„Nevjerovatna lakoća poslovanja“ naslov, a prva rečenica glasi „Bosni se ponekad dešavaju i lijepe stvari“. Titraju brate pred mojim očima ove dvije uvodne rečenice novinarke BH Dana koja ih ispali puna entuzijazma, januara, sad već davne 2001. godine, tad vjerovah u to, ali danas, da Bog da šćeri da te kadija uzme! Životarenje me nauči da ništa nema samo jednu stranu medalje, već upravo onoliko koliko medalja kao geometrijsko tijelo ima stranica, pri tome, ne zaboravivši i rub medaljine kružnice, on je itekako važan!
Nadalje je novinarka fascinirana privatnim avionom, Kingom 200 čija vrijednost prije deset godina bi 11 miliona maraka, čiji su vlasnici, trojica ortaka, menadžeri Prevent groupa, a jedan od njih trojice, Slovenac, koji je upravljao tom skupom pticom je kao „iznenađen“ novinarskim čuđenjem da jedan menadžer pilotira!
Baš me zanima kako nije iznenađen činjenicom da je njegova Slovenija besprijekorno čista i ekološki osviješćena, čini mi se da i kosti piletine koju auslenderi pojedu u svojoj zemlji, izbace na graničnom prijelazu Bregana, a naša Bosna, ta ista u kojoj se novinarka čudom čudi da menadžer može biti i pilot, pa još uz to sa „zahrđalom birokratskom mašinerijom“ koja sapliće „ulaganja stranog kapitala“ koja u roku od tri dana završe kupnju firme u Brazilu ( ops) , a u Španiji za čak dvadesetčetiri sata, e ta ista „kvazimodo“ Bosna je ipak zanimljiva „stranim ulagačima“; a ako ne vjerujete, evo i odgovor, na pitanje novinarke: „boje li se rizika i jesu li ikada u Bosni imali promašenu investiciju ?“ – slavna trojka menadžera, gotovo pa u isti glas je izgovorila: „Jesmo, izgubili samo jednom ovdje, u sarajevskom kazinu, kada smo uložili po stotinu maraka.“
Tako su počeli, od Breze, preko Visokog, do Goražda i dalje.. do Rovinja što bi reko Fuko u filmu „Kod amidže Idriza“ reditelja Pjera Žalice jer nama Bosancima je izgleda Rovinj jedini kraj svijeta za koji znamo, a u biti, hoću kazati da ništa ne znamo, jer nam „lepršava“ obećanja donose smiraj i zadovoljstvo, dok se iza kulisa valjaju „vreće novčanica“ baš kao u Brazilu u kojemu 40 miliona siromašnih „guli“sretno sa 2USD po danu za 10% bogatih koji iskorištavaju 80% prirodnih resursa. Zaboli mene stražnjica za Brazil i njeno gospodarstvo, a Boga mi i njen preskok Njemačke u poretku najvećih tržišta vozila, mene boli i ljuti što ova Bogom dana, prirodnim ljepotama i rudnim bogatstvima obdarena zemlja Bosna, mora sve otrpjeti i šutke podnijeti, dok je čereče i „domaći i strani ulagači kapitala“ , grabe i bahato rasipaju, a njoj i njenim državljanima, njenom golom narodu ostavljaju „sjaj i bijedu“ bogatih, karcinom pluća, želuca i debelog crijeva.
Sad će zlobnici nabiti mi na nos da ne znam ništa o kapitalizmu, kamo sreće da ne znam, ali da je ovo tlo za najprljaviji vid kapitalizma, dokazuje upravo i način na koji se i na državnoj i na lokalnoj razini otkrivaju „nove“ poslovne mogućnosti i serviraju kao „nevjerovatna lakoća poslovanja“, „prosperitet građana“ ,….Spalionica „organskog“ otpada je prilika za dobar biznis to je nepobitno, što govori i činjenica da se sve vidljivije zagovaraju spalionice i termička obrada otpada u susjednim zemljama, kao najbolje, najekonomičnije, najisplativije i navodno okolišu najprihvatljivije metode zbrinjavanja otpada. Zagovornici spalionica otpada svoje pozitivne stavove će svakako argumentirati visokim energetskim potencijalom komunalnog otpada , ali će malo koji svoj ekonomski opravdan entuzijazam zadržati samo na spaljivanju otpada koji se ne može dalje upotrijebiti. Osim energetske vrijednosti otpada, prednost spalionica je u tome što se volumen otpada spaljivanjem znatno smanjuje, a pepeo spaljenog otpada moguće je koristiti i kao sirovinu za proizvodnju građevinskog materijala čime se dodatno kumuliraju beneficije ovakve metode obrade otpada. I kad sve to sagledamo iz ugla „ekonomske računice“ onda je nemoguće se ne zapitati, zašto se jedna tako ekološko-ekonomski opravdana investicija gradi u „rukavicama“ a ne transparentno!
Možda mi ne znamo da autoindustrija ne dozvoljava štavljenje kože za presvlake ničim do „biljnom štavom“ ( boronK, mravlja kiselina) da se taj otpad ( dlaka, reslovi kože, i sve što otpadne štavom, špalt ) lageruje u burad, bazene, u kojima ih mikroorganizmi razgrađuju, pa onda odvozi na deponije i ostavlja da priroda završi svoj proces truljenja, zašto nas niste „educirali“ pa da vas podržimo, a ne da se na ovakav način plasira građanima Visokog gradnja te Spalionice organskog otpada?!
Prije nego je izgradite, odgovorite građanima šta ćete uraditi sa pratećim repromaterijalima za autopresvlake, tj.tekstilnim dijelom autopresvlaka koji je čista „plastika“? Gdje ćete odvoziti taj otpadni dio, obzirom da bar toliko znamo da su to materijali koji ne podliježu truljenju ni za tisuću godina, kamo sreće da jedan takav komadić pronađemo u nekoj od piramida pa da „ko ljudi živimo“ u ekološkom kazamatu od turizma . Kažite građanima Visokog da spaljivanjem „plastičnog“ otpada nastaju iznimno toksični i kancerogeni dioksini i drugi otrovni aromatski ugljikovodici, teški metali kao i toksični plinovi poput klorne i fluorne kiseline, dušikovi i sumporni oksidi koji osim što negativno utiču na zdravlje ljudi i životinja, destruiraju okoliš i prirodu i da vama ne pada na pamet da spaljujete i tekstilni otpad koji vas, uzgred, već guši svojom količinom!!!
Trebali ste nas informisati o svim prednostima i manama spalionice, a ne poturati nam pod nos italijanske predstavnike proizvođača opreme za postrojenja termičke obrade kompanije BRU Impianti, čiju maticu, čitavu jednu pokrajinu u Italiji, Verona, hrani autoindustrija, pa ipak spaljuje manje od 10% svog ukupnog otpada!
E sad se ja moram vratiti na početak priče i zapitati se koliko aviona privatnih mogu imati gospodari otpada, kad znamo da je otpad uvijek bio veliki biznis u svijetu.
I naravno, moram odgovoriti jednom čitatelju ove tematike: Bosanac, najebali smo ga, da prostiš!