Jedini medij u Visokom koji nema nikakav marketinški, sponzorski ili bilo kakav drugi Ugovor sa Preventom po bilo kojoj osnovi je Visoko.co.ba. Jedini medij koji već dvije godine kontinuirano i potpuno besplatno bez ikakvog interesa objavljuje sva PR saopćenja koja dolaze iz ASA i Prevent grupacije je Visoko.co.ba.
Jedini medij koji kontinuirano prozivaju da reketira Prevent je Visoko.co.ba!?
Materijalni interes od Preventa imaju oni koji permanentno šute o svemu što je vezano za odnos Visokog i Preventa, samim tim radi se o klasičnoj zamjeni teza. Prevent reketiraju oni koji šute u interesu Preventa, a na štetu građana Visokog koji udišu smradove, statistički sve više oboljevaju od karcinoma i u velikom broju kao mladi bračni parovi ne mogu imati djecu u Visokom pod nekim čudnim i medicinski neobjašnjivim okolnostima.
Priča Prva – Era Rašida Kalote
Prevent je u Visoko došao 1999. godine i prvih šest godina to je bila uzajamna ljubav u kojoj su Visočani krčmili i radili šta su htjeli kroz veoma izražen lični interes i brzo bogaćenje pojedinaca. Prevent su u Visoko doveli Nihad Imamović i Rašid Kalota. Tada sam radio na RTV Visoko, a priča o Preventu je bila tabu tema i politički nepodobna, dok su se radnici poluilegalno obučavali u školi “Kulin-ban” i Hotelu Visoko. Rašid Kalota može potvrditi da sam tada bio jedini koji je na radiju smio i emitovao javne oglase u sklopu „Ljubičastog Omladinskog Programa“, vezano za konkurs i prijem radnika koji su išli u Sloveniju na edukaciju, a što je njemu trebalo kao dokaz radi poštivanja zakonske regulative o prijemu radnika. Konzervativni Visočani su bili oštro protiv ulaska Preventa u Visoko, jer kao i danas misle da KTK može raditi kao nekad i zapošljavati 8.000 ljudi u tri smjene, što je naravno iluzorno.
Ljubav Visokog i Preventa u kojem su šefovali Visočani intezivno je trajala do 2005. godine i funkcionisala na način da Prevent nikako nije pomagao lokalnoj zajednici, niti je imao bilo kakav odnos sa medijima. Sve je funkcionisalo na način: jesi li dobar sa Rašidom, ili nađi nekog ko je dobar s njim ili Jaskom, pa da ti zaposli brata, amidžića, dajdžića, sestru, ženu … Visočani su u tom vremenu takav odnos poznavali kao društvenu odgovornost iako je ona u stvarnosti nešto sasvim drugo. Jednom prilikom sam lično pitao Rašida Kalotu zašto nemaju neki marketing na lokalnoj razini, odnosno zašto ne preuzmu neki od visočkih klubova po uzoru na tadašnji RK Prevent iz Slovenije? Rašid mi je objasnio da je Prevent ogromna kompanija koja nema tu vrstu marketinškog interesa niti društvenog angažovanja o pitanju ulaganja u sport u BiH, a kamoli u Visokom (iako su sarajevski medij u tom trenutku bili puni reklama ASA i Prevent Grupacije). Ekološki tada Visoko nije imalo nikakvih problema sa Preventom, osim što je jednom nebo iznad Visokog bilo potpuno crno, kad je „neko“ zapalio ogromnu količinu pokradenih Preventovih koža, a kad je osjetio da su ga provalili iste je zapalio u namjeri da sakrije dokaze. Nakon toga će se desiti da će zbog neuzvraćene ljubavi onaj koji je doveo Prevent u Visoko, nekim internim dogovorom i obostranim interesom, napustiti Prevent, a dirigentsku palicu prepustiti onome koji se školovao iz njegove kuće, tada u Fići, danas u Porcheu.
