Bivši nogometaš Bosne, Sarajeva i francuskog Creteila, sada 49-godišnji Slaviša Vukičević Funta svakako je čovjek koji zaslužuje da se nađe u ovoj rubrici. Razloga za to je više, a kada čujete njegovu životnu priču, bit će vam jasno zašto je on jedan od najpoznatijih Visočana u svijetu nogometa. Iako je živio u zgradi odmah do stadiona, početak njegove sportske karijere, zanimljivo, nije bio vezan baš za nogomet, a ovim sportom se počeo ozbiljno baviti relativno kasno:
– Od malih nogu sam u sportu, ali moja prva ljubav je bila gimnastika. Tek u 13. godini života počeo sam igrati nogomet u pionirima Bosne, a moj prvi trener bio je pokojni Branko Duda Markotić. Bavljenje gimnastikom pokazalo se kao velika prednost na početku te nogometne karijere, jer sam imao odličan pregled igre, koordinaciju pokreta i fizičku spremnost koji su mi i kasnije maksimalno koristili kao veznom igraču. Anegdota vezana za moju prvu utakmicu u pionirima Bosne je kapitenska traka. Naime, u to vrijeme nismo imali svoje dresove, pa smo igrali u dresovima juniora. Ja sam dobio dres sa brojem 4. Tada se kapitenska traka ušivala na rukav i nekim slučajem se baš na mom dresu našla i ta traka. Tako sam postao kapiten, a s obzirom da sam odlično odigrao tu utakmicu, postao sam kapiten ekipe za stalno. Kasnije sam ipak nosio „osmicu“ koja me pratila cijelu karijeru.
Nakon ovakvog početka dalo se i naslutiti da će nastavak karijere biti veoma uspješan:
– Vrlo brzo sam iz pionira stigao do juniora i tu se dogodila jedna situacija koja je malo promijenila moje shvatanje nogometne igre, ali me i očvrsnula. Igrali smo protiv juniora Sarajeva na pomoćnom terenu i u jednom bezazlenom duelu je tada najboljem igraču Sarajeva, prezivao se Zečo, a imena se zaista ne mogu sjetiti, slomljena noga, a sve se dešavalo u mojoj neposrednoj blizini. Ta scena me je skoro otjerala iz nogometa, ali kada sam to prevazišao bio sam još odlučniji, a od tada se maksimalno zalažem da se nasilje u bilo kojem obliku iskorijeni iz nogometa. Uglavnom, ta juniorska generacija Bosne bila je jedna od najboljih. Tada su golmani bili Šećerović i Džafić, igrali su Pašalić, Vranac, Alimanović, Dropuljić, Marković, Čosić, Kulović, Torlak, moja malenkost…i još dosta dobrih igrača kojih se baš sada ne mogu sjetiti. Mi smo tada osvojili sve turnire na kojima smo igrali, a osvojili smo prvo mjesto i na prestižnom „Šestoaprilskom“ turniru u Sarajevu, gdje sam proglašen najboljim igračem. To me nije uobrazilo, jer to su bila druga vremena i ja sam tada nogomet doživljavao samo kao igru, uživao sam u nogometu i nisam imao nikakvih ambicija u tom sportu, što se pokazalo možda i kao pogrešno, jer da sam bio malo ambiciozniji, napravio bih sigurno puno više u karijeri. Tada su me tražili mnogi jugoslovenski klubovi i „vrbovali“ me na razne turnire da igram za njih, pa sam tako sa Sarajevom 1978. godine igrao na poznatom turniru za juniore „Kvarnerska rivijera“, gdje sam kao vezni igrač bio najbolji strijelac. Nakon toga me zvao i Partizan da za njih igram na nekom turniru u Italiji, na kojem nisam nastupio, ali sam proveo desetak dana u kampu Partizana. U to vrijeme sam već bio stigao i do prve ekipe Bosne u kojoj je trener bio rahmetli Ešref Softić, pa zatim i nedavno preminuli Rajko Rašević koji je možda i najviše uticao na moj uspon u nogometu. On je bio avangarda društva, od njega smo učili i na terenu i van njega i on nam je svima usadio upornost i borbenost, koju je i sam pokazao svojom dugogodišnjom borbom za život i pored teške bolesti.
