Nakon ispadanja Bosne iz Prve lige, prvi do kojeg smo uspjeli doći iz redova ovog kluba je bio šef stručnog štaba Avdo Kurdija. On nam je rekao svoje viđenje svega što se dogodilo i to ste mogli pročitati. U prethodna dva dana pokušavamo doći i do predsjednika kluba Nihada Smailagića, kako bi i od njega čuli razloge ispadanja Bosne, te koliko se on kao predsjednik i njegov Upravni odbor osjećaju krivim i odgovornim za sramotnu sudbinu Bosne. Svi naši pokušaji su ostali bezuspješni, a razlog nejavljanja na naše pozive i nije teško dokučiti. Opće mišljenje većine ljudi je da je upravo UO na čelu s gospodinom Smailagićem i najodgovorniji za ovakvu sudbinu visočkog kluba. Iako se u posljednje vrijeme „loptica krivice“ od strane ljudi koji vode Bosnu pokušala prebaciti na sve ostale, jasno je da to ne može biti razlog ovakvog raspleta. Naime, kada se prihvatite mjesta predsjednika i članstva u UO kluba, onda ste vi vodite klub i odgovorni ste za sve ono što se u klubu događa.
Ovaj Upravni odbor je Bosnu preuzeo u zimskoj pauzi sezone 2009/2010. i imao u tom momentu jednu prilično komotnu situaciju kada je bodovni saldo u pitanju. Bilo je jasno da se proljetni dio sezone može odraditi rutinski, a može biti i dobra priprema za narednu sezonu za koju nam je tada predsjednik Smajlagić najavio da će biti sezona povratka u Premijer ligu. Ta proljetna sezona je i bila rutinska, pa je tako Bosna mogla bez problema i „ispustiti“ neke domaće bodove, kao recimo protiv Budućnosti ili Jedinstva, kojima su valjda sasvim slučajno bodovi tada bili veoma potrebni. Uglavnom, Bosna je tada ostala prvoligaš i s nestrpljenjem smo očekivali početak nove, ove aktuelne sezone, kako bismo vidjeli u pravoj akciji zvanoj Premijer liga ovaj saziv Uprave. Počelo je odlično, gostujućom pobjedom u Goraždu, ali nakon toga su „prosuti“ neki domaći bodovi i do kraja polusezone je bilo jasno da od Premijer lige nema ništa, ali isto tako i da opstanak apsolutno nije ugrožen.
Međutim, tada počinje horor. Nema pravih priprema, ostaje se bez četvorice važnih igrača, ostali se okupljaju, a niko iz Uprave im se ne obraća i dolazi jedan od ključnih momenata sezone, utakmica protiv Goražda. Gubimo na već dobro poznati način, gdje je dozvoljeno da sudija „šilji“ za goste, nastaje „slučaj Bekan“, a Uprava kluba reaguje sporo i prilično nezainteresovano, suspenzijom golmana, bez prave istrage o toj utakmici i pitanja kako je moguće da Goražde u Visokom ima onakvo suđenje. Nakon toga se gubi i dobivena utakmica protiv najslabije ekipe lige Radnika u Hadžićima, a onda dolazi i drugi ključni momenat, remi protiv Igmana u Visokom. Već tada je bilo jasno da pod hitno treba da se upale crvena svjetla za uzbunu, tačnije bilo je jasno svima, osim onima koji vode klub. Vrlo rijetki sastanci Uprave u tom periodu koji su se uglavnom svodili na to da se „kuka“ kako niko ne pomaže.
Uglavnom, nekako su „odrađene“ domaće utakmice koje su do kraja sve dobivene, ali su svi znali da to vjerovatno neće biti dovoljno. Na gostovanjima je osvojen tek bod u Bugojnu, ali se također znalo da ni to neće biti dovoljno. Čekao se pravi potez Uprave koji nikad nije uslijedio. Uprave ostalih klubova su napravile te poteze, jer su vidjele računicu koju Bosnina Uprava ili nije vidjela ili nije htjela da vidi, i sada smo drugoligaši. Posebno tužno u cijeloj priči je to da je ova Uprava imala veću podršku od Općine i načelnika, nego sve Uprave do sada. Redovna mjesečna uplata od 7.500KM je ono što su prethodnici mogli samo sanjati. Zanimljivo je i da je načelnik Alibegović bio izričito protiv ostavke koju je predsjednik Smailagić u jednom momentu podnio. Sve to je nekako navodilo da bi ova priča mogla ipak imati sretan kraj. Nije ga bilo, jer Uprava jednostavno nije željela uložiti novac.
Puno, i previše su pričali, razglabali, diskutovali, pametovali, okrivljivali sve i svakoga, kritikovali sve i svašta i čekali neko čudo. Sve se to moglo trpiti do remija protiv Igmana, ali nakon toga je trebalo reagovati. Zna se šta znači reagovati, jer su sve prethodne Uprave tako reagovale i spriječile sramotu. Svi dosadašnji predsjednici su imali dosta problema, ali su u odsudnim momentima reagovali i to uglavnom iz vlastitog džepa. Reagovali su jer nisu željeli da se godinama priča kako je Bosna ispala dok su oni bili predsjednici. Reagovali su, iako im je trebalo daleko više novca nego što je to ovoga puta bio slučaj. Reagovali su, iako nisu imali ni izbliza podršku Općine kao što je to sada slučaj. Ova Uprava je na pravi način reagovala samo prošlog proljeća, kada je svako mogao napraviti ono što su oni napravili. A sada je trebalo tek nešto više od one redovne općinske mjesečne tranše, kako bi se izbjegla katastrofa zvana ispadanje, ali je i to izgleda bilo puno. Sramota je zato još veća, pa sada izvolite živjeti s njom.