Ovih dana sam bio vedro raspoložen, bez ikakvog razloga, ne bar vidljivog, dani su bili kao i stotinu prethodnih, dosadom zapečaćeni vidici, ali duši valjda dozlogrdilo vječno čekanje nečeg novog i boljeg, pa posegnuh za novom porcijom razmišljanja.
I baš kad počinjem pomišljati da li sam još uvijek uopće normalan, odjednom odnekud opet izranja Gentleman … „somebody tell me, cuz I really got to know“ pjeva on…i ja se odjednom opet nalazim usred svoje sobe, 23 sata su navečer. Ali odjednom mi to više nije dovoljno. Odjednom osjećam neki pritisak u glavi, više ne mogu ležati, nešto me guši u prsima i ne mogu se prestati pitati. A Gentleman mi uzima riječi iz usta….
„…somebody tell me cause I really got to know i read a lot of history but things nuh really show no no why dem drop the bombs in arabia why the childern bawl and suffer ina africa leaders of the world just fighting for superpower but judgement ago falls upon dem head like rain shower long time we fed up a your promises and lies your illusion and religion just covering our eyes frustration and starvation multiply depression until the well a run dry can't yuh show the love man and not the animosity can't yuh live a life how it is said in duteronemy me coulda be your friend why yuh want to be my enemy?“
I odjednom mi se sve, i sutrašnje obaveze, i novi zadaci, i ljubavni problemi, čine toliko nevažnima. Odjednom stvarno želim da mi netko kaže zašto jedan dečko s rupicom u obrazu na dvije sekunde zaleđen u televizijskoj reportaži mora umrijeti radi prepucavanja dva, tri idiota u kravatama. Odjednom stvarno želim znati kako je moguće da se tako nešto događa i nitko, ali nitko ništa ne poduzima.
Sutra dok sjedim sa jaranom, okupiranom ovim pitanjem, pitam njega a on će meni:
„Pa zato, jarane, jer to nije naš problem” – kaže mi prijatelj, zavaljuje se u stolicu u jednoj od kafana sa Jalije i pripaljuje cigaretu.
Nije naš problem, pomišljam, do kada?, a on nastavlja – „Nema smisla boriti se protiv toga, jer i tako ne možeš ništa promijeniti. Najpametnije što možeš napraviti jest zaraditi brdo para, pobrinuti se za svoju guzicu i zaboraviti na to sve.“
I radi ovoga, sada kao trebam(o) se utopiti u vlastitom eskapizmu?
Ma dajte, raja
Time započinjem priču o raji i toj žalosnoj rezignaciji izgubljenih generacija. Jer svi mi proživljavamo doba dugih šutnji, kratkih noževa i površnih turskih sapunica u potrazi za zajedničkim temama i ciljevima koje (ne)ćemo naći (ni) u nekoj drugoj stvarnosti.
Imam osjećaj da se polako društvo odvaja od prirodnog kruga mijenjanja stvari. Čista pobuna je sada zakopana. Ona više ne postoji, prekrivena je jednoumljem. Mada, još uvijek postoje ljudi koji su spremni da izvedu pobunu, jer duh pobune je ipak prisutan, a to možemo vidjeti kroz izvanredne pokušaje kreiranja drugačijeg u „Damaru omladine“ i nekim još nevladinim organizacijama. Zato je važno da se zdrave ideje prenose generacijama koje stasavaju iza naših leđa.
Spoznaja o tome da se u zadnjem vremenskom periodu, naša čaršija, naše Visoko ne drži na ničem trajnijem od besmislenosti je bolno. Visoko danas prosto jest, i to mu je očigledno dovoljno. Svaka smisao bi mu štetila, činila jedan izlišan luksuz. Ono je još uvijek tu i valja ga ljuljati.
Ali i u takvom Visokom se i danas čuje lijepa riječ.
Naredne priče bi trebale predstavljati jednu refleksivnu analizu situacije ovdašnje raje i mladosti, samosvjesne omladine. Buduće priče ne bi trebala biti shvaćene kao bilo kakav vid provokacije, bockanja ili bilo čega, kao što će i svaka buduća napisana riječ biti daleko od ironije.{jcomments off}
http://www.youtube.com/watch?v=QJRfo5Quu4M