U Visokom se od skora vodi otvorena i veoma oštra polemika o tome da li treba razvijati klasična odlagališta smeća, odlagališta za recikliranje smeća ili je potrebna izgradnja spalionice smeća, kao način prevazilaženja problema popunjenih odlagališta smeća i isključivog stava lokalnog stanovništva o zabrani korištenja i izgradnji deponije smeća u blizini naseljenih prigradskih mjesnih zajednica.
Organizovana je i prezentacija projekta, ali je ostala nekako u uskom krugu zainteresovanih i nije imala oblik javne rasprave. Ali to nije ni bitno, jer javna rasprava ima smisla samo u slučaju transparentnog prikaza prednosti i mana prezentiranih projekata i jasnog poznavanja problematike.
Zainteresovani zastupaju svoje stavove, pa smatram da treba olakšati uvid i predočiti prednosti i loše osobine predloženih varijanti. Široj javnosti treba prenijeti neka iskustva iz zemalja koje već imaju razvijenu tehnologiju oslobađanja velikih količina smeća.
Postoji odavno floskula koja mnogo govori o problematici, ali šta je tu je, pa odlučimo.
„ Mislite više o stvaranju smeća nego njegovom zbrinjavanju.“
Koliko nam je dostupna problematika u bivšim Republikama Jugoslavije, lahko je zaključiti da je sindrom smeća i odlagališta gorući problem svih centara, turističkih destinacija i prostora koji su bili drugačije organizovani u prošlom sistemu. Navest ćemo nešto o istom problemu koji nas tišti niz godina.
Evropske zemlje koje imaju spalionice, Njemačka 68 spalionica i danas boluje od porođajnih muka, stalnih sukoba sa ekološkim udruženjima, zakonskim propisima, ekološkim unapređenjima, i ekonomskim opravdanjem postojanja viška stvorene energije, konvertovane u dobiti od usputno dobivene energije, suviše je i šturo i netačno da bi se i spominjalo.
Nas su učili, a to i danas važi, da sve mijenja stanje i da ništa ne izgori, a da ne ostavi neki drugi oblik koji ostaje ispod vatre ili nestane iznad nje. Ne postoji perpetumobile spaljivanja do konačnog, ništa, ostatka. Gledati problematiku spalionica, posebno sa aspekta prednosti ili štetnosti, problem je stanovišta s kojeg se prati problem i udaljenosti dokle dopiru produkti gorenja.
Spaljivanje je kontinuiran proces koji se aktivira dodatnom energijom sve do temperature od 850-1000*C kad nastupa samoizgaranje uz ogromnu potrošnju od 40- 85.000 pm ubrizganog zraka. Da neće biti dima i neobičnih „mirisa“ ostaje pusta želja i pored sistema specijalnih filtera kojim se garantuje učinkovitost.
Tvrdnja da će temperatura izgaranja biti 5.000*C je stvarno apsurdna i izgleda kao „šarena laža“ za djecu, pa bi jednostavnije bilo upitati autora projekta kolika je temperatura jezgre u središtu zemlje – kako se dostiže i kojim „mehanizmima“ čuva?
Slijedeći problem prisutan prilikom spaljivanja je enormna količina otpada u obliku krute tvari i dima sa primjesama. Kad se nešto oslobodi zapreminskih “stega“ to postaje neograničeno vidljivo, pa spaljivanje smeća ekološkim zbrinjavanjem na ovaj način postaje apsurdno.
Poslužimo se malo brojkama koje problem još više konkretizuju, pa recimo da iz 300.000 tona izgorenog smeća izađe 1.000.000.000 pm plinova sa svim onečišćenjima koje ni jedan filter ne može zadržati, ispod transportnih traka ostane 100.000 tona šljake sa najotrovnijim proizvodima koji je stvorio čovjek, piralen koji se razgrađuje na otrov dioksin.
Stvorimo sebi sliku na relativno malom prostoru, „složenu“ količinu dioksina uz teške metale koje čovjek skuplja iz stotina rudnika na Zemlji i onda ih ostavlja na jednom mjestu; zamislimo na kakvoj „bombi“ možemo sjediti.
Izgleda da nam je poznato dejstvo municije sa osiromašenim uranijumom, a slabo uticaj drugih kontaminatora. Niko zasada ne priča o tome da bi se na odlagalištima šljake naglo povećavala koncentracija teških metala olova, kadmija, talija s masom otrovnih komponenti čija se koncentracija povećava krutim i zaustavljenim česticama iz filterskih postrojenja, koja također treba odložiti.