Priča Druga – Era Adnan Smailbegovića
Pomenute 2005. godine i izgradnjom Prevent Leathera, koji je specijaliziran za proizvodnju kožnih presvlaka, dijelova za volane i mjenjače vozila, dolazi do prvih izraženijih nesuglasica na relaciji Prevent – Visoko. Adnan Smailbegović, bliži rođak Rašida Kalote porijeklom iz nekog sela kod Breze, imao je svoju menadžersku viziju razvoja ove kompanije. Zanemarujući životnu sredinu Visokog, ekološke standarde i uvijek na granici sa zakonima BiH, posložio je Prevent onako kako mu najbolje odgovara; savršeno uvezao posao i ljude oko sebe, uz sve to otvorio nekoliko svojih privatnih firmi koje su direktno ili indirektno poslovale sa Preventom. Sve je odlično funkcionisalo dok mještani sela Gornje Moštre nisu s puškama u rukama zabranili odlaganje Preventovog otpada na divlju deponiju Očazi, nedaleko od njihovih kuća. To je bio period kada Visoko počinje smrditi i pretvarati se u Smrdograd. Tada sam lično, svojim očima, s kolegama iz BHT-a vidio kako izgleda taj Preventov tečni otpad izbačen nekoliko metara od rijeke Bosne i nekoliko stotina metara od privatnih kuća sela Gornje Moštre. Moram priznati da nikad ništa smrdljivije nisam vidio i osjetio, bez obzira što je bilo zakopano u nekim rupama. U nedostatku ideja za daljnje odlaganje otpada, a u želji da se na njemu zaradi, jer ne treba zaboraviti da je rad s otpadom veliki biznis, sada već po sopstvenom ubjeđenju „veliki“ menadžer napravi plan da se otpad deponuje u krugu Preventa!! Posao je po narudžbi odradila profesionalno firma “Atlas-D”, što nam je potvrdio i sam vlasnik Jasmin Dlakić, ne znajući za koje svrhe njegove mašine kopaju deset metara duboke rupe. Ekološki osvješteni menadžment Preventa tog vremena najgori mogući otpad odložio je, protiv svih standarda i zakona BiH, direktno u zemlju i tako kontaminisao šire područje sela Topuzove Polje, te trajno ugrozio podzemne vode sela koje se mahom vodom snabdijeva iz sopstvenih bunara. To što je tada Prevent uradio je krivično djelo.
Ubrzo nakon toga radio sam jedan intervju s doktoricom Mirsadom Pašić, koja mi je sa medicinske strane približila i objasnila šta je to Prevent nama u smisli tog otpada i smrada. Nakon toga moji stavovi o kompaniji koja zapošljava najveći broj Visočana se radikalno mijenjaju iz samo jednog razloga: iz straha za zdravlje moje porodice i potrebe da se borim za grad koji volim, bez obzira na mišljenje onih koji ovise o Preventu na bilo koji način i zato ga bezuvjetno brane, i bez obzira na one imbecile koji ne vide suštinu problema Visokog i Preventa, a istraživačko novinarstvo neargumentovano nazivaju medijskim reketiranjem.
