Prije 2400 godina proročanski je zapisao guru političke filosofije, Platon:
„Ako u državama filosofi ne postanu kraljevi, ili, ako kraljevi i vlastodršci ne postanu filosofi, i ako oboje, politička moć i filosofija ne postanu jedno, i ako se silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim, ili samo za drugim, onda neće prestati nesreće ne samo za države nego ni za ljudski rod i državno uređenje koje smo opisali neće postati moguće niti će ugledati svjetlost sunca. I to je ono što mi već odavno naređuje da oklijevam, jer znam kakve će se nečuvene stvari govoriti u vezi s ovim. Jer je teško uvidjeti da nema drugog puta ka sreći, ni za pojedinca, ni za cjelinu.“ („Država“)
Ne, nikako se ne bismo smjeli složiti s opskurnom floskulom da je politika kurva. Ali, da se društvenim uređenjem najčešće bave bezlični kurvari-silnici jeftinog stila, u to uopće ne treba sumnjati. Obično su nalik alfama čopora, dominantni naduveno-korpulentni, jer, kao što životinje u čoporu prema instinktima biraju jačeg, i ljudi se opredjeljuju za takve, ma koliko im izabranici bili plitkoumni i beskarakterni. Negativno-karizmatični fascio predvodnici su paranoidno samoopsjednuti sumanuti egzorcisti, sugestivni manipulatori, kozeri-grlatori, skloni maratonskim monolozima bez smisla, ugasle duše za milost i osjećajnost, a uz to i osvjedočeni bolesni kriminogeni grandomani. Uglavnom su životinjski hiperpotentni, hiperaktivni, sarkastični, superkleptomani, apokaliptici, mizantropi. I pored kakofonije u orkestrima kojima diriguju s potpunim nedostatkom sluha, teško je od njih preoteti dirigentsku palicu, a ako se i uspije u toj nakani, nastojaće da se vrate i ponovo je preuzmu. Sve im smeta što se nađe na njihovoj suicidalnoj putanji. A suicidalnost su maestralno kadri kamuflirati transformacijom naciološke retorike u silu, pokretanjem gomila u pravcu generalnog suicida, i još gore, ka genocidu. Pedantizam i sterilnost posebno ispoljavaju u pedofilnim sklonostima.
Puritanci će sigurno izjaviti o takvim kurvarima da su seksualne ništarije koje treba pobiti ili, u najboljem slučaju, sterilizirati. Neki radikalisti misle da bi za pedofile i incestoidne demone tipa Vasilije Kačavenda[1], Joseph Fritzl, Goel Ratzon, najadekvatnije rješenje bilo da se kazne šerijatski.
Da li je riječ užas dovoljna? Kakva je to „demokratija“ koja neprekidno proizvodi monstrume?[2]
Slučajeve zloupotrebe tuđeg života treba sagledati i sa stanovišta oštećene strane, žrtve. O tome se najslikovitije izjasnio Fjodor Mihajlovič Dostojevski opisavši slučaj incestoidnog oca kog su kamenovali i umlatili svi članovi porodice.
Međutim, fizičko kažnjavanje, eliminacija i lišavanje slobode ne predstavljaju pouzdan metod otklanjanja uzroka socijalnih i psiholoških devijacija. Premiještanje negativnog energetskog potencijala podrazumijeva prenos te energije s jedne osobe na drugu, ili, lančano, poput virusa, na više njih, čime se zlo perpetuumski samoreciklira. Pravilan put je strpljiv i dugotrajan edukacijski proces razumijevanja karmičke svepovezanosti u materijalnom i duhovnom ambijentu svijeta čovjeka, i šire, u Univerzumu.
Mnogi moralisti bi se usmjerili i na neselektivno iskorjenjivanje prostitutki, ali, ako su takvi „bezgrešni“ kritičari bar malo i humanisti, kod njih bi na kraju trebala prevagnuti samilost prema lutajućim dušama koje su nesvjesne cilja svoga trajanja na ovom svijetu i u ovom vremenu. Ako privatno i ne podržavamo odstupanja od pravila određenih samom prirodom i ako smo protivnici protuprirodnosti, a upoznati smo s nekim aspektima pozitivnog prava, psihoanalize i socijalne psihologije, morali bismo se ograditi od vrijeđanja „najstarijeg zanata“. „Tko je bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!“
Za žene prostitutke u njihovom poslu, o kom samo one znaju koliko je težak, mučan i opasan, nikada nije sigurno da li u većoj mjeri prodaju, ili, kupuju ljubav. Makroe i korisnike usluga to ne interesuje. Nesrećno upakovane u dopadljivo materijalno tijelo, cilj mužjačke požude, izložene eksploataciji, trgovini robljem, sirovosti, sadizmu, perverziji, bolestima i nerijetko ubistvu, one nesvjesno tragaju za davno izgubljenom toplinom, smirujućom blizinom drage osobe. Većina njih, ipak, pamte samo lomove i nesrećno djetinjstvo. Nepreboljene zapuštene traume odvešće ih da budu gejše, kurtizane, pratilje za razonodu, kasnije će neke postati okrutne podvodačice. Čak i mučiteljice u logorima. Ipak, najveći broj njih su nemaštinom primorane da punude fizičko sopstvo kao jedini kapital na bespoštednom tržištu krcatom sličnom „robom“ u uslovima nelojalne konkurencije. No, sa tim sopstvom ulažu ne samo voljno biće, već i ono emocionalno, a ono neminovno strada prvo.
