Fadila Džambegović sa kćerkama Alemom i Sanelom, nastanjena u visočkoj Novobrdskoj ulici, ovih dana vodi borbu života. Prijeti joj izgon u Crnu Goru s jednogodišnjom zabranom ulaska u BiH. Obraćala se za pomoć svim instancama u BiH, ali bez rezultata. Sada su joj, ističe ogorčena Fadila, ostali samo mediji.
Kako nam je ispričala, Fadila je rođena u Crnoj Gori. Davne 1983. udala se u Čajniče, a potom u Foči rodila dvije kćerke. Početkom agresije u aprilu 1992. suprug Enver poginuo je braneći rodnu grudu, a Fadila sa kćerkama dolazi kod braće u Visoko. Prijavljuje se kao izbjegla osoba, a bh. ličnu kartu dobiva 1994. u Policijskoj stanici Visoko.
– Izdali su mi ličnu kartu pomoću dva svjedoka, i to na deset godina. Nisam imala nikakvih problema, djeca su rasla, zaposlila sam se u školi na održavanju čistoće. Prije sedam godina kupila sam kuću na kredit, ali je nisam uspjela prepisati na sebe. Od tada tražim od bh. vlasti da mi izdaju papire da nastavim kako treba živjeti u BiH. Međutim, problemi nastaju uspostavljanjem CIPS-a. Nema šta nisam proživjela, da bih nakon toliko godina dobila od Ministarstva sigurnosti izgon u Crnu Goru, gdje više nikoga nemam – priča Fadila.
U dugogodišnjoj proceduri, prošle godine po sugestiji Ureda za strance u Zenici vadi crnogorski pasoš, što joj, kaže, danas otežava položaj. Uz jedinu želju, da živi u Visokom sa svojim kćerkama, Fadila je ostala bez posla u školi i bez validnih dokumenata. Pomoću Organizacije porodica šehida i poginulih boraca „Visoko 92“ unajmila je advokata, a njen slučaj predat je i ombudsmenima.
– Prošle sedmice zvali su me iz Ureda za strance Zenica da dođem kako bi me sproveli do crnogorske granice ili će mi poslati policiju. Kada sam pošla u Zenicu s bratićem, opet su me nazvali da kažu da je progon odgođen do daljnjeg. Dokle ovako, više ne znam šta da radim. Savjetovali su mi da se opet udam, znači da nije dovoljno što mi je suprug šehid i državljanin BiH – kaže Fadila.
Jedina greška joj je, kaže Fadila, što se nije prijavila u Čajniču kada se udala, ali tada je to bila jedna država i ko je znao da će biti rata. Iako su joj ratne 1994., kao prognanoj osobi, mogli izdati ličnu kartu samo na dvije godine, ovaj dokument do bila je na deset godina. Danas joj se pravdaju da se u ratu svašta radilo te da joj nikako ne mogu pomoći. Ostala je bez posla, živi od 334 KM invalidnine. Kuća je pod hipotekom, ali je do sada uredno plaćala ratu od 260 KM.
(avaz)