I ovo je bio period potpune medijske blokade. Preventov odnos s lokalnom zajednicom zasnivao se na doktrini da je najbolji odnos da ga nikako nema. Nadobudni, sujetni i samodopadni po vlastitom ubjeđenju veliki menadžeri Preventa Visočane i visočke medije doživljavali su kao polupismenu svjetinu. Postoji i video zapis kada u Maloj sali Općine Visoko tadašnji gospodar života i novčanih tokova u Preventu javno kaže da u Visokom nema pametnih ljudi s kojima bi on mogao razgovarati!?!? To je uvreda i poniženje nakon kojeg moj visočki ponos i dostojanstvo nisu mogli više biti isti. Koliko je Preventu bilo važno Visoko i lokalna zajednica u tom trenutku govori podatak da je Prevent u zvaničnom dokumentu otkazao sponzorstvo NK “Bosna” na 12.000KM godišnje, zbog navodno teške finansijske situacije, a u istom tom trenutku plaća treneru KK “Bosna ASA” na mjesečnom nivou je bila 12.000 KM – glavni sponzor tog kluba je bila ASA čiji neodvojivi dio je i Prevent. Nakon toga novi predsjednik NK “Bosna” Nihad Smailagić je, po preporuci načelnika Općine Visoko, ponovo otišao na razgovor s Adnanom Smailbegovićem, a ovaj ga počastio uvredom da nikad nije čuo za njega i njegovu firmu Rampart, koja zapošljava veliki broj ljudi i čiji su proizvodi u svim većim shopping centrima. Da cinizam i poniženje bude veći, firma Rampart je samo 20 metara zračne linije od glavnog ulaza u Prevent i bavi se proizvodnjom hrane. Eto koliko je tadašnji rukovodeći kadar Preventa bio upoznat s lokalnom zajednicom, nisu imali vremena upoznati ni najbliži komšiluk koji su uzgred ugrožavali svojim smradom. Kasnije će isto to poniženje doživjeti i direktor visočke poslovnice Sarajevo Osiguranja Zijad Breščić, također po preporuci načelnika Općine i opet od istog čovjeka. Toliko o društvenoj odgovornosti i poštivanju lokalne zajednice.
Bilo je teško dokazati, ali se znalo da Prevent radi sa sumnjivim dozvolama. Nekako u tom periodu u cijelu priču se uključuje i intelektualna gromada dr. Hilmo Neimarlija, pa onda i jedini nesponzorirani (čitaj nepotkupljeni) Magazin Dani, čiji udarci u državnom Parlamentu i širem medijskom polju bivaju prvi koji ozbiljnije zabole Prevent. To je bilo vrijeme kada krici nezadovoljstva iz Smrdograda počinju dopirati i do ušiju onih čiji novac „veliki” menadžer uz vlastiti interes u velikoj mjeri štedi trujući Visočane i puneći vlastite džepove, štedeći na filterima i prečišćivačima koji bi život u Visokom trebali činiti koliko toliko uslovnim za normalno funkcionisanje. U tom vremenu u javnost curi informacija o velikom sukobu o pitanju firme koja će adekvatno odvoziti otpad iz Visokog. Pošto više rješenje nije bilo ni divlja deponija Očazi, kao ni vlastiti krug fabrike, obzirom da je vegetacija na mjestima odlaganja otpada počela bujati kao u Amazonu, posao je u jednom trenutku bio povjeren firmi (ako se tako mogla nazvati, jer je imala samo jedan kamion) „Lelo Trans“ iz Breze (kakve li slučajnosti vlasnik firme je bliži rođak tada vladara Preventa Adnan Smailbegovića). To je bio period kada je Visoko najviše smrdilo, ali je i dalje bilo veoma teško saznati zašto je to tako!?
