Sad znam da vrijeme nikad stalo nije, samo mi bili smo zaustavljeni, srećom na trenutak. Maj. Taman ja sve lijepo pospremim u svojoj duši, a ono iz nekih tajnih dulafa, za koje nikad ključeve ne nađoh, nanizaše se slike. Pamtim ibret sunca, izbezumljeni cvrkut ptica, majku kako plače, babu kako samo zamišljeno šuti.
Razmišljam glasno. To je nemoguće. Ostalo je samo nekoliko koraka do XXI stoljeća. Moj glas se gubi. Ja više ne postojim. Drhtavom rukom zabilježen je stih, nikad pjesma iznjedrila se nije. Dječaci odrastoše preko noći. Vođeni snagom junaka iz američkih filmova srljali su u nepoznato. Ginuli su. Mnogi su do života ostali teški invalidi.
I nisu oni davali svoje dijelove tijela za svoju voljenu Bosnu, kako tad izvještavaše novinari sa prvih linija. Njima je otet jedan normalan život zauvijek.
Mladić koji je slučajno prolazio ulicom ubijen je. Krava je gurnuta u šaht. Njihova obijest! Dijete ranjeno iz snajpera vrišti, otac suznih očiju poziva počinioca da se nađu da popiju kahvu i da ga pita šta je to njegova djevojčica skrivila. Naš merhamet !
Sanjala sam obične stvari o kojima dotad nisam ni razmišljala.
Sanjala sam kako teče voda, gori svjetlo, a ja u miru i tišini otvaram bilježnicu i pišem, pišem o ljubavi, o prijateljstvu. Sanjala sam razne delicije koje sam voljela konzumirati dok razmišljam o izlogu knjižare u kom je izložena moja knjiga, o galerijama koje su se otimale koja će prije dobiti termin da izloži moje slike. Sanjala sam, na to sam imala pravo, ali imala sam pravo i da svi ti moji snovi postanu stvarnost.
Prepotentno? Nije.
Kad nekom su se pokidale niti uma i razuma, sve je počelo da se pretvara u plamen i prah.
Preko noći su nestajala bogatstva. Cijeli život stao bi u jedan zavežljaj, ponekad ni toliko!
Tek tad shvatih stvarnu vrijednost duhovnog blaga koje čovjek nosi u sebi, a često ga zanemari.
Upoznah surovu ljudsku dvoličnost.
Da ljudski mozak može tolike monstruoznosti proizvesti, a da nema ni trunke pokajanja ni tad ni sad, nije mi jasno i nikad biti neće.
Nisam osjećala strah. Smrt. Ona je svakako neizbježna.
Sad devetnaest godina poslije, razočarana sam indolentnošću pojedinaca. Oprost je moralan čin, ali zaborav je opasna bolest.
Zašto su mnogi koji odbraniše ovu zemlju od agresora na margini društva? Zašto ova borba za slobodu nije dovoljno opjevana, oslikana, opisana, dokumentarno obrađena?
Nema novca? Ma dajte molim vas!
Ni djeca više ne vjeruju u bajke!
Sve ove godine mirišu na ljiljane, svako jutro je pozlaćeno. Uči se prepoznati dobro. Uči se mijenjati svijet snagom intelekta. Cijeni tekovine borbe zemlje svoje Bosne i Hercegovine.
Jer jednom sve je bilo u ruševinama. Sad gradi se! Jedna nestala mladost iznjedrila je drugu.
Sanjaj i ostvaruj svoje snove sam!
Na požutjelom papiru, jednog burnog predvečerja zapisah:
KRVNIČE,
NEMA SVJETLOSTI ZA TVOJE JUTRO MRAKA!