Te sam u konjičkom kotaru bio kao kajmekam (sreski načelnik ili zamjenik velikog vezira u ma kom mjestu se našao) i ustaši (ustanici) su se najprvo počeli meni predavati i jest mi se 800 ustaša (ustanika) predalo i meni iz ruke puške dalo i dvoica vođa, tj. Murat Kašić i Alija špago i što sam mir postavio u kotaru, nego sam orden dobio. I opet mene preupito koliko ima godina da služim. Ja sam mu kazao: 33 godine, te je isti car moju molbu iz moje ruke uzeo, te mi kaže da će molbu povratiti na vladu i da ću ja zadovoljan biti. I uze molbu te prostrije po hastalu i poće nešto pisati, a ja izađoh iz odaje.
Ja sam se još u Beču bavio dva dana i otalen sam se vratio preko Pešte na Brod i sa Broda u Travnik i u Travniku prenoćio, te u Visoko i tude predanio, te došao u Sarajevo kući.
Sutradan sam otišao Kučeri i sve mu kažem kakva je stvar i on meni reče: Kad dođe da će moje lijepo opisati. I jest moja molba došla do 14 dana i opet mene vlada otpisala na 960 forinti godišnje. Ali, koja je fajda kada ministar Kalaj u svemu pita, te je na to još meni došlo 150 forinti godišnje kao pomoći penziji. To je uzrok jerbo sam gore pisao za okružnika tuzlanskog prestojnika Vukovića.
I još 1892. jesam se uputio starom reisu-l-ulemi Mustafi ef. Te sam kod njega sjedio.
U to dođe H. kadija Azapagić, te u govoru kaže mu Azapagić da ga zove gospoja ministarka na Ilidžu na bal. Na to mu odgovori reisu-l-ulema:“ Pasja stoko, ti si mene nagovorio da mi svoje žene spremimo gospoji ministrovici na Ilidžu, kao što smo ih spremili, te danas na nas viču Sarajlije“. Reisu-l-ulema se okreni na me i preupita me: „Viču li Sarajlije na me što smo žene spremili na Ilidžu?“, te ja na to odgovorih obadvojici:„ Da mogu, obadvojicu biše vas u top bacili“. I na to im rekoh: „ Samo vama čudim kako vi spremate svoje žene. Doduše, ja u kitabu vidio nijesam ali da u našem zakonu stoji, da je bolje Turkinju ženu da vidi 70 Turaka nego jedna stranska žena koja nije Turkinja“. I tako sam im još pripovijedio: „I ja sam činovnik kao što i vi, ali do danas dani Švabica u moju kuću unišla nije, niti je sa mojom progovorila“. I još im kažem: “Da je htio general Tomičiić svoju gospoju da spremi mojoj kući”. Ja sam mu na to odgovorio: „Molim Vas, viša je uvreda kada se vrati sa vrata, jerbo joj dati unići neće, jerbo do danas moja djeca nisu još progovorili nikad sa stranskom gospojom“. A isti mene general preupita uzrok šta je. Ja mu kažem najprvo da je uzrok : „ Zakon mi zabranjuje“. Drugo: „ U 1879. godini, kada sam bio u Bihaću kao kotarski prestojnik, jesam jednog dana sjedio u čitaonici i sa mnom je sjedio Husejn ef. Karabegović i Guster, Okružnog suda uprevitelj, te Husejin efendija Karabegović prestavi mu njegovu ženu kakva je i šta nosi i šta ima na njojzi, tj. kao da ju je očima vidio, ali je očima nije vidio, nego njegova gospođa ju je vidila i svom mužu prestavila. To da je meni prestavio za moju ženu, more biti da u habsu (zatvoru) ležo i ne bi mogao pretrpit kao što je Husejin ef. I na to sam otišao kući i kazao sam da ne smiju nikad pred kakvu Švabicu izaći. I ondak je meni isti Tomičić zafalio kada ja čuvam svoga zakona“. I tako sve sam ispričo reisu-l-ulemi hadži-Mustafa ef. i kadiji hadži-Azapagiću. I to je odmah Azapagić pričo Tomičiću generalu:”je li istina što sam mu ja govorio?” I tako isto odgovorio mu je general da je istina i da je htio spremiti svoju gospoju mojoj kući, te da sam mu ja naveo te gori uzroke što rekoh i nije je spremio. I general do 10 dana meni je kazao da ga je kadija Azapagić tu stvar pito. I tako su isto žene spremane ministrovici na Ilidžu u 1893. te jesam ja negdje i negdje protivio se:“ Što će spremati kada nama zakon zabranjuje“. Na to je sve kadija čuo i u toj godini jest posto reisu-l-ulema, te je išao u Beč, te je tako dokazao mene ministru i ministrovici kao da sam ja kao jedan buntovnik. I sa te stvari jest Kalaj ministar na me ljut i za tu me je stvar u penziju stavio.