Na taj način dobijem jednostavan odgovor šta se zbiva i kako odlagališta odjednom mogu postati najbogatiji „rudnici“ svih otrova i teških metala koji su, dokazano, najveći neprijatelji čovječanstva danas.
Piralen je hemijski proizvod koji je doskoro bio aktivni dodatak trafo uljima. Prva postratna ispitivanja prostora, na koja se izlilo ulje iz pogođenih kondenzatora i transformatoriskih agregata, pokazala je da se nešto nalazilo u ulju što trajno kontaminira zemlju. Kad su se velike količine ulja izmjestile iz zemlje, postalo je dostupno da piralen pri izgaranju oslobađa dioksin od koga su oboljeli mnogi koji su koristili ulja za hlađenje kao dizel goriva.
Dioksin je zatim „otkriven“ u masi proizvoda svakodnevne potrošnje, ali zbog izrazito malih količina nije predstavljao opasnost. Navedene male količine otrova skupimo u 300.000 tona spaljenog smeća, pa će nam tek tada postati jasno koliko puta povećamo koncentraciju otrova i teških metala na malom prostoru.
Kontinuirana koncentracija polahko nalazi mjesto u lancu ishrane. Ako utvrdimo koliko smo „sabrali“ otrova mi, a koliko će naša djeca i naši unuci sabrati za svog života, onda dobijmo odgovor koji će nam otvoriti oči. Sigurno će genetske mutacije i degeneracije načiniti čuda, kanceri poklopiti ljudsku populaciju, kao što je bio slučaj sa DDT ili sa azbestom, protiv koga je 150 godina trajala borba dokazivanja kancerogenosti, odnosno isto toliko godina koliko se i koristio..
Isplati li se, stoga, apsolutno razmišljati o spalionicama? Ne zato što treba postići ekonomsku opravdanost gradnje i udruživanje prostorno naseljenih cjelina, skupljanja dovoljne količine smeća, dvadesetak tona na sat pri spaljivanju, nego zbog ekologije posuđenih prostora na kojim trenutno živimo. Da ne govorimo o sredstvima, koja daju sigurnost u ostvarivanju zacrtanih zadataka, i stalnim ulaganjima koja zahtijevaju tehnološka unaprijeđenija.
Pođimo razmišljati o drugom prijedlogu onih koji govore o recikliranju smeća koje se ostvaruje selekcijom otpadnih materija i ponovnom upotrebom, i s te strane odajmo priznanje onima koji zastupaju ideju reciklaže; ali iznesimo i problematiku s kojom se susreću oni koji imaju snage „eksperimentisati“ sa sredstvima i braniti opravdanost izbora njihove opcije.
Veliki prostori za lagerovanje i selekciju, veliko požarno opterećenje, velike količine potrebne vode, velike taložnike otpadnih voda, problem odlaganja preostalog otpada, koji opet u sebi sadrži veliku koncentraciju otrovnih i kancerogenih komponenti i teških metala. Opet piralen, opet dioksin i sva čuda otrova, teški metali, a sve u jednoj gustoj suspenziji koju sad moramo nazvati kolateralnim pratiocima ekološke zaštite prostora. Izraz izgleda razumljiv, ali je u njemu sad koncentrovano sve ono što je kopano po cijelom svijetu i onda skupljeno na jedno mjesto. Znači, vraćamo se ponovo na povećanje koncentracije otrovnih i kancerogenih materija na jednom malom prostoru koje ugrožava samo prostor u kom se odlagalište nalazi.
Drugačije rečeno, otrovi postaju „ vlasništvo“ lokalne sredine.
Treći oblik, klasika naših potreba, standardno je odlaganje smeća koje u suštini predstavlja naslijeđeni oblik koji više nema prave egzistencije, izuzev u malim sredinama gdje je smeće kategorija koja se još u fazi nastajanja sortira i dobija druge oblike pogodne za trenutnu upotrebu. Kod ovakve varijante zbrinjavanja smeća pojavljuje se neravnoteža velikih i malih sredina u kojima male sredine postaju vrlo lahko prostori koji se „ugase“ u cilju „kolektivne“ koristi. Sudeći prema postulatu da čovjek živi gdje je naučio, a ne gdje mu se sviđa, ostaje da se svako brine za svoje smeće.
