Nestade sva priča, nema hvale, nema zasluga, a ipak se radi. Početni nesporazumi su izglađeni pa se plato koristi za prevoz materijala, dali vlasnici na žalost drugih. Trebalo bi da gore odu mnogi i da vide kako je i koliko teško izvući materijal pa onda, uz pomoć traktora kojemu je data druga funkcija, terenski ” lift”, uz ravan brda da izvuče vodu, pijesak, vezivo, skelu. Radove izvode stručnjaci kojim je to posao, ne rade plastenik na vrhu koji su projektovali i postavili diletanti prije tri godine kao zaštitu. Poslovi sporo napreduju, ali ipak napreduju. Ono što je urađeno, mislim, da je stručno urađeno i da ne pokazuje nikakvu razliku između prastarog i novog zidanja. Sada je grad prilično pun materijala i otpadaka malte. Neka, neka se grad polahko izvlači iz ruševina i sve će biti očišćeno i u punom sjaju grada koji je bio osuđen na nestajanje.
Tužno je samo pogledati čatrnju koja je gotovo uništena do osjećaja bola, radom i nestručnim potezima stručnjaka koji nije imao pravo da uništi najočuvaniju spravu za sakupljanje vode.
Jedini čuvari ruina su mali momčić i njegov pas koji i “zgleda” jedini zna koliko znači “kraljevina” pa danas kaže da se niko ne brine o radovima, da ne dolaze oni koji bi morali, nego samo u dane kad nema majstora. Ko zna, možda je mali u pravu jer zna već procijeniti struku iako mu je jedini posao da čuva ovce kad ne ide u školu. Uto prođe stari Džanko i pope se na vrh i nestade u šumi, valjda tražeći uspomene iz djećijih dana, na vrhu kad je on čuvao krave na platou i skakao za ovcama do grada u kom je jedini bio i kralj i vitez gledajući varoš Visoko ispod sebe i razmišljajući kako i kada je došla do Visokog mađarska riječ VAROŠ jer varoš i danas postoji kao granica između polja i naselja koje dobi ime Visoko poslije 1463.g