Interesantno kao da je pisano danas, zavist je jača od novca koji je A. prikupio Austriji. Sudbina sličnih ljudi je ista, tako da na kraju završe kao i autor memoara.
Još kadija Azapagić na me jest ljut, jerbo, kada sam ja bio kajmakam u Tuzli, a on kadija u Tuzli 1880, tj. kad je bio carski dan, tj. avgusta 18, on bi skupio hodže i to sve odlične muhamedance te bi išli u rišćansku i katoličku crkvu na njihovu molbu. Ja sam mu se protivio i kazivao mu da je u dinu zabranjeno. Na to je on kazao okružnom prestojniku Mraoviću, te je mene 18/8 1881. pozvao i kazao mi da je sutradan carski dan i u osam sati da treba ići u katoličku crkvu, a u devet u rišćansku, a u podne u džamiju da se caru dova čini. Ja sam mu na to odgovorio da ću kotarske činovnike opremiti i općini dokazati: „Komu je u zakonu, neka ide u crkvu, a ja ću u džamiju, jerbo meni zakon zabranjuje da ja idem crkvu na vašu molbu“
Na to je meni okružnik odgovorio: „ A što nije kadiji zabranjeno?“, te sam na to odgovorio: „ H. kadija, što je svoj zakon pogazio nogama, ja neću i ja znam da je meni zabranjeno, ko hoće, neka ide“. Isti je Mraović sutradan mene tužio na Visoku zemaljsku vladu teligrafično i dobio je po nosu od vlade: da ne smije muhamedance u crkvu zvati.
I tako bi dalje H. kadija, kad bi im koji od Švaba odličan umro, išao bi mu na grob, te sam im i za to protivio. Još u 1894. u Sarajevu bio mi je sin Šukrija u gimnaziji. Na to im je jedan đak umre, te su pozvali svu školu na sprovod, ja sam svom sinu Šukriji zabranio. Kad došao sutradan u školu, jest im rekao razrednik Finlek Josip da ustane na noge koji nije jučer na sprovodu bio. Ustalo je 5-6 đaka koji nisu dolazili i on je te đake uhapsio dva sata. Kad je Šukriju pitao, odgovorio mu je da mu zakon zabranjuje i suviše otac da mu ne da. Kada došao Šukrija iz škole, tako meni kaže i da mu je je rekao učitelj da će pitati profesora Abrahim ef. Repovca. Ja sa doduše vidio u tevarihu, (stari zapisi, historija), da je bio jedan ashab (drug) kod Devletlije (visoka država, Muhamed prorok) i ime mu je bilo Abdulah, a ocu mu je bilo ime Abdulah i otac mu je bio ćafir istog ashaba, te kada mu je otac umro vasijjet (oporuka,testament) je učinio, te im je reko pejgamber (prorok, poslanik božiji) da mu dade ćefine (posmtno platno) i da mu ide do na mezar i da mu se je na to hazreti (sveti) Omer protivio i u to vrijeme da je sišo Ćebrili Emin (arhanđel Gavrilo) i zabranu snio od Boga i Ćive Ćelele Ćelalu, tj. ajet sišao i za taj jesam išao starom muftiji H. Mustafi ef. te sam ga pito, te mi je kazao u Beare –suret da ima i da je strogo zabranjeno.
Na to jeste mene H. kadija vidio mene do 15 dana i za stvar me pito i ja sam mu reko:
„ Ti si danas reisu-l-ulema, sto jednu lajhu (pismena obavijest) ne dadeš, tj. pismeno u gimnaziju, što je našem dinu zabranjeno da istim učiteljima dokažeš da našu djecu zorom ne nagone što je protiv zakona i na to se je vrlo na me ražljutio.