Pod režimskim mandatima silnika, mnoge žene predaće se ulici, čak i uz saglasnost svojih muževa. Zimbabweanski predsjednik Robert Mugabe je nagomilao nevjerovatno bogatstvo, živi u kraljevskim palatama, ali u zemlji vlada najveća inflacija na svijetu. Profesorice zarađuju u školama toliko da im je jedva dovoljno za prevoz. Najmanje tri četvrtine njih odaju se prostituciji da bi prehranile porodice. Mugabeovi falangisti za to vrijeme imaju bolji socijalni status od prosječnih njemačkih bankara.
Širom svijeta trafiking-trgovci najčešće na prevaru odvode čak i djecu mlađu od deset godina. Mnoge mlade djevojke, jadne nevoljnice opustošene psihe, prodaju tijelo doslovno za koru kruha. Kupljene, one plaćaju dvostruko: nenadoknađenim (i nenadoknadivim) povjerenjem, i gubitkom vlastitosti. Čine sve protivno savjesti i krhkom biću nikad odrasle djevojčice, za česticu kripto-ljubavi ukradene neznancu. On će otići nikada ne shvativši šta je kupio, odnosno, šta je poklonio, a šta mu je, također nesvjesno, pripalo što se ne može platiti.
Ovako bi približno izgledao početak ozbiljnije interdiscilinarne filosofijske, psihološke, kulturno-antropološke studije o nezakonitom seksu, da nije već samim naslovom magistralni akcenat postavljen na libidu transformiranom u haos politikantskog infantilizma i debilnosti nosilaca umišljene biološke moći.
Istinski muževni muškarci nisu promiskuitetni već su zaštitnici morala i civilizacije, poštovatelji su žena i brižni roditelji. Međutim, ako neki tako samo formalno izgledaju, a na socijalnom planu su neiživljene potkupljive hulje, tada ih se s pravom može nazvati političkim kurvarima par excellence.
Pogledajmo američkog predsjednika SAD. Barack Obama u društvu porodice djeluje simpatično. Tako je izgledao i njegov prethodnik Bush. Idilična slika ležernih nasmijanih ljudi sa suprugama, kćerima, psom… A u pozadini te idile su Guantanamo, pakao Iraka, Afganistana, sada i Libije.
Mnogima se od samog početka nije dopao Obama. Možda upravo zato što je Crnac nije smio iznevjeriti svoje afričko porijeklo i svoje srodnike dovedene da budu roblje. Time što se prihvatio takve uloge da predvodi najluđu vojnu silu, iznevjerio je Martina Lutera Kinga, iznevjerio je Indijance, iznevjerio je mase svih onih koji su polagali posljednje nade u pravdu. U Libiji su od američkih bombaša ubijena mala djeca. Kome će se Barack opravdati kad mu istekne mandat? Pred svim međunarodnim pravosudnim instancama on se pojavljuje u ulozi potpisnika izvršenja genocida, čime se stavlja u neprekinuti lanac genocidnih američkih predsjednika. U igri protiv Libije je i Nikolas Sarkosy. Isfrustriran, iskompleksiran mali neobastiljanski džoker. Njegova supruga Carla Bruni pripadala je mondenom miljeu. Ostao joj je samo blaženi osmijeh, nalik La Giocondinom tajanstvenom osmijehu, pun šutnje i ovlaš zamjetljivog srama u blagom pogledu košute koja ne zna ni da osudi progonitelje svoje čednosti. Njena otkrivenost bila je preusmjerena pokretačka snaga demona bijesa kojim će Sarkosy nasrnuti na istinskog mužjaka, vječitog pukovnika, Muammara al-Gaddafija, nekrunisanog kralja Libije i cijele Afrike. Taj Beduin[3] sa svojih četrdeset hajdučica još prkosi NATO bombarderima koji mu ubiše skoro čitavu porodicu i hiljade sugrađana. Za njega se sigurno nije moglo reći da je skrivio genocid, kao Sadam Husein, ali za Zapad on je simbol nepristajanja na gay-paradu i kao takav ne može ostati u G-grupingu homoseksualaca. Sve je počelo s aferom hapšenja njegovog četvrtog sina Hannibala Muammara al-Gaddafija u Švicarskoj u julu 2008. Nedugo zatim, švicarski Parlament izglasao je odluku o zabrani izgradnje minareta na džamijama, zbog čega raspaljeni Gaddafi poziva arapski svijet na džihad protiv Švicarske. Rasplet je poznat, još jedan krstaški pohod. Ovog puta protiv poligamnog rasnog mužjaka koji se ne plaši ni atomske bombe.