Veoma racionalan oblik razmišljanja prisutan kod industrijskih zemalja je interesantan jer posmatraju problematiku kao neminovnost procesa življenja, a katkada i zažmire prema multinacionalnim kompanijama i njihovim željama za enormnim bogaćenjem.
Spaljivanje bi imalo smisla samo u slučaju da imamo rezervni planet na koji bismo mogli prevoziti svoje zemaljsko smeće, spaljivati ga i deponovati kao dokaz našeg neprihvatljivog oblika života na Zemlji!!!
Umjesto da čekamo na temeljne rasprave o opravdanosti bilo koje varijante zbrinjavanja smeća koje mogu trajati i 20 godina, svi sebi sagradimo male spalionice smeća i na taj način sačuvajmo bar minimum onoga što je preostalo.
Problem izbora skupih projekata pripada onom ko se smije upuštati u njih. Male sredine nemaju nikakve prilike da rade velike stvari, „ako ko ne pogura“, pa se ne treba bojati ni toga da će spalionica biti locirana na određeno mjesto koje neće smetati nikome. Srećom, u malim sredinama nema tih prostora.
Zadnji prijedlog i savjet se nikako ne odnose na naše prilike, jer mi imamo još dosta zdravih rijeka, predivnih šuma, skrivenih prostora, neposijanih površina, nepotrošenih rudnika i surovih planinskih klanaca, za čije tačkasto popunjavanje smećem treba dosta vremena.Taman kad završimo „skrivanje smeća“ doći će i „kijametski“ dan, a onda neće imati ko procijeniti da li smo griješili, i u kojem stepenu.
Neka se razmisli, a svakako neka se potraže podrobnije informacije i ozbiljne studije i opravdanje, koje u ostalom i ne postoji, a odnose se na spalionice bilo kog kapaciteta.
Spalionice jesu ozbiljni objekti u kojim se rješava problem smeća, ali ako tome dodamo da smeće krije u sebi najgore otrove koje stvori čovjek, onda nam ostaje jedini zaključak da spaljujući smeće koncentriramo na jedno mjesto otrove koji suštinski predstavljaju nečiju savjest, ili bolje reći nesavjest.
Problem onečišćenja okoliša polahko postaje lokalni problem koji nastaje kao posljedica uvezene zaštite okoline drugih sredina; polahko postaje aktuelnost u našim prilikama jer smo inače bili i dosada pritajeno napadnuti multinacionalnim potrebama centralizacije sklanjanja otpada za koji više nema mjesta u zemljama nastanka.
Svoja kesica smeća i mala spalionica postaju time nedopustiva zamisao malih sredina, jer u tom slučaju neće moći ostvariti „uključivanje“ u procese evropskih rješenja globalnih problema.
Naši prepoznatljivi kapaciteti kožarske industrije uništeni su sistematskim prtiskom kao ogromni „skupi“ tehnološki centri zastarjelih tehnoloških procesa i zamjenjeni tehnološkim procesima koje je osvojila Evropa i „zasitila“ ih se, jer ionako u njima nisu radili njihovi građani nego doseljenici koji su objeručke „prihvaćeni“ kao radnici bivših ekonomski zavisnih i veoma siromašnih zemalja.
Imperativ prijema u EU učinio je da se „prljave“ tehnologije i prateće onečišćenje polahko spušta na „brdoviti Balkan“ koji pod izlikom „zadržavanja“ tradicionalnih zanata brzopleto prihvata lokalna zajednica kao nagradu u obliku „čiste“ evropske tehnologije i smeća koje mora ići s njom. Neka zaposleni samo postave pitanje onima koji su rekli da su tehnološki procesi ekološki, pa zašto onda svakih pola godine mobiteli potpuno korodiraju i od čega, zašto sve u fabrikama korodira do uništenja?
Ko može dati odgovor o stanju zdravlja i kroničnim oboljenjima?
Nije malo naših zemljaka koji su shvatili na vrijeme kako se postaje priznati evropski industrijalac koji će, pored uvoza razvijenih industrijskih tehnologija, „pomoći“ i privatnom sektoru oslobađajići se svoga škarta i otpada kojeg je Evropa već odavno sita.
