Danas je tačno deset dana od kako je Bosna ispala iz Prve lige Federacije. Oni koje smo ocijenili kao najodgovornije se ne oglašavaju, a samim tim se ne pokušavaju niti opravdati, što znači da su svjesni krivice i šutke je prihvataju. To međutim ništa neće promjeniti, jer je Bosna već deset dana drugoligaš i tako će ostati najmanje jednu sezonu. O razlozima ovog debakla, ali i što je još važnije o budućnosti kluba, razgovarali smo i s kapitenom Mirzom Džafićem. Mišljenje predstavnika igrača o sramotnom ispadanju je dosta slično mišljenju većine:
– Mi igrači smo svjesni da se ovo što nam se dogodilo, dogodilo i našom krivicom i ne bježimo od toga. Odigrali smo slabo neke važne utakmice i u njima ostvarili rezultate ispod očekivanja, ali za to postoje i razlozi na koje mi nismo mogli uticati. U prvom dijelu sezone smo imali ekipu koja je bila sastavljena tako da nam je više odgovaralo igranje u gostima. Imali smo brze napadače koji su u tim susretima dolazili do izražaja, ali smo isto tako bili svjesni da bi domaće utakmice, gdje moramo izvršiti pritisak, mogle biti problem. Tako je i bilo, ostvarili smo dvije gostujuće pobjede, ali i tri puta remizirali u Lukama, što je otprilike značilo, koliko smo izgubili toliko smo i dobili, ili obrnuto ako hoćete. Nije bilo razloga za brigu sve do zimske pauze u kojoj nismo obavili prave pripreme, ostali smo bez četvorice važnih igrača, a Uprava kao da je nestala.
Pojavili su se tek na dan nesretne utakmice protiv Goražda koju smo izgubili. Nakon toga je komunikacija sa predsjednikom i Upravom bila uglavnom u prijetećim tonovima od strane njih ka nama igračima, što je samo pogoršavalo atmosferu. Poraz od Radnika i remi sa Igmanom su plod isključivo te loše atmosfere i poruka nama igračima, kako ćemo svi biti otjerani, kako nećemo dobiti više nijedne marke…itd. Ja kao jedan od iskusnijih sam se nekako i mogao nositi s tim „krutim“ odnosom predsjednika i Uprave ka nama, ali mi imamo mladu ekipu i na većinu njih se to sigurno negativno odrazilo.
Kako je sezona odmicala, bilo je sve teže, ostali smo i bez važnog igrača Ferhatovića, takođe zbog pasivnosti Uprave, pritisak na nas je rastao i ušli smo u završnicu u kojoj je skoro nemoguće igrati normalno na gostujućim terenima. U Cazinu su nam recimo prije utakmice domaćini poručili kako nema teorije da izbjegnemo poraz, kako god da budemo igrali. Prije Velike Kladuše smo se mi igrači dogovorili da „poginemo“ na terenu i učinimo sve da izbjegnemo poraz, ali nam je onda i sreća okrenula leđa, ispromašivali smo se, primili lagane golove i to je bio kraj. Uprava je morala učiniti više da nas „zaštiti“ na gostovanjima, kako bi mogli do nekog boda, jer već svi znaju kako se igra završnica sezone u ovoj ligi.
Moje mišljenje, a dijeli ga i većina igrača, je da predsjedniku kluba kao da nije bilo ni stalo, odnosno kao da mu je bilo svejedno kako će se sve završiti i to nam je u više navrata i davao do znanja u svojim obraćanjima prilikom dolazaka u svlačionicu. Ta „pasivnost“ nas je na kraju i poslala u Drugu ligu, a sve bi sigurno bilo drugačije samo da se u zimskoj pauzi nije dogodilo da budemo prepušteni sami sebi. Sada smo mi igrači opet u nezgodnoj situaciji, jer se očekuje od nas da ostanemo i pomognemo u borbi za povratak u Prvu ligu. Mnogi od nas imaju ponude drugih klubova, ali ako se situacija u Bosni konsoliduje i napravi se pravi plan za povratak, ja prvi ostajem i stavljam se na raspolaganje, kako bismo se što prije vratili tamo gdje objektivno i pripadamo, poručio je kapiten Bosne Mirza Džafić.