Koliko god htjeli dokazati da je prošlost satkana samo od dobrih stvari, ako se potrudimo, možemo naći i drugačije primjere koji ni za dlaku nisu drugačiji od današnjih prilika i učesnika. Svako vrijeme ima svoje ljepote, ali i breme koje govori o psihologiji lične koristi i zaluđenosti prema vlasti i poniznom klečanju u korist vlasti. Ali i ljubavi prema poslu koja se može, najprije, nazvati prisila zalutalih ličnosti koje su važne samo sebi.
Ništa bolje nije ni danas jer postoje osobe koje prodaju dušu i obraz za sitne pare, a onda iznenada, nekako, skupe velike koje ostvariše eksploatišući svoj narod u ime i za račun nekih tamo koje možemo nazvati svakakvim imenom, ne vrijeđajući ih, jer im je obraz ko’ goveđa koža.
Uz jadnika iz memoara koji sam govori o sebi i koji nije uspio shvatiti svoju duhovnu „ruševinu“, neću ga imenom spomenuti jer ne želim dati mogućnost pojedincima jadnijim od njega samoga da se pretvore u sudije nasljednicima samo zato jer oni nisu mogli birati svoje pretke.
Ovo će biti priča vremena u nastavcima koja se može pokazati samo u karakternim osobinama savremnicima, a i vremenu koje mi koristimo kao mjesto bivstvovanja, ni krivi ni dužni, jer nas neko stvori po svojoj volji.
Memoari se dotiču vremena kad Osmanlije prodaše Bosnu i Hercegovinu kao osvetu što je nisu uspjeli natjerati da kleči i puzi prema volji propadajuće Carevine, i stoga je mučki prodaše još gorem eksploatatoru, Ali eksploatoru koji, za razliku od predhodnog, napravi pute i štreke, velike škole, dosta drugog veoma važnog, omogući svima koji su to htijeli da se školuju, ali u interesu nekih skrivenih ciljeva koji se tek danas razabiru kao mjesta za izlaz iz užasno zaostalih prilika. I bi Austro-Ugarska, i bi i ostade Bosna i Hercegovina.
I po našem običaju se desi da je nekom smetala naša brza ekspanzija i sticanje onoga što je već velika Evropa davno imala i mi opet završismo u kalu i brlozima punim stjenica, buha i vaški.
Da nebi DDT-ija, koji istrijebi prirodnu gamad, ali zato nam učini da se nakoti u nas i od nas ljudska nekarakterna gamad, koja nekako diže glavu i sebe u sebi pronađe kao spas od drugih, ali nikako ne uspje naći spas od sebe samih u nadi da će merhamet učiniti sve što nam čini zadovoljstvo, ostali bi vječiti dužnici vremena…
Ima li danas kakva otrova da „potare“ gamad koja ne želi sutra, a ipak je među nama , ne vidi nas jer misli da je danas nastalo samo zbog njih?
Otrova ima i od njih će nestati oni koji su protiv, jer oni koji misle da su svemogući, jesu tu ali dokle? Jer je i ovaj mislio da niko neće čitati njegovu sudbinu do njegovi savremenici. Desi se da je imao unuku kojoj sudbina djeda nije smetala da je proda ovakvu kakvom je djed napisa, jer je znala da će sudbina djeda biti sudbina nekog u naše vrijeme, sudbina se poigra i memoari ugledaše svijetlo dana zahvaljujući unuci koja je živjela u Gradačcu.
Memoari su napisani 1894. u Sarajevu 17/6, za svoju dušu.
Ovo je priča o čovjeku koji je živio u dva carstva i radio iste stvari, služio carevima i njihovoj otađbini. Svoju nije ni osjećao ni branio nego samo krvnički eksploatisao.
Tako bi, tako je i danas, bit će opet u jedno doba kad nas ne bude bilo.
Dio memoara koji se odnose samo na događaje u Visokom.
„I ja sam 1. temuza 1292. (juli1875.) došao u Visoko i od kadije primio ured, te u toj godini velik poso bio, jerbo je buna bila sa sve četri strane i samih sam konja opremio, tj. što su vladi darovali 180 konja i 5-6 bimbaša sa askerom opremio na vojsku. I jesu prije mene desetare (ljudi koji su se brinuli o ubiranju desetine kao poreza carevini) namjestili po selima, te kad je prošlo 20 dana, ja idem na konak, a prestao je za mnom Handžić, te mi kaže: „Efendija, daj mi jedno selo da gledam desetinu, a tebi džaba moja plaća“.Ja mu na to odgovorih:“ Ja nisam vode došao da mito primam, ali ti kad daš svoju plaću o čemu ćeš živjet?“ Na to on meni odgovori:“ Hoću krast’ kao što i ostali desetari kradu“, a istom Handžiću nije potrebno bilo da bude desetar, nego samo meni da dokaže krađe desetina.. Na to sam ja obzir uzeo i počeo po selima sam sobom kontrolirati, te sam najprvo uhvatio Hadžiju B. u hrsuzluku, te tako i Salihbega Z. i još dosta ih, te je desetina u toj godini izašla dupla. Na to su oni mene tužili i navratili narod da muhurleisavaju ( potpisivanje – ovjeravanje vlastitim potpisom ili pečatom, muhuroom) mazhar (predstavka, žalba) koji su proti mene sedam mazhara opremili valiji, te jest mene vali–paša i to Nazif-paša pozvao. Ja mu kažem: „Vi dobro stvar tu izvidite i to nije ništa uzrok nego desetina što im ne dam krasti“. Isti veli-paša 1293, (1876.g) marta 20, opremio je Smail-agu bimbašu zaptijanskog na moj tahkik (upozorenje), da izvide jesam li ja prav ili kriv, i jest tu noć u mene bio na večeri. Jesam se prije na jedan mjesec dana naumio da mi se je ženiti, te sam zagledao, Junuz-bega Zečevića, koji sam bio ugovorio sa curom da mi iziđe sama da je od oca ne prosim. Stvar sam dokazao kadiji Halid ef., a on je otišao te dokazao mom puncu Junuz begu Z. te je bio curu onu noć zatvorio u odaju. Kad sam ja čekao preko po noći i nisam mogao dočekati, jerbo je cura zatvorena bila, na to kad je Smail-aga u moju kuću, istu noć dođe njihov rođak, to jest Mehmed ef. Alagić koji me iz odaje izazva i kaže mi da je cura mu govorila, da bi onu noć mogla izbjeći, jerbo joj oca nema kod kuće jest otišao u Sarajevo. Na to ja kažem da neću. Zato razumi Smail-aga bimbaša, te on zapovjedi Mehmed ef. Alagiću da ide i da gleda ne bi li djevojka izašla i da je i da je prevede u Osman ef. Džumrukčije. I Mehmed ef. na to ode, a ja i Smail-aga ostasmo u odaji te se skupi sijelo iza akšama. I isti kadija dođe Halid ef.Kad je bilo tri sahata po akšamu, evo ti li Mehmed ef. (Alagić) i kaže da je curu preveo. I ja Smail-agi kažem da ne kazuje nikom dok je ne dovedem vamo i da ne bi kadija pobjegao. Na to ja idem sobom te curu prevedem u drugu odaju …