Međutim, uspio sam nekako, jer su ljudi koji su „popadali“ u eri Rašida Kalote konačno počeli otkrivati tajne zanata. Tada prvi put saznajem za špalt, muljni kolač, bazene, otpadne vode, oborinske vode, lažne kanalice, amonijak, sumpor, sulfide, krom … U tom periodu ću i vidjeti video snimke i slike kao direktne dokaze protuzakonitog odlaganja otpada i trovanja Visočana, to je vrijeme i kada ću poslušati nevjerovatne audio snimke kao dokaze da se u Preventu personalno iz materijalnih interesa dešava svašta na štetu Visokog, koje je kolateralna šteta direktorskih zajebancija. Baš kada sam se pripremao da to sve i objavim stupio sam u kontakt s meni tada nepoznatim Vedranom Peršićem, za kojeg sam znao tek toliko da je radio za Pedija Ešdauna s kojim ću kasnije uraditi prvi veliki intervju na radiju, a Peršić je po službenoj dužnosti prvi imao hrabrosti izaći pred Visočane i otvoreno razgovarati o smradu u Visokom koji emituje kompanija za koju radi i štiti njene interese za platu. Dok sam se pripremao za taj intervju imao sam polutajni sastanak s čovjekom koji sve zna o Preventu i njegovom poslovanju, odnosno refleksiji tog poslovanja s otpadom vezano za štetnost po Visoko, jer je u prvoj priči ovog teksta bio visoko pozicioniran u poslovnoj hijerarhiji. Na tom sastanku ću prvi put čuti za ime Ferida Pule i firmu “King” d.o.o. Taj čovjek mi je rekao doslovno ovako:
„Jašo, ja ti nemam neko visoko mišljenje o tom Puli, on je sa sela, ali kao Visočanin ti kažem da je taj čovjek jedino pravo rješenje za Visoko u ovom trenutku, samo on ima mehanizaciju na osnovu koje će nam smrditi u najmanjem mogućem obimu i što je vrlo važno on ima i rješenje gdje odlagati taj otpad, a da je daleko od Visokog. Njemu ne znači ni vrijeme ništa, on to može da radi i u 02.00 sati iza ponoći kao i u 11.00 sati ujutro“ …
Raspitao sam se kasnije ko je to. Neki su mi rekli čuvaj ga se opasan je, drugi su mi rekli pitaj njegove radnike kojima ne kasni plata nikad i pogledaj mu obim poslovanja na nivou godine i vidjet ćeš milionske iznose, ispravan 100%, ali smeta tzv.“visočkim porodicama“ jer je napravio milione, a iz Gračanice je, sa sela. Ja ću se s tim čovjekom upoznati tek ove godine, dakle nekoliko godina kasnije, i stvorit ću vlastiti stav o njemu i njegovoj firmi. Evo kako je to i bilo …
Dobijem vijest da se na autoputu, odmah na izlazu iz Visokog, prevrnuo kamion sa Preventovim otpadom. Bio sam sa svojom trogodišnjom kćerkom u autu i odmah se zaputim na lice mjesta, a u glavi kontam: evo sjajne prilike da nadobudnim kapitalistaima, koji vjeruju samo u profit i novac na ekološku štetu mog grada, zabijem još jedan pogodak i tako povećam svoje vodstvo u argumentima ka konačnom cilju dokazivanja ko je u pravu. Na licu mjesta zatičem veliki broj radnika, policije i ljudi koji su obučeni u odijela s kravatama i ne djeluju kao radnici kojima se prevrnuo kamion. Među gomilom njih vidim meni poznato lice, Sabahudin Sabe Ahić, o kome mi treba poseban prostor da napišem ko je taj čovjek i šta je. Uglavnom, to je čovjek koji puno zna o Visokom, nekad blizak Vahidu Heći u ratu, kasnije šef njegovog kabineta dok je ovaj bio premijer ZDK, aktivni sudionik najznačajnijih političkih odluka u vremenu Kenana Jusufbašića, čovjek koji savršeno zna priču o Sjednici OV, tzv. „Veš mašini“ kada je SDA sve nelegalno pretvorila u legalno ilegalnim putem. Trenutno zbog sujete lokalnih političkih mediokriteta koji su ničim izazvani u politici, on je daleko od političkih dešavanja Visokog, a smatram da je čovjek koji bi svojim znanjem, informacijama i pragmatizmom mogao radikalno promijeniti političku sliku Visokog u pozitivnom smislu. Dokumenti koje on posjeduje, a koje sam ja vidio još daleke 2000. kada bi izašli u javnost „izvratili“ bi sadašnju Općinu Visoko, a pojedince otjerali na dugogodišnje robije, gdje im je i mjesto.
