Početak takmičarske sezone 2010/11. je bio dugo i željno iščekivan. S razlogom se smatralo kako će to bitinajinteresantnija, najkvalitetnija, najneizvjesnija i ostalim superlativima prebogata rukometna godina u državi u kojoj je samo politička scena mogla biti takva. Premijerligaši su se kadrovski ojačali. Dovedeno je dosta igrača iz inostranstva, I prvi put do sada to nije bio slučaj samo sa “velikanima”. Željezničar, visočka Bosna i Prijedor su trgovali na ino sceni, a ostali su to i ranije radili i plus su se igrački preslagivali sa konkurentskim klubovima – Gračanica, Gradačac. Sve to je garantovalo i nešto veći priliv kapitala u lokalne klubove, a samim tim i mnogo više ozbiljnosti. Rukometni radnici su razmišljali o procvatu ili povratku na stare staze slave ovog trofejnog bh. sporta. Skoro svi se upravo sebe vidjeli kao hit novogšampionata, a prisutna je bila i bojaznost od kvaliteta drugih. i kada je sve startalo, dolazi prvi šamar rečenom. Željezničar već utakmicu prvog kola nije odigrao zbog dugovanja. Nešto kasnije nije došao ni u Visoko i to je bio njegov kraj. Do kraja prvenstva će u svakom kolu jedna ekipa prinudno biti slobodna. i to nije jedina blamaža. Mnogo veća je saznanje da se ne zna sistem ispadanja i popunjavanja lige. U posljednjem razgovoru potpisnika ovog teksta sa Borisom Đogom, članom IO RS BiH (6. Novembra, op.a.) je saopšteno kako nikada nije utanačeno hoće li i koliko klubova napustiti Premijer ligu BiH(!?) Sve to je zavislo od formiranja Regionalne lige koja bi trebala startati naredne sezone. Izvjesno je međutim da se ne bi smjelo igrati sa prvoligaškim ekipama iz oba entiteta kojima su probuđene nade da će i kao
drugoplasirani moći igrati u elitnom razredu i na taj način prvo popuniti prazninu zbog “odlaska” timova u novoformirano regionalno takmičenje, pa onda i proširiti Premijer ligu.
No, isključenjem Željezničara više nema bojazni za one koji već nastupaju u najvišem rangu. Samo će tri drugoplasirana prvoligaša razigravati za preostala dva mjesta. Izuzev ako se nešto radikalno ne promjeni “u hodu”, što bi bilo više nego neozbiljno, pa i nesportski i neljudski. Međutim, od RS BiH nas ne smije ništa iznenaditi obzirom da su bilo prilično sigurni da Željezničar ne može izmiriti sva dugovanja od ranije i nastaviti se nositi sa prispjalim obavezama. Krovna kuća bh. rukometa je stoga najodgovornija što se danas igra sa 11 klubova. Što se ne zna hoće li i koliko klubova ispasti. Što je prvenstvo na ivici regularnosti. Što su klubovi, njihova rukovodstva i javnost sve više letargični i skeptični prema ostatku prvenstva. Što se novac više ne ulaže. Što se igrači I treneri ne isplaćuju pravovremeno. Što se uručuju otkazi ili se dešavaju sporazumni raskidi ugovora čudni za normalne okolnosti. Motiva više nema! Ni za one koji ulažu novac, ni za TV kuće, ni za igrače, pa na kraju ni za publiku. Dvorane su sve praznije iako se sve češće ne plaćaju ulaznice. Za dva mjeseca je sve ono s početka srozano na niske grane. Mnogo je interesantniji sada drugi stepen takmičenja. Pogotovo Prva liga Federacije BiH. Za Premijer ligu je već kasno i slobodno bi se mogla prekinuti i da se niko ne buni. Pa bi tako tri prvoplasirane ekipe već mogle razigravati za prvaka, a za preostala dva mjesta u Evropi bi mogli razigravati oni koji prijave evropske ambicije. Garantovano bi to bile najviše četiri ekipe! Dakle, sezona je propala mnogima i sada će se kroz spometune ino igrače odaslati poruka u region kako je rukomet u BiH nevažan, pun zabluda i laži, bez motiva i novca. Kako se igra zbog sudija i zadovoljavanja forme. A većina nas nemoćnih zna da to nije tako! Dogodine treba krenuti krenuti ne sa nule, nego iz debelog minusa kojega treba ispraviti. Valjda se ne dogodi neki novi Željo (koji sam po sebi i nije toliko kriv što je pokušao…) ili raspad tek oformljene regionalne lige. Godina za gubljenje više nema.