Poznato nam je da ste se kao teolog bavili pitanjem odnosa ekologije i islama. Otkud interes za tu temu?
– Prije svega, pitanje ekološke krize naučno je veoma izazovno jer je to jedini bitno novi problem sa kojim se čovječanstvo susreće u 21. stoljeću; ratovi, epidemije, prirodne katastrofe i bolesti su poteškoće koje su poznate od davnina.
Drugo, ekološka kriza više ne predstavlja daleku i neizvjesnu prijetnju u budućnosti. To je već odavno globalna stvarnost koja se tiče svakog pojedinačnog stanovnika planete Zemlje. Još davne 1970. godine je 2.200 vodećih svjetskih učenjaka uputilo upozorenje sa skupa u Mentonu: «Iako smo geografski veoma odvojeni, s različitim kulturama, jezicima, pogledima, političkim i religijskim pripadništvom, mi smo ujedinjeni u našem vremenu zajedničkom, dosad nepostojećom opasnosti. Ova opasnost, s kakvom se čovjek ranije nije sreo, rodila se sticajem više različitih pojava. Svaka od njih postavlja nas pred gotovo nerješive probleme, a uzete zajedno, one vjerojatno ne znače samo porast ljudskih patnji u neposrednoj budućnosti, već i mogućnost iščezavanja ili virtualnog iščezavanja ljudskog života na Zemlji».
Na planetarnom nivou, ekološka kriza predstavlja bitnu dimenziju moderne naučno-tehničke civilizacije, odnosno globalne stvarnosti svijeta. To znači da nisu moguća nikakva parcijalna nastojanja na prevladavanju ekološke krize. Nije moguća nikakva parcijalna ekologija, nikakvo pojedinačno rješenje za zaštitu životne sredine. To je globalni problem i u njegovom rješavanju trebaju sudjelovati svi kojima je Zemlja dom. Čuvajući prirodu, sačuvat ćemo i čovjeka. U borbi za zdravu životnu sredinu, čovječanstvo mora upregnuti sve svoje pozitivne snage i vrijednosti, a religija je, svakako, jedna od nezaobilaznih. Otuda želja i potreba da se istraživanjem islamskih osnova za svjetsku ekološku etiku pokuša dati doprinos promoviranju novog i bitno drukčijeg odnosa prema svijetu prirode.
Da li i u kojoj mjeri šerijatski propisi i islamska tradicija tretiraju pitanja životne sredine i ekologije?
– Naravno. Iako objavljeni prije više od 1400 godina, propisi objavljeni Muhammedu, a.s., univerzalna su Božija poruka i uputa čovječanstvu koja vrijedi do kraja vremena i dotiče sve aspekte ljudskog života, pa tako i pitanja iz oblasti odnosa čovjeka prema prirodnom okruženju.
Islamsko poimanje životne sredine nadilazi naše fizičko okruženje. Kur'an koristi niz preciznih termina za označavanje različitih oblika životne sredine. Materica je prvi istinski dom djeteta, a otkucaji majčinog srca i kolanje njene krvi vjerovatno predstavljaju prvo ljudsko iskustvo životne sredine. Kur'an matericu naziva rahm, što znači kuća milosti. Shodno islamskom učenju, kad se ljudska bića rađaju, ona bivaju prenesena iz jedne materice u drugu, iz jednog životnog okruženja u drugo. Kad ljudi umiru, oni bivaju preneseni iz jednog okruženja, na koje su se navikli, u treće, koje nisu iskusili.
Cjelokupno učenje islama prožeto je principom tevhida, jednoće. Ekološka dimenzija tog principa očituje se u svijesti da su i čovjek i sve drugo u prirodi povezani, integrirani u zajedničkom identitetu, da su različiti izrazi jednog života, a priroda ima vrijednost kao integralni dio cjeline Božijeg stvaranja.
Ontološki gledano, islamski odnos prema životnoj sredini temelji se na razumijevanju prirode kao mjesta očitovanja Njegovih najljepših imena i atributa (el-esmau-l-husna), kao znakova Božanske prisutnosti (ajatullahi, ili vestigia Dei).