Međutim, da skratim. Pitam ja Sabeta: “Šta ćeš ti ovdje, šta je ovo bilo?” Kaže mi, dok u rukama nosi vreću sa nekim prahom koji posipa po onom muljnom dijelu autoputa gdje je bio otpad: “Ja ti sad radim u ovoj firmi King.d.o.o.” Kontam nije valjda da advokat radi fizičke poslove, pa ga upitah ponovo zbunjeno u nedostatku pametnijeg pitanja: “A ko je vlasnik te firme?” “Eno ti onaj tamo što nosi onu drugu vreću na drugu stranu autoputa da pospe ovaj posebni prah iz Austrije da ne bi put ostao klizav, zbog nesreće!” Tada mi je sve bilo rečeno, vlasnik firme, advokat i po hijerarhiji prvi do njega u firmi, nakon nesreće na licu mjesta nosaju vreće i posipaju neki austrijski prah zajedno s radnicima, mimo radnog vremena, kako bi što prije autoput učinili prohodnim. Od tada imam svoj stav prema tim ljudima i toj firmi, za koju će mi kasnije i drugi reći da je ubjedljivo najbolje rješenje za Visoko o pitanju smrada, jer u najmanjem mogućem roku s adekvatnom mehanizacijom muljni kolač transportuju dalje iz Visokog.
Ali i tada javnost u Visokom još uvijek nema dovoljno informacija o tome zašto im grad smrdi do granica koje ih tjeraju na povraćanje, a drugi eventualni posjetioci Visokog nas zaobilaze u širokom luku i tako štete svim drugim privrednim granama ovog, nekada poznatog, trgovačkog mjesta. Veliki menadžer, koji je na štetu Visočana uštedio velike sume novca porodici Hastor, a pri tome ni sebe nije zaboravaljao, jednostavnom matematikom, da što više Visočani udišu, i što više smrdi, sve manje treba filtera i prečišćivača, a samim tim sve više para ostaje kompaniji , posložio je stvari kako treba; od angažovane posebne PR agencije i Bussines Magazina koji je pokrenuo, jer se ukazala potreba kako bi se ušutkali ovi neposlušni, pa do svih ljudi oko sebe, u svom interesu je nastavio raditi kao i do sada, zanemarujući šta Visočani misle. Odabranim medijima po vlastitom nahođenju baćene su mrvice kako bi pričali bajke o tome kako je smrad možda i ljekovit, išlo se na besplatna medijska krstarenja, ali je imao tu nesreću da je zbog vlastite pohlepe Prevent Leather počeo praviti ogromne gubitke, a onda farsa s navodnim krađama koža kao uzrokom gubitaka, što nikad nije dokazano …To je bio njegov početak kraja. Nekada savršen sistem poslovanja, sastavljen od podobnih poslušnika koji su svi pored Preventa imali paralelne privatne poslove vezane za Prevent, počeo se rušiti kao kula od karata.
Uslijedili su otkazi „visočkih“ kadrova, a samim tim i količina povjerljivih informacija iz Preventa postaje sve više dostupna onima koje to zanima …
Priča Treća – Era Almira Jazvina
Suprotno svim negativnostima navedenim u prve dvije priče, pojava Almira Jazvina kao direktora Uprave Preventa (koji je u vrlo kratkom vremenskom roku uspio uraditi sve ono pozitivno spram lokalne zajednice što svi njegovi predhodnici nisu uspjeli za šest godina zajedno) nešto je što se trebalo desiti Visokom, možda malo kasno i tek nakon šest godina, ali bolje ikad nego nikad. Malo čudno da više osjećaja za Visoko i probleme Visokog ima neko ko je porijeklom iz Čapljine od onih koji su odrastali ovdje, a koji eto, na kraju se ispostavilo, nisu valjali ni kompaniji Prevent, ni gradu u kojem žive, a ni samim sebi jer mnogi više i ne rade u Preventu.
Nisam imao pojma ko je Almir Jazvin dok se zvanično nismo upoznali na Nebeskoplavoj noći, koju su organizovali članovi NK “Zanatlija”. Popričali smo desetak minuta, imao sam želju u tom kratkom vremenskom roku da mu kažem svašta i ubjedim ga u ispravnost svojih stavova. Ali moram priznati da je tada Jazvin na mene ostavio odličan dojam. Prije svega ambiciozan, pametan mlad čovjek, veliki kapacitet, na momente arogantan i drzak, savršeno svjestan svoje natprosječne inteligencije, vrlo vješto kombinuje sve pobrojano što kod sagovornika ostavlja dojam da razgovara s obrazovanim mangupom, a prava raja voli prave mangupe. Vlasnici kompanije Prevent i cijele grupacije su vjerovatno svjesni svih ovih referenci i nimalo slučajno nije što je on u ovom trenutku direktor Uprave Preventa, pojednostavljeno rečeno, „prva faca“ u Preventu.
