Prolazi januar bezobrazno dosadan. Nema niti jedne jedine niti da je ostala od noći kada smo dočekali drugo desetljeće XXI stoljeća. Iznova smo uspješno demonstrirali umijeće življenja što ostavilo je duboke tragove. Sad alejom vremena ljudi prolaze poput sjenki. Zatvoreni su u svoje čahure. Vazda je tako bilo, kažu.
Odavno je pesimizam postao trend. Ništa se ne dešava. I kad se šta desi, ne valja. I sve što ne valja nije do nas.
Do koga je ?
Do onih na vlasti.
A otkud oni još uvijek na vlasti, pamtim ih pola svog života?.
Izabrali ih ovi što šute i prolaze.
I sve dok je njihovih „ vakumiranih lica“ vladari ne brinu i najavljuju godinu tešku i siromašnu.
Nama djeca umiru na dlanu savremenog doba. Ledom je okovana stvarnost.
Uzalud me jutro pita kako sam. Nemam ja pravo na osjećaj tuge zbog neostvarenih snova i nedoživljenih trenutaka. Nikad više neću uz prvu jutarnju kahvu prepričavati svaku bol. Četrdesetsedam mi je godina i boljeti mora. Nemam prava, jer Adis, Alma, Amra i mnogi nepoznati pupoljci nikad neće ni dosanjati svoje snove, a boljelo ih je previše. Oni su prekoračili svoj prag svjetlosti i zauvijek se nastanili u ljepši svijet.
I nije nestalo nafake. Nestalo je prije razuma u glavama vladara.
Za promjenu mogli bi ste Gospodo izaći iz svoji crnih limuzina, a mi obični smrtnici iz svojih čahura i pogledati se oči u oči, ali ne kao slučajni prolaznici, već kao prijatelji.
Mnogo je prosulo se mladosti da sve dobro u nama i okolo nas prepustimo vjetrovima nevremena.
Vjerujem, neko će već smoći snage i načiniti preokret. Čim prije to bolje.
Sutra je novi dan.