Kur'an nas često upućuje na promatranje prirodnih pojava i fenomena, kazujući nam da su to ajeti – znakovi Božije moći, veličine, stvaranja itd. (vidjeti npr. Kur'an, Fussilet 53), a poznato nam je da se i pojedinačni kur'anski stavci također nazivaju ajetima (npr. Džasije 7 i 8). Zato je u islamskoj tradiciji poznata izreka prema kojoj je „Kur'an priroda koja govori, a priroda Kur'an koji šuti“, pa se prema kosmosu i prirodi kao Božijoj knjizi sa Njegovim znakovima trebamo odnositi sa istom onom pažnjom i čistotom sa kojom se odnosimo prema Kur'anu kao Božijoj riječi. Lijepo je rekao dr. Dževad Hodžić: „Priroda nije čovjekova radionica. Ona je bašča, forma života, sveto područje, na čijem se pragu izuva obuća“.
Konkretno, možemo uzeti primjer vode. Kur'an je spominje kao element kojim i iz kojeg počinje ciklus života (Mi od vode sve živo stvaramo), te kao sredstvo za postizanje fizičke i duhovne čistote putem abdesta. Samo čista voda može biti i čisteća, pa je stoga obaveza muslimana ne samo da čuvaju čistoću vode nego i da uklone eventualne uzroke njenog zagađenja. Stoga šerijat poznaje instituciju harima, zaštićene zone na obalama rijeka, oko izvora i u hladu drveća, čija veličina varira ovisno o konkretnim uvjetima u kojima se voda nalazi.
U kontekstu traganja za ekološkim elementima u islamu, ne treba zaboraviti ni praksu Poslanika Muhammeda, a.s., u čijem životu muslimani vide model za oblikovanje vlastitog života. On je svojim postupcima i odnosom prema prirodi pokazivao zavidan nivo ekološke svijesti. Muhammed, a.s., pripisivao je prirodi osjećaje, pa je rekao za brdo Uhud: ”To je brdo koje nas voli i koje mi volimo”. Moleći za kišu u sušnim periodima, Poslanik je govorio: “Drveće crveni, nijeme životinje umiru, Allahu smiluj nam se!” On je također zabranio organiziranje borbi životinja radi zabave i prokleo je one koji žigošu životinje na licu, one koji iskoriste životinje kao metu za svoje oružje i općenito zabranio zlostavljanje i nehuman odnos prema životinjama. Ukratko, Poslanikova praksa podstiče zaštitu kao samo dobro koje treba činiti čak i ako je kraj svijeta na pomolu, u duhu hadisa: „Kada dođe vrijeme Sudnjem danu, a u ruci nekoga od vas bude sadnica, neka je zasadi ako to može učiniti prije nego nastupi Sudnji dan“. Navedene činjenice itekako obavezuju sve nas koji ga želimo istinski slijediti.
Koliko profesori i učenici u Medresi “Osman-ef. Redžović” prate dešavanja o pitanju ekologije u Visokom, odnosno da li ste društveno angažovani o ovom pitanju?
– Ako imamo na umu značaj koji islam pridaje životnoj sredini i njenoj čistoći, društveni angažman Medrese na polju ekologije nije stvar izbora nego naše obaveze. Poslanik islama nam u hadisu jasno poručuje da onaj ko se ne brine za muslimansku zajednicu taj joj i ne pripada.
Pored odgoja i obrazovanja u duhu univerzalnih islamskih vrijednosti koje, kao što je rečeno, često nose duboku ekološku poruku, trudimo se biti angažirani i na praktičnom planu. Trudimo se – a u to su se mogli uvjeriti svi koji su nas posjetili – da kompleks Medrese koji se prostire na velikoj površini (40.000 m2 zemljišta i 7000 m2 pod krovom) držimo urednim.
Imamo ekološku sekciju koja je realizirala niz akcija sanacije divljih deponija smeća u našem širem okruženju, a trenutno je u pripremi i projekt velikog proljetnog čišćenja prilaza gradu koji kanimo realizirati u saradnji sa Franjevačkom klasičnom gimnazijom.
