Nisam odavno pisao. Kažu mi i na ulici da sam se uspavao, utihnuo, zanijemio. Pitaju me, je li me to neko nagazio pa sam se prepao i prestao pisati.
Nisam se prepao i znam da je ovaj tekst gorak zalogaj onima koji su mislili da sam zauvijek ušutkao svoju tastaturu. No, dok ja nisam pisao, imao sam priliku pročitati nekolicinu sjajnih tekstova, kako na ovom, tako i na drugim visočkim sajtovima.
Prvenstveno mislim na tekstove koje su napisali mladi ljudi, koji su konačno probili led straha od kritike ili osude, valjda. A možda se i nisu ni bojali, već jednostavno bili zarobljeni u obavezama kapitalističko-egzistencijalne prirode ili su možda sumnjali u snagu i potencijal pisane riječi.
Kako god, dok sam ja spavao, iz nekih sopstvenih razloga, drugi mladi ljudi su pisali. Svaka im čast. Oduvijek sam pokušavao pobjeći od mantre visočke filozofije koja se bazira isključivo na kuđenju i ruženju, dok za pohvale nema mjesta. Zato možda i jesam ponosan na nekoliko mladih ljudi koji su hrabro objavili svoje misli na visočkim portalima. Jer teško je opstati i progresirati u takvom jednom kulturnom ambijentu – visočkoj kasabi, koja vuče samo ka dnu, a još teže izmamiti pohvalu, priznanje ili lijepu riječ.
Naravno, moje kolege – mladi kolumnisti i ja ne moramo imati niti jedan jedini zajednički stav, niti jednu, jedinstvenu misao koju zajedno dijelimo, niti jednu identičnu premisu ili percepciju na neku stvar, da bih ja podržao njihov spisateljski podvig. Tragikomičan je odnos javnosti prema mladim kolumnistima, da ne kažem “autorima”. Često se takav odnos svodi isključivo na sistematsko rušenje svakog napisanog stava nekim logičkim varkama, nekom podvrstom kretenske logike i analize.
Ipak, stari vukovi, ukorijenjeni profili koji predstavljaju “pamet i intelekt” u ovom gradu nisu pretjerano toleranti prema novim idejama i stavovima. Suviše su guste njihove “profesorske” i “doktorske” titule, preguste da bi kroz njih prodrle niti ideja novih generacija. To su stari, pod plaštom dogme sakriveni, rizničari mudrosti i visočke pameti, i njihova je vazda zadnja. Zašto je to tako ? Nemam pojma, već sam rekao da su pod dogmom sakriveni.
Da se pobije moj tekst postoji hiljadu načina, ali do sada uvijek su korišteni oni pogrešni, oni antilogični i maliciozni. To je meni razumljivo, ipak makijavelizam tih “rizničara mudrosti” i jeste ono što ih je dovelo na tu poziciju, satkanu od laži, magle i beskičmenjaštva. Nisu li svi današnji frontmeni pameti i politike prije rata i demokratizacije Jugoslavije balili slike Maršala, da bi danas postali nacionalna ulema.
Neka, “vulpes pilum mutat, non mores” (vuk mijenja dlaku, ne ćud), neće mene zbuniti boja njihovog kaputa i odvesti na pogrešan trag. Koliko god se neko bojio u zeleno, crveno, plavo ili žuto, opet boja gnjile truleži probija. To što su takvi ljudi danas prosvjećeni čobani svojih lojalnih ovaca, ne mjenja činjenicu da su nekada u svoj rezime boldovanim slovima uključivali i fakt da su u mladosti bili članovi izviđača “Janko Balorda”.
Baš takvi ljudi, neprikosnoveni predstavnici svega “umnoga i pametnoga” u Visokom postavljaju ovakva pitanja:
Kažu mi, da su moji tekstovi politički usmjereni i pristrasni?
Priznajem. Jesu, ali prema kojoj političkoj opciji to moji tekstovi osciliraju?
Kažu mi, prema onoj socijaldemokratskoj?
Ne slažem se. Možda jesu puni ljevice i crvenila, ali to nije isto.
Kažu mi, crvenilo i ljevica jeste komunizam, dakle ti forsiraš ideje komunizma?
Ponovo se ne slažem. Ljevica nije komunizam, niti je komunista u meni ikada bio dovoljno jak da pobijedi liberala u meni ili socijaldemokratu u meni ili agnostika u meni. Doba partije je prošlo i s tim sam se potpuno pomirio. A pošto mi je teško sažvakati da postoji uskrsnuće, a i shvatam da su politički sistemi uslovljeni vremenom, sasvim lako odbacujem da je budućnost BiH nova uspostava i reanimacija komunizma. Ipak ideje koje je komunizam ostavio jesu najpristupačnije i najbolje ideje i principi koji su ikada postojali na prostoru krvavog Balkana. Antifašizam, bratstvo i jedinstvo jesu osnovni principi na kojima treba graditi BiH.
Kažu mi, dakle ti si antifašista, odnosno titoista?