Predloženi princip spalionica bi, recimo, Visoko pretvorio u poznatu evropsku „ćevapdžinicu“ koja bi, zbog velikih kapaciteta, rado „primila“ i tuđe smeće, o čemu strukture vlasti treba itekako da vode računa, a ne da jednostavno postanu zavisnici velikih obećanja i male kolektivne koristi. Da li je ikom palo na um koliko je soli otišlo kroz separatore otpadnih voda i u kom je stepenu povećan salinitet rijeke Bosne, njenih obala i površina koje se navodnjavaju iz rijeke Bosne? Kakve će posljedice biti za 10 ili 20 godina kontinuirane kontaminacije solju.
Sumporovodonik je u visočkim prilikama zvanično proglašen neškodljivim plinom, a da se nije vodilo računa o tome da kontrolna mjerenja u kratkim vremenskim razmacima ne pokazuju škodljivost koja se pojavljuje kao kontinuirana kontaminacija kroz dugi niz godina sa dugoročnim posljedicama, pa nije na odmet da se upitamo šta li se danas dešava u indijskom gradu Bopalu u kojem se nekad oslobodila ogromna količina otrovnih plinova.
Nije pošteno reći, ali neka svu novu „čistu“ tehnologiju naši ljudi poklone sredinama iz kojih su potekli, neka se onda bore sa zahtjevima ekologije prostora ulaskom u integracione procese industrijskog razvoja novih članica EU.
U prilogu je dobro pogledati i francusko mišljenje od prije nekoliko dana, koje će kao sugestija pomoći pojedincima da shvate koliko je mala korist u odnosu na štete koje ostaju od neobuzdanog korištenja svoje bliske okoline.
Francuska studija potvrdila povezanost spalionice smeća i raka
Francuski epidemiolozi potvrdili su vezu između stanovanja u blizini spalionice smeća koja ispušta dioksine i raka, koju su prvi put ustanovili prije tri godine.
Istraživanje koje su proveli na stanovnicima grada Besancona objavljeno je u srpanjskom broju američkog časopisa “Epidemiology”.
Usporedivši model taloženja dioksina u tlu oko spalionice s mjestom boravka osoba koje su oboljele od nehodgkinova limfoma, ekipa Jeana-Francoisa Viela dokazala je da su stanovnici koji su najviše bili izloženi utjecaju dioksina dva do tri puta skloniji nastanku te bolesti.
Da bi proveli istraživanje, znanstvenici su utvrdili boravište 222 od 225 stanovnika Besancona koji su od 1980. do 1995. oboljeli od limfoma i nasumce odredili 2.220 osoba od sveukupnog broja stanovnika Besancona kako bi utvrdili stupanj rizika.
Usmjeravajući pozornost na točno određena područja izloženosti dioksinu, istraživanje potvrđuje rezultate koje je 2000. objavila Vielova ekipa koja je prvi put utvrdila da broj oboljelih u blizini spalionice premašuje uobičajene vrijednosti.
Glavna teškoća u novom istraživanju, drže istraživači, bila je u neizravnom mjerenju štetnih naslaga na tlu.
Trenutačno se provodi istraživanje koje je financiralo ministarstvo rada i socijalne skrbi kako bi se utvrdila razina dioksina u krvi bolesnika i utvrdila moguća uzročna veza između izloženosti dioksinu i bolesti. Rezultati istraživanja očekuju se za tri godine.
U Besanconu je spalionica preinačena u skladu s propisima, kažu u gradskoj upravi. G. 1998. zatvorene su dvije peći, a peći koje rade izbacuju sto puta manje dioksina.
Kakva je situacija bila do sada, moglo bi se desiti, da peći iz Besancona koje nisu u pogonu lahko dođu nama i budu osnivački ulog spalionicama u dvojnom vlasništvu sa odnosom 49:51.
Ne zaboravimo da u Njemačkoj ima 68 spalionica koje dugo rade, znači da imaju i tehnologiju i iskustvo, a uložili bi i sredstva.
Da li treba da budemo zadovoljni nakon ovo malo objašnjenja?
Nekada davno su bili udareni temelji za cinčaonu dalekovodnih stubova velikog kapaciteta. Neki „neodgovorni“ Visočanin je zbog zaštite rijeke Bosne učinio da projekat propadne.
“Ja mu pameti”, rekli bi neki danas. A mislio je dalekosežno.