Vjerujem da ste dijelom upućeni, barem putem medija, u inicijativu kompanije „Prevent“ da se u Visokom izgradi spalionica o kojoj većina visočke javnosti ima negativan stav zbog njene moguće štetnosti za zdravlje ljudi. Šta nam kao teolog možete reći o tome?
– Nijedan odgovoran građanin ne može ostati nezainteresiran za jedno tako važno pitanje koje se tiče ne samo svih ljudi koji danas žive na području Visokog, nego i sudbine budućih generacija, naše djece.
Dobro je da se o tome u lokalnim medijima, posebno na Vašem portalu, povela ozbiljna polemika koja problem gradnje spalionice u Visokom tretira sa različitih aspekata.
Kao teolog moram istaći da se islam zalaže za ekonomski razvoj, borbu protiv siromaštva i pravo svakog čovjeka da poštenim radom obezbijedi egzistenciju svojoj porodici. Međutim, taj razvoj mora počivati na principima pravde (adl), dobročinstva (ihsan), i milosrđa prema svemu što je Bog stvorio, prema sadašnjim, ali i budućim generacijama.
Iz kur'anskog ajeta u kojem Allah dž.š. kaže da “nije isto ono što je loše i ono što je dobro, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je loše” možemo izvesti zaključak sa dubokom ekološkom i ekonomskom porukom: «Više nije uvijek i bolje, jer je važan kvalitet, a ne količina». Pohlepa je ljudska sklonost koja je kroz historiju prouzrokovala velike štete životnoj sredini i čovječanstvu općenito. Pravo bogatstvo je u islamu izgrađeno na vrlini i samoodricanju, a ne na pretjerivanju i eksploataciji.
S obzirom da se radi o interesu zajednice, ovo pitanje treba motriti u duhu šerijatskog Principa općeg interesa (masleha). Uvjeti kojima Princip općeg interesa podliježe su da neki interes mora biti stvaran, a ne zamišljen, da to bude interes zajednice, a ne pojedinca i da se ne sukobljava sa Tekstom (Kur'an i Hadis) ili koncenzusom uleme. Dr. Mawil Izzi Dien taj princip primjenjuje i na zaštitu životne sredine pa u svojoj knjizi The Environmetal Dimensions of Islam doslovce kaže: „Zaštita od direktne prijetnje životu na Zemlji, poput one od otrovnih plinova i zagađenja vode, može se svrstati u kategoriju općih interesa.“
Također sa aspekta vjere jasno se kaže da se dozvoljeni ciljevi ne mogu ostvarivati nedozvoljenim sredstvima. Ukoliko neko želi protiv volje građana u neposrednoj blizini naselja graditi nešto što može ugroziti njihovo zdravlje, kakav je Vaš stav o tome?
– Slažem se sa dr. Senadom Karavdićem da se potencijalni investitor u svom dosadašnjem djelovanju nije uspio dokazati kao društveno odgovorna kompanija. Info linija za prijavljivanje povremenog neugodnog mirisa kao reakcija na nesnosan smrad koji svi godinama trpimo je, blago rečeno, cinična. Stoga i ne čudi nepovjerenje javnosti prema načinu na koji ta ista kompanija želi opravdati gradnju spalionice za organski otpad u Visokom.
U Kur'anu jasno stoji: „Allah vam naređuje da odgovorne poslove onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite!“
Da bi se o gradnji spalionice izrekao konačan stav, neophodno je pribaviti mišljenje neovisnih eksperata koji bi na temelju objektivnih pokazatelja i naučne metodologije iznijeli jasan, nedvosmislen stav o mogućim negativnim zdravstvenim posljedicama gradnje i rada spalionice. Pored toga, morali bi se obezbijediti snažni i pouzdani mehanizmi koji bi garantirali da spalionica u svakom trenutku svog rada može zadržati krajnje visoke ekološke standarde.
Ukoliko se, u svjetlu navedenih uvjeta, utvrdi da bi spalionica narušavala životnu sredinu i zdravlje stanovništva Visokog, nema sumnje da bi njena gradnja i rad bili protivni šerijatskom Principu općeg interesa i islamskoj pravnoj maksimi koja glasi: „Izbjegavanje štete preče je od sticanja koristi!“
U Čajangradu, 25. marta 2011. godine.
___________________
Dženan Handžić