Svakodnevno čujemo: „KOJA VAS JE ŠKOLA ODGAJALA KAD SE TAKO LOŠE PONAŠATE I NEDOLIČNO VLADATE?“. Takva pitanja i primjedbe uperene su protiv škole, kojoj se pripisuje sve ono što ne valja u mladoj generaciji. Iako je osnovna škola ustanova koja najorganizovanije obavlja svoju odgojno-obrazovnu funkciju i jedan je od najbitnijih faktora u razvoju mlade ličnosti, ipak svema treba biti jasno da škola i te kako obavlja svoju funkciju, više nego svi ostali faktori. No da li je sve što osnovna škola radi i efikasno? Sigurno da nije. I to je osnovna istina. Zašto? Svako se zavarava, ma ko on bio, ako misli da je škola jedina odgovorna za loše ponašanje djece i omladine.
Ako samo letimično uđemo u svakodnevni život koji okružuje, postajemo svjedoci koliko se negiraju, rekao bih, upropaštavaju, sve one pozitivne vrijednosti koje osnovna škola želi usaditi u razvoj mladog čovjeka.
Pokušat ću to s nekoliko situacija iz života potkrijepiti.
Poznavao sam doktora specijalistu koji je godinama govorio svojim pacijentima da je opasno i nehigijenski pljuvati na tlo. Jednom ga slučajno sretoh u centru grada. Dostojanstveno je hodao i pljunuo na trotoar-pločnik. Zastao sam; nisam mogao povjerovati onome što sam vidio. Na žalost, bila je to živa istina.
Šetajući jednom u krugu vojne kasarne spazih jednog visokog oficira koji se žurno kretao. Da bi došao do svog parkiranog automobila, prešao je preko lijepo uređenog travnjaka. Teško mu je bilo preći par metara trotoarom. Sutra će tražiti da njegovi vojnici poprave travnjak koji je on sam pogazio.
Oko autobusa gradskog i prigradskog saobraćaja putnici najčešće oblijeću kao lija oko ćukpa. Prisiljeni su. Tabla o pravcu kretanja autobusa nalazi se samo s prednje strane. Sa strane je nema. U saobraćajnom preduzeću misle da su putnici i tako već navikli trčkarati i „loviti“ svoju autobusku liniju.
Kuda god se okrenemo život udara svoje pečate negativizma, nasuprot tzv. Školskom moralitetu, savršenosti i pozitivnosti. Ne bismo mogli nabrajati sve loše primjere kojima nas odrasli obasipaju. Na svakom koraku naprosto nas plijene lošim riječima, neljudskim odnosima. Sve to radimo, vidimo. Tako djelujemo, a govorimo: „Tako te odgajala škola i nastavnici, kuća i roditelji“.
Svakako, roditelji i nastavnici su temeljni usmjerivači pozitivnog vladanja djece i omladine. Ali nisu jedini. Svi odgajamo: od šofera do doktora, od radnika do oficira, od škole do trgovine, od kuće do bolnice. Nema čovjeka, nema organizacije koja ne bi mogla odgoj činiti pozitivnim.
Dok škola djeluje više teorijski, vanjski faktori (odrasli) obavljaju svoju odgojnu funkciju više praktično. A to je mnogo korisnije. Šta vrijedi da škola ulaže napore i uči dobru, kad prvi korak u životu upućuje mladog čovjeka u suprotnosti na koje nailazi u svom daljnjem razvoju.
Ne bismo smjeli biti samo teoretičari, pa izjavljivati: Škola je kriva! Roditelj je kriv! Možda je bolje ne reći da je neko kriv. Najispravnije je jedno: sve i svako odgaja, i zato smo svi krivi kad odgoj ne uspije kao što smo i zaslužni kad odgoj uspije.