Surova istina je da se ponašamo prekomotno kada gazdujemo u sportskim klubovima i kada su nam data na raspolaganju sredstva namjenjena za sport. Osnovno pitanje je trošenje tih sredstava.Trebali smo se davno upitati gdje je tu društvena odgovornost uprava kojima su dati klubovi (udruženja građana) na upravljanje. Postavlja se pitanje kako se troše sredstva poreznih obveznika.
Zadnji događaji u nogometnom klubu „Bosna“, pa i jednim djelom i u rukometnom klubu, otvoreno govore o najblaže rečeno mahinacijama. Svjedoci smo čitajući štampu, gledajući tv, prateći internetske sajtove otvorenih optužbi o namještanje utakmica. Prozvani su imenom i prezimenom igrači-akteri , koji su direktno uzeli učešća u tim nečasnim radnjama, odnosno malverzacijama kupoprodaje i namještanja utakmica. Uprave i vodeći ljudi iz predsjedništva tih klubova se zvanično ne oglašavaju po tim pitanjima.Sportski savez općine je obavezan po zakonu o sportu da reagira na ovakve negativnosti. Guramo glavu u pjesak i samo se žalimo da nam je sport spao na niske grane.
Sportska javnost svakim danom putem interneta se obavještava da je općinski načelnik pokušao, da animira privrednike da se okupe i daju svoj doprinos kod spašavanja našeg nogometnog kluba od ispadanja iz federalne lige.
Postavlja se osnovno pitanje „kako se to sada spašava od ispadanja“.Tri kola prije kraja prevenstva. Dileme nema, ima kobinatorika koja postoji samo u smislu koji će klub iz zone ugroženih od ispadanja prije se „spasiti“, odnosno kupiti i ko će mu prodati utakmicu i bodove ili izgubiti status federalnog ligaša.
Sve se to odigrava pod plaštom sporta i punih usta unapređenja istog, te rada sa mladim kategorijama.
U vremenu velike nezaposlenosti i teškog stanja u privredi neprestano slušamo žalopojke igrača iz pomenutih klubova kako im kasne isplate „plaća“,kako su neredovne i male. Intersantno je da niko se ne zapita kako se u klubovima vrše financijske transakcije i da li su u skladu sa zakonom. Koliko klubova funkcionira u duhu propisa i zakonskih obaveza. Bilo bi zanimljivo objasniti kako klub kome je blokiran račun egzistira.
Pojedini klubovi iznajmljuju, rentiraju svoje prostore i za to uzimaju financijska sredstva. Gdje se to usmjerava dalje u koju svrhu, gdje je plačanje obaveza, doprinosa, poreza od prodaje ulaznica (koje nemaju ni serijskog broja), reklama. Kako se plačaju prevoz na gostovanje, režijski troškovi, redovno održavanje. Da li je to gotovinsko ili virmansko plačanje ili poslije sudskih rješenja. Šta je sa PDV-om. Velika je hrabrost biti predsjednik i član uprave takvih klubova.
Naš rukometni klub angažira igrače „strance“ iz drugih država, pri tome vješto zaobilazeći zakonske obaveze prema državi, a stvarajući enormna zaduženja, koja se kasnije rješavaju sudskim presudama, naravno uz plačanje kamata. Isto se dešava sa trenerskim angažmanima. Prelazak igrača u druge klubove je netransparentan i klub od tih aranžmana nema nikakve koristi, iako je u te igrače uložio velika sredstva.
Koje je dao nekome za pravo da kontinuirano ruši ugled visočkog sporta i njegove tradicije. U vremenu kada je veliko blago svako dijete koje se zainteresira za sport, a time se otme od devijatnog ambijenta, istom odmah damo prilku da u startu dobije ulogu negativca, u ovome sportskom filmu strave i užasa.
Sporadični slučajevi iskrenog pristupa rada sa mlađim kategorijama, rezultirali su odlascima na međunarodne turnire u rukometu i nogometu. Bogata su skustva sa tih turnira, ali je i istina da smo bili obavezni to iskoristiti i pokušati primjeniti u našoj sredini. Očigledno je da za to nema ni volje ni interesovanja, jer zaboga lakše je lagodno trošiti novac poreskih obveznika,sponzora i donatora tamo negdje u Njemačkoj, Španiji ili Slovačkoj, nego udružiti snage i sredstva u organizaciju turnira gdje bi se ponovo afirmisao visočki sport. Uz strateško planiranja i maksimalno forsiranje školskog sporta, kao jedine moguče terapije ozdravljenja sporta možemo očekivati bolje dane za visočki sport.