ispod ispeče do dubine podruma. Koliko li je bilo požarno opterećenje i u kom vremenu? Otkud iznenadni vjetar ne zabilježen ni do tada, ali i od tada? Otkud huka koja je predhodila jangiji? Možda su to samo zapažanja onih koji su kasnije pričali o tome, jesu li mogli i stvoriti svoju fikciju događanja koja se ne podudara sa dokumentima iz Zavičajnoga muzeja.
Nešto postoji kao greška. Slika koja pokazuje radove na obnovi Visokog ima datum 11.11 1911.g. u 11 sati, a prema zapisima koji se čuvaju u Zavičajnom muzeju, Ljiljana Tomičić je napisala datum 28. 11 1911.g sa žarištem u Donjoj mahali.
Danas se cigla peče po zadanim parametrima na dosta visokoj temparaturi, i ima pečenu, terakot, boju.
Nove peči za grijanje na pelet ostvaruju izgaranje drvenih briketa na temparaturi od 1200*C i više se ne može postići iako je ubrizgavanje zraka u gorionik 15m/sec.
U vrijeme jangije gorivo je bilo samo drvo, ma koliko suho i ma koliko ga bilo nije moglo “ispeći“ toliku zemlju jer je požar relativno kratko trajao. Visoko je izgorjelo u puh, 450 kuća, dućana i drugih objekata, a to je tada bilo pola grada. Jangija je krenula velikim i iznenadnim visokim plamenom, kao eksplozijom. Nigdje više u Visokom nije bilo, površinski, toliko pečene zemlje, kako površinski tako i dubinski, sem u žarištu požara.
Kako ?
Teško je dati odgovor. Jedino što je sigurno je to da je datum jangije ušao u enciklopediju nedokazanih činjenica zvane, tajna broja 11.
O „tajni“ kao tajni nismo u mogućnosti razgovarati. Veoma je malo podataka i više su sadržani u prići pojedinaca. Ostavimo stoga sumnju nekome ko će više istraživati po arhivama Beča.
Jedan drugi detalj stvara nedoumice. Koliko jangija je bilo u Visokom? Jedna ili dvije i to 1911.g. Imamo podatak satkan od niza brojeva 11.
Možda je Ljiljana Tomičić, kustosica Zavičajnog muzeja u Visokom nesmotreno napisala drugi datum izbijanja požara 23-11-1911.g. a, vjerovatno je je to bio datum kad je događaj upisan u knjige, ali mjesto žarišta požara ostade kao dilema do danas. Podataka jeste malo, ali se iz njih vidi da je Visoko dobro nastradalo da je dosta ljudi ostalo bez igdje ičega. Neosporno je da poslije jangije nije bilo nikakvih epidemija. Bi kako bi, ali ostade dilema: Zašto je izbio požar, sam nije, zašto je nestalo vode u gradskom vodovodu. Kako protumačiti aje koje kaže da je krenulo narodu poslije toga.Tadašnji stanovnici su sigurno bili žrtve i slijed događaja bila je kazna za njih.
Gledano sa današnje perspektive, ko bi izgradio tolike kuće „carevke“ u „tajanstvenom“ visočkom trouglu. Gotovo sve su adaptirane i danas u njima žive nasljednici učesnika u požaru? Vidimo šta je solidarnost koja je krasila ono vrijeme, a vidimo da se ni Car i Kralj baš nije pretrgao u prvom momentu.
Ko onda zapali i žašto? Gorio je i Doboj.
Danas zaželimo da nam se nikad više tako nešto ne desi, ali ipak upitajmo šta treba vatrogascima od opreme. Još je 1896.g u Visokom zaustavljena investicija važnih objekata i nabavljena nova vatrogasna oprema. Visoko nije oprema spasila jer je bila odabrana tako da nije koristila u svim prilikama.
A danas?
(Goran Čakić)