Jučer sam bio u Bijeljini cijeli dan, nakon 19 godina sreo sam se sa najboljim drugom iz osnovne škole Maleš Davorom. Rat nas je razdvojio. Igrali smo te 1992. godine zajedno za juniore NK “Bosna”. Utorak je bio, tu noć smo imali trening u srednjoj školi “Janko Balorda”, a u srijedu se nismo vidjeli, i sve tako do subote 2011. godine. Nakon rata sam bio u Bijeljini više puta, najviše u prolazu za Beograd. Međutim, jučer sam bio u pravoj maloj visočkoj četvrti. Prva kafa u kafiću koji drži Srđan Ljuboja, kojeg se dobro i ne sjećam, ali sam bio jaran sa njegovim bratom Sašom, koji je danas u Kanadi. Nakon kafe, sok i piva preko puta kod Dade Andrića gdje radi i Davor Marić, komšija iz D zgrada. Kako ko prolazi prisjećam se faca, a Dado i Maleš pojašnjavaju ko je ko. Piva po piva, kažem komšiji Sutku; “Smanji gutljaj, ti voziš, valja nama nazad”. Ne daju Visočani ići, nude ključeve stanova da spavamo, ali obaveze zovu. Nema foliranja, ti ljudi vole Visoko, sve njihove najljepše uspomene vezane su za Visoko, koliko god se neko od njih snašao ipak je zavičajno mjesto pripadanja Visoko. Obećao sam školskom drugu dres Bosne i Zanatlija da ima za rekreaciju, Dadi sam obećao video kada je u Visokom dolazila košarkaška ekipa “AL -Wahda” početkom devedesetih. Bijeljina je, recimo, interesantna i zato što dvije sportske ekipe iz Visokog RK “Bosna-Prevent” i FK “Zanatlija” nose “Asics” sportsku opremu, čije je generalno zastupništvo za BiH u Bijeljini. A onda i mala neugodnost za vrijeme boravka u “Asics-u”, saznajem da rukometaši nisu izmirili obaveze pri kupovini dresova, dok su Zanatlije platile unaprijed. Visočka posla, ne može u nas bez toga.
U Tuzli ćevapi, pa lagano do Frenkievog shopa i preko Lukavca, Gračanice, Doboja, Žepča, Zenice Kaknja do Visokog. Kasno se stiglo, svugdje je lijepo, ali je kod kuće najljepše. Kasni dolazak je uzrokovao i nedjeljno kasno buđenje u 14.00 h. Vrijeme malo poružno, ali znam da se uvijek u nedjelju najbližu 09.05. tradicionalno na Ravnama ide na “grahovicu”. Podstanarsko djetinjstvo u naselju Carica prije preseljenja u Naselje Luke, gdje kao dijete Veleprometa dobismo stan, naučilo me da je grah na Ravnama u maju običaj koji se ne preskače i koji ti stvara osjećaj pripadnosti Visokom. Tako odgojen, još krmeljav, ispred zgrade pozdravim komšiju Darija Pekića, aktivistu SDA, uz pitanje: “Hoće li biti kiše?”, sa Nusretom zaputim se na SDP sijelo na Ravnama. Proteklih godina kiša je redovno kvarila ta majska sijela na Ravnama, ali bez obzira rahmetli Nihad Čengić i SDP su se trudili da održe tu preuzetu tradiciju. Tako je bilo i ovaj put. Na Ravnama nemaš gdje parkirati, neuobičajeno puno Visočana željnih bilo kakvih dešavanja. I proteklih nedjelja sticajem okolnosti znao sam se zadesiti na Ravnama, zadnji put sa Tafom i Zajkom Sejdićem, ali nije bilo ni blizu posjećenosti kao danas, bez obzira na lošije vrijeme. Na poziv Asmira Hodžića, nekadašnjeg SBiH kandidata za načelnika, pridružimo se sijelu socijaldemokrata, kažu mi bio im je ranije i premijer ZDK Fikret Plevljak. Vidim tu i zamjenika direktora kakanjske cementare. Odmah domaćinski predsjedavajući OV Visoko Dalibor Tomičić počasti nas i porcijom graha i uz lagane političke provokacije porazgovarasmo ko ljudi. Tu saznam da je datum “graha na Ravnama” ustvari i godišnjica braka ili upoznavanja Asmira i Amile tada Čengić, danas Hodžić. Kažu i tada je bilo ružno vrijeme i kiša. Razmjenimo mišljenja o sukobima interesa, javnoj potrošnji, presudi po kojoj je Općina nedavno isplatila 160.000 KM zbog izgubljenog spora, “ljubavi” između dva Javna preduzeća “Gradska groblja” i “Visočica”, dogovorimo jednu prijateljsku utakmicu sa sadašnjim predsjednikom SDP-a Farukom Salčinovićem, dobijem poneki savjet od Ismeta Karasalihovića, pretrpim kritike kako ne valja šta pišemo na Visoko.co.ba vezano za odnos Asmir Hodžić – Munib Alibegović – Dalibor Tomičić i dobijem etiketu da sam “igrač” Halima Zukića i SDA.
Sve to dostojanstveno podnesem, jer nakon 18 godina u ovom poslu kao stari centarfor sa puno utakmica u nogama, vrlo brzo i jasno razlučujem nevažno od važnog i bitno od nebitnog. Ne driblam u svom kaznenom prostoru, imam istančan osjećaj za žute i crvene kartone i ne primam ih naivno, a kad se zadesim u protivničkom šesnaestercu na svako dobro dodavanje loptu zabijam direktno pod prečku. Na momente pomislim da u materijalnom smislu možda i ne bi bilo loše da je ova posljednja tvrdnja i tačna, ali već naredna misao kaže, jednom pi*ka – vazda pi*čka. Nisam ja taj!
Pobjede su porazi kad se obraz izbubi, pa makar to imalo i materijalno opravdanje.
Pozdravim se sa “drugovima”, zahvalim na gostoprimstvu i sjetim se jučerašnjag telefonskog poziva Kenana Vilića iz SBB-a da dođem u bivšu kasarnu gdje SBB organizuje malonogometni turnir. Muzika, sokovi, ćevapi, odlična posjećenost i preko 20 ekipa koje su učestvovale. Diskretno simboli SBB-a i odlična organizacija. Predsjednik visočkog ogranka Džemil Ugarak je tu u prisustvu Seje Šabića i još nekolicine aktivista. Kratko se pozdravimo, odgledamo penale jedne od utakmica i sjetim se da se nije kafa popila, a nizak pritisak i pretkišno stanje iziskuju unošenje kofeina u organizam. Naredna destinacija je Caffe “Ripli”. Nakon kafe malo se bistrije misli …
Iduće godine u ovo doba ozbiljne političke opcije u Visokom uveliko će biti u izbornoj kampanji sa ciljem osvajanja jednog od 25 vijećničkih mjesta, te pohodu na mjesto načelnika. Prizor na Ravnama odnosno u Kasarni jasno govori da su ljudi/birači u Visokom željni “hljeba i igara”, kroz istoriju provjerene kombinacije za postizanje političkih ciljeva.
Poče padati kiša, a i pola pet je, imam dogovoreno sijelo kod kuće uz Mančester/Čelzi. Sve u svemu bio je ovo interesantan vikend.