Nakon toga sam na poziv Vedrana Peršića imao priliku da ručam sa Almirom Jazvinom i Dennisom Hanuschikom, gdje smo otvoreno i na miru porazgovarali o svemu što smeta noramlnom odnosu velike Grupacije i malog grada u kome je smješteno srce te kompanije zvano Prevent. Bio sam potpuno pozitivno iznenađen, jer sam govorio sve što mislim bez da me se pokuša cenzurisati i to sam govorio tamo gdje treba, na pravoj adresi, ljudima koji odlučuju i koji se pitaju u Preventu. Dobro se sjećam da je Hanuschik svako malo nešto od onoga što sam govorio zapisivao u svoj rokovnik. I tada me Jazvin dojmio načinom diskutovanja i spremnosti da rješava nagomilane probleme koje su napravili njegovi prethodnici i zbog kojih ljudi, koji ne primaju platu u Preventu, Prevent doživljavaju negativno. Tada je baš bila aktuelna priča o spalionici koju su nam pokušali podmetnuti Preventovi mešetari iz prethodne priče i njihovi općinski poslušnici, koji su lažirali dokumente i odluke Općinskog vijeća o pitanju zakonske regulative za dobijanje potrebnih saglasnosti. U međuvremenu sam pratio dešavanja i upoređivao ono što Jazvin priča s onim što se dešava u stvarnosti. Stekao sam dojam da je to osoba koja ono što obeća i uradi, a što je veliki napredak u odnosu na prethodnike. Prijatelji koji rade u Preventu su mi pričali o čovjeku koji radi 14 do 16 sati dnevno, koji gotovo pa spava u Preventu, koji nerijetko obuće radničko odijelo i zajedno s „običnim“ radnicima provodi vrijeme direktno u proizvodnji. Jedan moj rođak koji radi u Preventu mi je rekao da je vidio scenu kada pored njega u autu direktor Jazvin prolazi kroz krug fabrike i naglo se zaustavlja, baš kada je pomislio da će doživjeti neku kritiku, „prva faca“ Preventa ga je pozdravila kao da su raja 20 godina, sagela se i s kruga pokupila neke papire, iste odnijela do prvog kontejnera za smeće i vratila se u auto. Toliko o odnosu prema firmi u kojoj se radi. Jazvin je nešto potpuno drugačije u pozitivnom smislu, kako za Prevent tako i za Visoko. Ovakve i slične priče sam čuo još samo o Muli Hodžiću, utemeljitelju KTK Visoko i čovjeku koje je bio i otac i mati visočkog kožarstva. To je bio vizionar, jugoslovenska faca, Titov prijatelj, takvog, tog kapaciteta i formata Visoko vjerovatno više nikad neće imati. Ali ono što slušam o Almiru Jazvinu od ljudi koji rade u Preventu za plaću, podsjeća na velikog Mulu Hodžića. Trenutak kada sam shvatio da ljudskost Almira Jazvina prevazilazi one koji su usmrdili Visoko bio je kada se jedne noći u Redakciji Visoko.co.ba zadesio Kenan Dedić zajedno s jednim uposlenikom Preventa i članovima naše redakcije. Razgovarali smo o Keninoj bolesti koja ga je zadesila i njegovoj borbi za život. Imao je namjeru uz pomoć prijatelja organizovati humanitarni koncert od čijeg prihoda bi nastavio svoje liječenje koje je jako skupo. Uposlenik Preventa je odmah nazvao PR-a Preventa za Visoko i dogovorio da Prevent otkupi 100 ulaznica. Narednog dana kada je direktoru Jazvinu predočeno o čemu se radi taj broj je bio 400 ulaznica odnosno 4.000 KM za Kenanovo liječenje. Nakon toga se dešava manifestacija „Visoko.co.ba bira najbolje“, pozvao sam tu noć i Jazvina, iako je momenat bio malo nezgodan jer je samo nekoliko dana ranije došlo do otpuštanja „visočkih“ kadrova iz srednjeg menadžmenta Preventa. Tu noć laskavu titulu najbolje sportašice ponijela je mlada skijašica i veliki talenat Elvedina Muzaferija. Na after party-iju mi je Jazvin rekao da Elvedinu treba podržati jer je talenat, nešto poput Janice Kostelić. Od ideje do realizacije trajalo je kratko vrijeme, Prevent je kupio i sponzorisao kompletnu opremu za daljnje vrhunske rezultate mlade Visočanke.