Ono što možda mnogi ne znaju je podatak da Vukičević nema puno nastupa za seniorsku ekipu Bosne. Uspon njegove karijere je bio tako brz, da je već kao junior bio veoma tražen, a postao je i reprezentativac:
– Sa 17 godina sam bio prvotimac Bosne, ali uslijedili su pozivi u juniorsku reprezentaciju, prvo BiH, pa onda i Jugoslavije. To je privuklo mnoge klubove da me angažuju, tako da sam sa 18 godina, dakle 1980. godine, otišao u Sarajevo. Za Bosnu sam, dakle, kao stalni seniorski prvotimac igrao samo jednu polusezonu, ali ostaju najljepše uspomene vezane za mlađe kategorije. Uslijedio je novi veliki izazov, jer je Sarajevo tada imalo strašnu generaciju, predvođenu sadašnjim selektorom naše reprezentacije Safetom Sušićem. Pape je već tada bio velika zvijezda, a ja sam trebao, kada igram, biti njegov partner u veznom redu. Na prvom treningu mi je prišao i rekao: „Mali, igrat ćeš, ništa se ne sekiraj“. Mislim da mi bolja stvar za samopouzdanje i nije trebala. Debi sam imao u prijateljskoj međunarodnoj utakmici protiv tada vrlo kvalitetnog njemačkog Magdeburga i pobjedili samo 4:2, a gubili sa 0:2. Bilo je puno gledalaca, na golu je bio Janjoš, a igrali, između ostalih: Rajković, Vidaković, Vidović, Lukić, Sušić, Hadžibegić, Pašić… Na početku utakmice nisam dobio niti jednu loptu, a onda nas je Pape kao vođa na terenu skupio i rekao ostalima da slobodno dodaju i meni. Nakon toga smo i napravili preokret, a Sušić je briljirao sa tri gola. Trener nam je tada bio legendarni Fuad Muzurović.
Uslijedilo je ono što su svi tadašnji perspektivni igrači morali proći i što je mnoge koštalo uspješnog nastavka karijere, odlazak na služenje vojnog roka:
– Nakon godinu dana igre za Sarajevo, otišao sam u vojsku u Beograd i to tako da nisam puno pitao za mišljenje ljude iz kluba. Moj dolazak u Beograd su jedva dočekali u Partizanu, koji je obično tako i vrbovao igrače. Nudili su mi dobre uslove da ostanem i nastavim karijeru u tom klubu, ali tadašnji predsjednik Sarajeva Svetozar Vujović poslao je automobil po mene i ja sam se vratio jer sam izuzetno cijenio tog čovjeka. U međuvremenu je Muzurovića na klupi zamjenio Markušević i počeli su moji problemi, jer mi ovaj nije oprostio odlazak u vojsku i pregovore sa Partizanom. Nisam tada puno igrao, ali to me samo ojačalo, očvrsnulo za nastavak karijere. Stigli su zatim i najljepši dani igranja u bordo dresu, sezona 1984/85. kada smo bili prvaci Jugoslavije. To je bio ogroman uspjeh, ali smo zaista igrali najbolji nogomet i bili smo prava družina na terenu, što je bilo možda i važnije. Trener nam je bio Boško Antić, koji nas je znao odlično motivisati jer je bio dobar psiholog.
Igranje u prvaku države privuklo je sve klubove iz tadašnje jugoslovenske „velike četvorke“, koji su željeli Vukičevića vidjeti u svojim redovima:
– Igrom slučaja meni je te 1985. godine isticao ugovor sa Sarajevom. Tada se potpisivalo na četiri godine, a s obzirom da sam došao 1980.g, plus godina vojske, to je bilo to. Stigli su na pregovore tada svi veliki klubovi: Crvena Zvezda, Hajduk, Dinamo i Partizan koji je bio i najuporniji. Oni su tada stvarali veliku ekipu. Kupili su, između ostalih, Milka Đurovskog iz Zvezde, Vladu Čapljića iz Želje i Fadila Vokrija. Ja sam bio spreman otići, ali mi je onda Dragan Džajić, direktor Zvezde rekao da ne potpisujem ništa, jer zadnje kolo oni gostuju na Koševu i tada će oni iznijeti svoju ponudu. Oni su tada već vrbovali Musemića, a u „igri“ je bio i Merdanović. Mene je zovnuo na razgovor predsjednik Sarajeva Vujović i pitao šta želim da ostanem. Ja sam rekao da želim da idem, ali on je bio uporan i tražio da se izjasnim. Ja sam „lupio“ cifru tri puta veću od neke razumne, na koju je on pristao. Dobio sam tada ključeve od stana, automobil i odličan novac za još četiri godine na Koševu.
