Samo nama nije, na našu žalost i njihovu radost. Mi se stalno zaustavljamo ili živimo u klopci prošlosti, ali od prošlosti ne učimo. Da li zato što i nemamo vlastite historije ili zato što smo naučeni da vjerujemo u onu skrojenu po nečijoj volji? Da li ćemo ovaj put uzeti pouku iz prošlosti ili ćemo nasjesti na šarene laže? Želim vjerovati da ćemo ovaj put uraditi pravu stvar. Spalionica, misao s kojom se budim, s kojom dišem i s kojom liježem. Zašto sam to toliko lično shvatila i zašto emotivno preživljam, prvo je što me pitaju. Ja sam biće satkano od emocija, kroz život su me emocije nosile. Zašto lično ??? Ako pitanje spalionice nije lično, ŠTA JESTE ???
Proljeće.
Poslije zimskog mirovanja zemlja se sprema iznjedriti svu svoju raskoš biljnog svijeta. Pogledom pokušavam obuhvatiti svu ljepotu naše prirode, sve njive, livade, šume. Ne mogu da se otmem misli koja se čvrsto začahurila u mom mozgu. Da li ćemo sljedećih godina svi, sa istom radošću, čekati proljeće koje donosi miris trave, cvijeća, jagode, ašlame, da li ćemo moći u jesen brati plodove i radosni ih stavljati na stol nudeći djeci da pojedu to voćno blago smiješeći se zadovoljni jer u svoje malene organizme unose vitamine? Ili… ili ćemo s djecom, u dugom redu iza naših sugrađana, čekati prozivku na analize, preglede, moleći Boga da nije ono najgore… Da li će voće i povrće uzgojeno na ovom području, mlijeko i mliječne proizvode naših komšija željeti neko kupiti ??? Ili će na pijacama u širokom luku zaobilaziti stolove ???
Šta će biti s ljudi koji su investirali u voćarstvo i poljoprivredu ???
Najviše me brine šta će biti s našom djecom. Imamo li mi pravo razbaštiniti ih i oteti im ono što mi dobismo na povjerenje, uz obavezu da njima damo – okolinu? Imamo li mi pravo šutke dopustiti ( ne) ljudima da orgijaju s njihovom djedovinom, a njih same osude na bolest, njih i njihovu ako rođenu djecu ??? Imamo li pravo ??? I ima li pravo nekoliko ljudi koji ne žive ovdje, u mom gradu, odlučiti šta je dobro za mene, moju i djecu mojih komšija??? Ko to ima pravo dozvoliti izgradnju jednog postrojenja koje donosi obećani prosperitet onima koji žive daleko, a moj grad osuditi na tiho umiranje??? Zar sutra da nam djeca ne smiju hodati po travi, da ne smiju jesti voće koje smo sadili i njegovali godinama, da im ne smijemo napraviti salatu od povrća koje posijasmo, da ne smiju piti vodu kojom se umivaju i kupaju???
Jesmo li mi svoj zadatak ispunili potpisivanjem peticije ili smo spremni ići dalje i braniti životno okruženje naše djece???