“Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud.” M.S.
Danas, 25.05. na dan kada već godinima moje misli povlače paralelu između Dana mladosti, kojemu se dječački zanosno radovah i Aleje mladosti, koja me bolom boli, tražeći smisao besmisla i u jednom i u drugom događaju, ja nailazim na još jedan u nizu, tekst o školskom predmetu koji se zove Vjeronauka?! Šta je vjeronauka ako je moramo braniti ovakvim tekstovima kakvim je brane oni koji “misle” da je treba braniti?! Ne dajte da vas zbune navodnici u koje stavih glagol misliti, jer da oni kojim slučajem misle obraniti vjeronauku ne bi je branili na ovaj način, važno je kontrirati pa makar i od dinara napravili pola dinara! To i jeste vraški problem naših vjeroučitelja i vjerodostojnika, a evo i zašto: nekada davno, dok bijah dijete, pohađala sam nastavu vjeronauke u mektebu ili mejtefu, škola pri džamiji, mi djeca iz mahale smo skoro pa svi išli na časove vjeronauke. Nisu odustajali najuporniji, najizdržljiviji, oni koji su morali iz straha od roditelja i oni koji su makar djelićem spoznali prisustvo Božije u svijetu oko sebe. Svi ostali su bježali od pedagoških metoda naših hodža, tako su se nekada zvali vjeroučitelji nas muslimanske djece, hrpe kukuruza ispred furune koja se uvijek kezila na nas dječicu, kao da pita čija li će danas koljena klečati na meni, prut na stolu, tanahno vijugav, raspori tišinu kad fijukne po dlanovima onog ko se usudi vrpoljiti i smijuljiti na času… Tada su to bile odgojne metode i nijedan roditelj se nije ljutio što mu dijete u mektebu doživljava traume. Ma kakve traume, nismo smjeli ni kazati da smo klečali na kukuruzu čitav sat vremena, jer je to značilo da ćemo i kući dobiti batine jer nas hodža nije slučajno poslao klečati, pa evo nas među živima. I ima nas koji smo i nekad i sad u svojoj vjeri i s vjerom u sebi, koji smo svjesni da je jedini posrednik između Boga i roba iskren nijet, nakana, duhovna širina, plemenitost i lijepa riječ a ne licemjerno branjenje nečega što nema potrebe braniti. Slušajući govor reisa, lijepo me bi stid takvog izričaja jednog duhovnog vođe, on sam nije produhovljen ako si je mogao dozvoliti onakvu intonaciju, onaj slijed riječi, onu prosutu mržnju (zar onaj koji zna više o Kur’anu Časnome može mrziti ), a zarad čega? Zarad ministrove odluke da ocjena iz vjeronauke u osnovnoj školi bude opisna! Zar je svrha vjeronaobrazbe ocjena a ne znanje? Kome je uopće važno da ocjena iz vjeronauka ulazi u prosjek prolaznosti učenika?! Moja kćerka pohađa vjeronauku i sasvim joj je svejedno hoće li joj ocjena biti brojčana ili opisna! Ona se sama prijavila i na kurs arapskog pisma kod svoje mualime i pohađa i taj vjerski segment, sama bez moje ne daj Bože naredbe ili protivljenja. G. Ceriću i g. Zahiroviću, jeste li svjesni kakav antagonizam ste navukli svojim istupima? S vašim “zalaganjem” svi smo na gubitku! Ministar Suljagić – jer je dozvolio da ga vaši istupi poljuljaju, a samim tim je i svijest o napretku ove jadne zemlje pokopana kad se svi mogu miješati u rad ministara i državnih institucija, Vi – jer ste sebe gađali kamenom u čelo, djeca – jer im vjeronauka u školi služi za popravljanje prosjeka, a ne da ih duhovno oplemeni i nauči, vjera – jer će s vama dobiti na kvanititetu bez kvalitete, Bošnjaci – jer ih vaši istupi dijele na paramparčad, i ja – jer poslije ove kolumne nisam sigurna da neću biti kamenovana od onih koji nisu sa mnom išli u mekteb jer im je tad bilo ispodniženja i primitivizam, a danas su nosioci krajeva vašeg markiranog džubeta.
E, moj Meša moj, da si danas živ spoznao bi koliko si išao ispred svoga vremena, i ni danas ne bi imao svoju naciju kojoj si dao i posljednju kaplju svoje krvi da je osvijestiš i da joj prosvijetliš put ka ostvarenju! Stadosmo na pola puta zabezeknuti u dva entiteta, natrag ne možemo, a naprijed ….Visoko je!