I kako su mene u penziju stavili kao što rekoh, jesam stanovao s djecom u Sarajevu do 4. maja 1895. te sam došao Konjic kući da stanujem, jerbo mi je lašnje živjeti nego u Sarajevu.
Imam nadodati što mi se je djece rodilo.
Ja sam se oženio 28.1 1876. godine 1293. arebi tarih 7. šubata. Prvo djete bilo je muško i rodilo se je godine 1293. arebi tešrini evela 1. ( 1-1. X 1877) Ime mu je bilo Mehmed – Ahmed, živjelo je sedam dana. Drugo dijete muško rodilo se 1294. godine šubata 10.( 10-10. II 1878) ime mi je bilo Mehmed – Reuf i živjelo je četiri mjeseca. Treće i četvrto dijete, muško a jedno žensko, rodilo mi se ala franga godine 1880, 29 marta. Ime je bilo muškom Halid , a ženskom Nazija, te je jedno živjelo 20 dana, a jedno 18 dana. Peto dijete rodilo mi se mjeseca maja 6., godine 1881. ala franga u Donjoj Tuzli. Ime mi je bilo Mehmed- Šukrija. Šesto dijete mi rodilo se u Konjicu 4. augusta 1884. ala franga. Ime mu je bilo Mehmed- Reuf, živio je mjesec dana. Sedmo dijete rodilo mi se u Konjicu 20. augusta 1885. Ime mu je bilo Mehmed-Salem. Osmo dijete rodilo mi se u Visokom 25. maja 1888. Ime mu je bilo M. Mustafa. Živjelo dvije godine. Deveto djete rodilo mi se 24. oktombra 1890. Ime mu je bilo Hiba. Živila je 3-4 mjeseca. Deseto djete rodilo mi se 11/11 1891. Ime mu je bilo Ćazim. Kada sam došao u Srajevo 15/11 1887. jesam Šukriju jesam dao u ruždiju, a nije prije nigdje učio, te mu je ruždija za početak bila. Direktor im je bio u ruždiji Ahmet ef. Ribić (Širazija), te sam mu našao jednog softu (đak medrese), tj. na ime Latif ef. Bulić koji ga je kroz 5 godina naučavao kod kuće, tj. dolazio u noći 1-2 sata. Kada je Šukrija izvršio ruždiju, jesam ga dao u gimnaziju 1. septembra 1893. godine. M. Salem jest pošao u sarajevsku ibtidaiju (reformirana muslimanska početna vjerska škola) 1892. te u 1894. sam ga ostavio u Visokom da tude uči. I jest počeo učiti II narodnu osnovnu školu u Visokom i tude je učio zajedno ibtidaiju i školu 5-6 mjeseci, te ga jesam dobavio u aprilu, koji jest i tude nastavio ibtidaiju i školu konjičku, koju je lijepo obadvije svršio.
Imadem nadodati.
Kako je okupacija unišla u godini 1878. mjeseca augusta do moga službovanja dok su me u penziju stavili u godini 1894, mjeseca oktombra 1. jesam dosta istoj vladi poslužo. I ja mislim od nikakva činovnika da nije vlada više koristi vidjela kao što od moga službovanja, tj. sve gori tanko potanko navedeno, ali u samoj desetini kada sam ja prestupio te počeo desetinu nadgledati, tj. u godini 1886-1894, velika je korist bila i za početak jesam našao svu zemlju, tj. Bosnu i Hercegovinu na 2,350.500 forinti, a jesam ju ostavio na 4,500.000 forinti, tj. polovica viška. I taka je vlada prema meni bila nezahvalna te me je najposlije umirovila i to sa 495 forinti godišnje, a to je što sam ja muhamedanac i islam. Da je na mom mjestu bio kakav Švabo, to bi on dobio i nagradu i ordena prema službi. Samo da sam služio onu gori rečenu službu za turske vlade, da sam jpj na korist bio koliko ovoj vladi, to bi ja mogao postat Božjom pomoći mutessarrif( guverner jednog sandžaka) ili nešto više, a za vlade kao jedan podvornik ili poreznik, tako su me stavili u penziju i ne računavši 17 godina u istoj zemlji za tureke vlade što sam služio. Eto prave vladavine. Ali mogu tome nadodati da sam ja u svome službovanju pravo služio i nikad mito uzo od naroda nisam, a to mi je dosti puta zapadalo kao najprva služba u godini 1286. ala-turka (3-3. 12 1870.). u Trebinju kada je Austrija i s Bokom buna bila, te sam iz Boke što je naroda izišlo, zajno im nadgledavao, te sam mogao dosta novca steći. Tako isto 1286/7 1870/71. kada sam kroz Majevicu gradio put i tu sam mogao preko 1.000 dukata uzeti mita da sam htio. Tako isto 1288. ( 1872) kada sam gradio put iz Bijeljine u Zvornik. Tako isto u godini 1290. (1873.) u Novopazarskom sandžaku, i tu sam mogao uzeti preko 1.000 dukata, a tako isto kada je okupacija unišla u Visoko i tada sam mogo dosti novca uzeti, jerbo je ostalo od turske vlade u magazinu žita od desetine 380.700 oka žita (487,29 tona) i da sam ga prepolovio te ja sebi polovicu uzeo i prodao, to se nebi u ovom vremenu niko razumio, a jest oka žita bila 30-35 novčića.