Posljednji primjer, kada smo Nusret Smajović i ja po informaciji jednog ribara konačno uspjeli zabilježiti i snimiti momenat kada Prevent ispušta otpadne vode s užasnim smradom u rijeku Bosnu, izazvao je ogromnu pažnju i negativan PR za Prevent. Reakcija je bila brza, posebna press konferencija na kojoj je Prevent želio razbiti „predrasude o Preventu“. Almir Jazvin je pozvao sve medije i dozvolio da svi novinari pitaju šta žele. Priznao dosadašnje eventualne propuste, ali i najavio pozitivne promjene. Taj potez, taj gest, govori o veličini jednog savremenog menadžera sigurnog u sebe i spremnog da se suoči sa problemima koji su se gomilali šest godina i to ne njegovom krivicom (cijev duboko zaronjena u rijeku Bosnu je postavljena četiri godine prije Jazvinovog dolaska u Prevent). Tu je veličina i razlika između Jazvina i svih onih koji su prohujali sa Preventovim smradom prethodnih godina. Jazvin je otišao i korak dalje, te javnosti prezentovao način na koji kompanija Prevent, u saradnji s austrijskim partnerom, želi trajno riješiti pitanje smrada u Visokom. Moj instikt kaže da to treba podržati i dati punu podršku Almiru Jazvinu u njegovoj želji da napravi i stvori normalan odnos na relaciji Prevent – Visoko. To je nešto novo i drugačije od svega do sada što smo doživljavali od Preventa. Mislim da je to iskorak u interesu svih i da ga vodi čovjek koji zna šta radi. Ako me instikt prevari, a Jazvin slaže, onda i ja lažem vas. Teško je bilo šta prognozirati, jer poslovna politika Preventa u kojoj svako malo mijenja svoje direktore ne garantuje da će projekat novog odnosa Preventa spram Visokog biti sproveden do kraja. Ja mislim da Almir Jazvin drži pravi kurs i ide u smjeru koji je u interesu Visokog i svih onih koji rade u Preventu.
Možda će sad Visočanima smetati što sve to radi čovjek o kojem napisah hvalospjev na osnovu doživljenog, a nije iz Visokog. Međutim ako to posmatramo nogometnim žargonom na ovaj način, onda to svakako nema uporište ni u čemu.
Koga u Madridu zanima to što Christiano Ronaldo nije iz Madrida nego je sa nekog malog ostrva u Portugalu, kada je isti taj Ronaldo postigao 50 golova u svim takmičenjima u jednoj sezoni i mnoge stanovnike tog grada činio ponosnim. Istina ove godine titula nije osvojena, ali zato ima naredna sezona. U Madridu naredne sezone očekuju da Ronaldo igra još bolje, a da Real osvoji titulu. Mi u Visokom u narednoj sezoni očekujemo da manje smrdi, da nam skinu imidž „smrdograda“, da ne sumnjamo da je učestali karcinom uzrokovan Preventovim neugodnim mirisima i otpadnim vodama i da ne možemo imati djecu zbog Preventa. Hoćemo da vjerujemo u ovog Almira Jazvina da može puno toga uraditi u obostranom intersu i Visokog i Preventa. Način kako radi i šta je uradio do sada zaslužuje ako ništa da mu damo vremena i šansu da realizuje započeto.{jcomments off}