U inostranstvo se u to vrijeme nije moglo prije 28 godine života, a Slaviši je novi ugovor sa Sarajevom isticao kada je imao 27 i nešto mjeseci:
– U novom četverogodišnjem ugovoru nije bilo titula, ali smo igrali neke evropske utakmice i bili opet solidna ekipa. U tom periodu mi se dogodila i najteža povreda u karijeri. 1987. godine operisao sam koljeno i odsustvovao duže vrijeme sa terena. Novi ugovor mi je isticao 1989. g. i već sam se bio zasitio Sarajeva. Sjećam se, igrali smo u Beogradu protiv Rada i slavili 2:1, Božović je dao prvi, a ja drugi gol. Tri dana poslije igrali smo u Sarajevu protiv Veleža, gdje su se i pojavili neki menadžeri, a ja sam bio asistent za pogodak. Klub je tada potpisao neke predugovore sa Majorkom i Cirihom, ali meni je nedostajalo pola godine do punih 28, kada sam mogao otići. U međuvremenu se pojavio Creteil u kojem je tada trener bio čuveni Filip Trusije, koji je kasnije bio i selektor Kameruna, Japana, Obale Slonovače…Kada sam upitao gdje vam je taj Creteil, rekli su mi doslovno ovako: „Ako se sruši Ajfelov toranj, vrh će pasti tačno u Creteil“. Meni je to bilo simpatično, a i uslovi su bili dobri i pristao sam. Morao sam pauzirati par mjeseci do „kvote 28“ i onda sam potpisao za ovaj klub koji je tada bio drugoligaš, ali jedan od bogatijih u Francuskoj. U Creteilu sam ostao narednih sedam godina, sve do kraja svoje karijere 1996. godine.
Slaviša Vukičević je igrao i za posljeratnu reprezentaciju BiH i to je podatak koji također mnogi ne znaju:
– Ja sam igrao u svim nezvaničnim utakmicama reprezentacije BiH, do prve zvanične u Tirani protiv Albanije. Selektor je bio moj trener iz Sarajeva Fuad Muzurović, i rado sam se odazivao. Bilo je tu desetak nastupa, sjećam se nekih, protiv Real Sosijedada, Bolonje, Fortune… S obzirom da sam tada već bio na zalasku karijere, nisam se htio previše nametati i zato nisam igrao u čuvenoj utakmici u Tirani.
Gdje je sada i šta radi Slaviša Vukičević?
– Nakon završetka igračke karijere ostao sam u Creteilu. Pariz vam je čudo i kada se na njega naviknete, teško ga je napustiti. Završio sam francusku trenersku školu bez koje se ne može raditi u ovoj zemlji, jer oni ne priznaju čak ni UEFA licence. Kada sam bio igrač mislio sam da sve znam o nogometu, kada sam upisao ovu školu vidio sam da ne znam ništa. U ovom sportu se uči dok ste živi i nikad nećete znati sve. Trenutno sam savjetnik pri nogometnoj federaciji Francuske, radim pomalo kao menadžer, a imam sa jednim kolegom i firmu koja se bavi TV pravima i marketingom i koja organizuje prijateljske utakmice i prodaje TV prava ostalim televizijskim kućama. Nedavno sam, recimo, bio posrednik za obezbjeđivanje TV prijenosa utakmice Albanija-BiH za područje naše zemlje.
Za kraj, vjerujemo da mnoge zanima kako je nastao nadimak „Funta“?
– Pa vrlo je jednostavno. Kao klinac sam igrao lopte sa svojim drugovima i jednom od njih sam „prodao“ fintu s loptom. Nakon toga sam umjesto: „jesi vidio ove finte“, rekao: „jesi vidio ove funte“, i to im je naravno bilo dovoljno da me od tada zovu „Funta“. Kada sam odrastao, neki su rekli da mi je to odličan nadimak jer sam uvijek volio kartati, igrati rulet i još neke kockarske igre, povezujući to sa britanskim novcem funtom.
Bila je to priča o Slaviši Vukičeviću Funti, Visočaninu koji je napravio zavidnu nogometnu karijeru, koji je bio prvak bivše države, koji živi u Parizu, ali koji se uvijek rado vraća u svoju Bosnu i Hercegovinu i svoje Visoko, bez kojeg, kako sam kaže, jednostavno ne može.