Može se sračunati koji je to novac bio. Stotinu novčića 1 forinta.
Ja nisam ni jednu oku uzeo, nego sam sve vladi istoj predao. Te iste godine 1882. kada je bila buna u Hercegovini i tada sam mogao dosta od ustaša (ustanika) novca uzeti. Tako do mog najzadnjeg službovanja u desetini što sam nadgledao, dosta novca mogao sam steći rušveta (mita), ali sve sam se obziro, najprvo na oni svijet, jerbo valja mrijeti i kada se umre, valjda za tuđe odgovarati; drugo za ovi svijet trebalo bi doći pod kakvu kaznu ili istragu, te sam volio umrijeti, nego doći pod kaznu.
Na to sam u svome službovanju bio vazda slobodan i nikoga se bojao nisam osim Boga dželešanuma koji me stvorio. Evagdje sam kod naroda prebran i narod je od mena imo strah. Oni koji je u kakvoj stvari kriv bio, gore se je bojao mene, nego suda ili oblasti. Na to sam išao da islamu od mene kakva korist bude i dosta sam islama kutarisao s Božjom pomoći od hapsa ili da glavu ne izgubi. Tako isto i u desetini koja je vladi koristi bila, tako je bila bezima (begovima) kotarskim i agama, jerbo kako su bili uništili desetinu, tako su i trećinu, te je otalen dostakoristi bilo. I tako u službovanju svakome treba pravo i vjerno raditi i tuđega se čuvati, a nepravo i vjerno raditi i tuđega se čuvati, a gledati hoće li vlada dati kakvu nagradu ili orden, nego služiti za Božiji rizaluk i islamu ići na pravu korist, te islama ne ložiti na vatru kao danas što ima nakih činovnika od Turaka, te šta rade: uliskavaju se vladi i svoje Turke na vatru lože. Teško onom koji to radi!
I jesam taj svoj uspomen počeo pisati u Sarajevu 17/6 1894. a svršio do 20/6 1895, a ako Bog da u buduće šta će biti, nastaviću.
Porodično stablo Alagića iz 1935. pisano u Derventi.
Opširniji komentar nije potreban.
Onaj ko je detaljno čitao memoare došao je do svog saznanja, neko će ga smatrati propalom osobom, a neko prevarenom.
Autor memoara zvao se Mehmedi-Faik Alagić, rođen u Konjicu. Otišao je u Stambol kao dvadesetogodišnji mladić u tjelesnu gardu sultana Abdul Aziza. Prirodno bistar, školovao se u Stambolu i stekao solidno obrazovanje tako da se prilično dobro uklapao u Otomanske norme života. Zvanje kajmakama je bilo veoma visok položaj u otomanskoj imperiji koje on teško održa do svog penzionisanja za koje je sam bio kriv zbog britkog jezika i podlih saradnika koji su sve činili da ga izbace iz aktivne službe, a sebe promovišu u bitne osobe i u Turskoj , tako i Austro-Ugarskoj okupaciji.. Težak je trač sredine i saradnika, a još teže posljedice. Nije li teško dati odgovor na postavljeno pitanje sličnosti sa današnjim prilikama. Mislim i da i ne.
Mnoge dileme će biti razjašnjene kad se vidi naslovna strana izdanja.