U više navrata pisali smo i pratili imenovanja prosvjetnih radnika – učiteljica u Osnovnoj školi „Safvet beg Bašagić“ u Visokom. Ova su imenovanja i ponovljeni konkurs izazvala dosta reakcija u javnosti, a posebno među roditeljima i prosvjetnim radnicima. U cijeloj priči zanemarena je jedna vrlo važna činjenica, a to je mišljenje i odnos djece koja su u ovom slučaju najveći gubitnici.
Revoltirani roditelji suočeni sa negodovanjem djece i svojevrsnom neozbiljnošću škole i nadležnog kantonalnog ministarstva, zatražili su stručno mišljenje o posljedicama ovakvih promjena na njihovu djecu.
Evo odgovora iz Centra za mentalno zdravlje pri JU Dom zdravlja sa poliklinikom u Visokom.
„Grupa roditelja, učenika trećeg razreda osnovne škole „Safvet beg Bašagić“ se obratila Centru za mentalno zdravlje, zbog potrebe da dobiju mišljenje koliko iznenadna i neželjena promjena učiteljice može da utiče na psihološko stanje djece.
Ako se uzme u obzir uloga i značaj učitelja/ice za odgoj i obarzovanje djece i njihovu psihološku stabilnost, te već poznata emotivna vezanost djece za učitelja/icu i identifikacija sa njima, jasno je da će ovakve promjene utjecati na pojavu različitih simptoma. Simptomi koji se mogu očekivati su simptomi separacije i žalovanja koji se prepoznaju kao tuga, strah, ljutnja i agresivnost, apatija i pasivno izbjegavanje uključivanja u nastavne aktivnosti, regresije na ranije načine ponašanja. Osim toga mogu se očekivati i različiti fizički simptomi poput nesanice, gubitka apetita, glavobolja i stomačnih poteškoća. Jačina simptoma će varirati u zavisnosti od prirode djeteta i stepena vezanosti (jačine odnosa) za učitelja/icu.
S tim u vezi roditelji i škola bi trebali preduzeti mjere zaštite djece i stvaranaj sigurnog okvira za normalan rast, razvoj i obrazovanje sa što manje stresa.
Roditelji bi unutar porodice trebali razgovarati sa djecom i pokušati im pojasniti situaciju i dajući im sigurnost. Škola bi trebala pružiti mogućnost da se „stara“ i „nova“ učiteljica polako zamjenjuju, npr. da nekoliko časova zajedno rade, te da djeca osjete da se slažu i da nisu napuštena i prepuštena.
Na kraju treba naglasiti da je ovo zadatak i jednih i drugih ukoliko se ne može pružiti mogućnost da djecu poučava „stara“ učiteljica, što bi bilo i najefikasnije rješenje.“
Nermina Vehabović – Rudež
Profesor pedagogije i psihologije
Licencirani psihoterapeut