Ne slažem se. Antifašizam jeste jedan od najsvetijih zakona moje ličnosti, ali identifikacija tog prosvjećenog pokreta sa fanatičnom zaljubljenosti u lik i djelo jednog od najvećih državnika svih vremena jeste nepravedan i nelogičan čin. Tito je za mene simbol antifašizma, a njegove ideje shvatam kao snagu i šansu da se poraze današnje nacionalističke ideologije, koje nisu ništa drugo nego reinkarnacija domaćih fašističkih pokreta Drugog svjetskog rata.
Kažu mi, pa vidiš da si komunista ? Odnosno kolumnista – komunista, dakle komlunista, kolumnjara?
Možda, ali u onolikoj mjeri koliko je komunist bio Trocki ili Đilas.
Kažu mi, pa dobro možda i ne shvatamo čitavu tu problematiku oko tvoje političke ideologije, ali ipak tvoji tekstovi sigurno mirišu na nevjerstvo, na agnosticizam. Tvoji tekstovi su bezbožnički?
Moji tekstovi su puni sumnje. A zar nije sumnja put do Boga, koliko i put do ateizma.
Kažu mi, pa šta si onda ti ako si agnostik? Srbin, Hrvat, Bošnjak, ostali ?
Bosanac.
Kažu mi, Bosanci ne postoji, je l’ misliš Bošnjak ?
Ne. Mislim, Bosanac.
Kažu mi, koje su vjere Bosanci?
Svih vjera.
Kažu mi, takvo nešto ne postoji u Ustavu?
Postoji, i to u preambuli Ustava. Mi smo budale koje se u Ustavu spominju pod imenom “građani BiH”, i mi smo najugroženija kategorija stanovništva.
Kažu mi, pa dobro to, ali kako si Bosanac, kad ti je ime i prezime pravoslavne provenijencije?
Zar ime i prezime mogu imati bilo kakvu provenijenciju osim teritorijalne?
Kažu mi, mogu, zna se koja su bošnjačka, koja su hrvatska, a koja srpska imena. Tvoje je srpsko, zar ne?
Moje ime je samo moje, valjda. Ne sjećam da sam ga poklonio srpskom narodu?
Kažu mi, pa ipak moraš priznati da su ti tekstovi prosrpski?
Kada, gdje, s kojom mojom rečenicom to tvrdite. Zar nisu moji tekstovi probosanski?
Kažu mi, nisu, bili bi kada bi Bosanci postojali, ali pošto ne postoje, onda su prosrpski.
Dobro. Ali samo da znate moje prezime je porijeklom iz Crne Gore. Dakle, po vašoj logici, moji tekstovi mogu biti samo procrnogorski.
Kažu mi, Crnogorci u BiH također ne postoje, tako da su tvoji tekstovi ipak prosrpski, zar nije tako?
Kako ne postoje. Pa ima hiljade ljudi u BiH koji se čak i izjašnjavaju kao Crnogorci.
Kažu mi, dobro, ali Crnogorci ne postoje u Ustavu, postoji samo ustavna kategorija “ostali”, onda su tvoji tekstovi proostali?
Ima li to smisla ? Zar može postojati tako nešto?
Kažu mi, pa valjda može ti to najbolje znaš, jer pišeš takve tekstove.
Uredu.
Kažu mi, ipak kada bolje promislimo, pošto su Crnogorci pravoslavci, jasno je da su tvoji tekstovi propravoslavni, zar ne?
Kako, molim vas, kad sam agnostik ?
Kažu mi,pa lijepo, agnostik može biti svako, ali Crnogorci, Srbi su po rođenju pravoslavci, Bošnjaci po rođenju muslimani, a Hrvati po rođenju katolici. Dakle tvoji tekstovi su propravoslavni, zar nije tako ?
Shvatate li da biti agnostik nije isto što biti i vegeterijanac, gurman ili filatelist.
Kažu mi, tako je u BiH, Crnogorac jeste jednako pravoslavac, dakle jeste jednako Srbin. Jesmo li upravu ?
Ali ja sam, agnostik i Bosanac.
Kažu mi, ne možeš biti to, kad to u BiH ne postoji.
Ljudi, molim vas, hajde neka moji tekstovi ipak ne valjaju zato što sam komunjara.
P.S.
Želim pohvaliti tekst svoga prijatelja i druga Jasmina Tajića, kao i članke i kolumne prijatelja i druga Ismara Imamovića. Dobrodšlicu na ovaj sajt upućujem Naimu Kavaziću, kao i čestitku za jako zanimljivu kolumnu. Također primjetio sam i pozdravljam tekst Damira Delića sa jednog drugog sajta, kao i ovaj Dženana Burekovića, kojeg lično ne poznajem i koji sam tek danas pročitao. Dženane sve mi se čini da “pisati i jeste jednako bespredmetno kao i pišati uz vjetar”. Ako vam šta znači, imate moju podršku. Ali nadam se da vam ne znači, jer ipak ja sam samo obična “komunjara” tj. KOLUMNJARA.