Gledali smo Obamu uživo kako u pogurenom položaju navijača rugby-cluba, kao napeta puma, prati likvidaciju Osame Bin Ladena. Samo je nedostajalo da gricka nokte. Zamalo se dogodio fijasko cijele dugotrajno planirane akcije. Jedan helikopter je pao. Bin Ladena su hladnokrvno upucali, a američki zakon o upotrebi sile protiv nenaoružanog čovjeka, ili, koji u kritičnom momentu ne drži nikakvo ružje u rukama iako je ono možda u njegovoj blizini, predviđa kažnjavanje doživotnom robijom.
O.K., Osama je bio vođa terorističke organizacije. Ali, ko ga je stvorio? Zašto se i protiv čega pobunio? Obama to jako dobro zna. Osama je bio protiv visokih kula. S planetarnog stanovišta, opravdano. Na mjestu današnjeg poluotoka Manhattan prije tristo godina pasli su bizoni i jeleni. I s moralnog stanovišta bio je Osama u pravu. New-York je leglo svakovrsnog nemorala, najobičnije bludilište, stakleno-betonska kaznionica, prototip propale civilizacije koja će uništiti samu sebe. Gledali smo, također, prilikom gostovanja predsjednika izraelske vlade Bibija Netanyahua, kako Obama kao učenik sjedi pred učiteljem koji mu drži lekciju o lijepom ponašanju. Obama je oslanjao bradu na dlan, koja bi mu vjerovatno podrhtavala, što od nakupljenog gnjeva, što od strepnje i nemoći. A kako i ne bi. Znao je ko je Bibi i ko stoji iza njega. A Bibi je, da bi bio ubjedljiviji, održao još i govor u američkom Kongresu, ujedinivši oba Doma, u rijetko viđenoj paradi parodije. Njegov govor pozdravljali su kongresmeni ustajanjem sa svojih mjesta i aplauzima čak 38 puta. Ukazivanje počasti kome? Zar niko od njih ne pamti Bibijeve vatrene harange protiv Ichaka Rabina, intektualnog džina kojeg će 1995. godine ubiti mala kvazi-ortodoksna ništarija Igal Amir, ponesen upravo Bibijevim govorima protiv politike pomirenja i ustupaka Palestincima. Sve je to bilo jasno Baracku Obami prilikom prihvatanja predsjedničkog mandata. Zašto ga je ipak prihvatio? Morao je. Izabran je da bi se preko njegove obojene puti zavarao ponoćni pohod protiv obojenih. I tako je postao politički kurvar broj jedan u povijesti. Od njega je bilo većih i podlijih, ali toliko obojen još se nije pojavio. Jedan Silvio Berlusconi mu se otvoreno podruguje nazivajući ga preplanulim, aludirajući na nešto sasvim drugo, nešto pregorjelo. Iznevjerio je Obama očekivanja u arapskom svijetu i ne čudi što ga Bin Laden nije mogao gledati. Kretnje glave predsjednika koja se kao kazaljka hronometra kreće čas lijevo, čas desno, doista izaziva mučninu. Osjeća se da u tom nezaustavljanju prema centru i izbjegavanju direktnog pogleda leže neiskrenost i nečista savjest. Na kraju balade o vođi Al-Qaide, dogodila se, nenamjerno, najveća lakrdija. Navodno, leš čuvenog vinovnika rušenja „Blizanaca“ i napada na zgradu Pentagona, bacili su u more. Pa da li su mu mogli iskazati veću počast!? Tijelo predano svjetskim vodama prenijeće svoju poruku: i mrtav sam najveći kralj. Nečega, nije bitno čega. I još poklonjen Neptunu i Veneri! E, pa kurvari stvarno znaju da nagrade jedni druge. Doduše, Bin Laden se povukao, ali je predstavljao izdanak Centralne Informativne Agencije. Nije mu se ispunila želja da isprovocira Bibija da krene u napoleonski rašomon, napad na Iran. Da je malo još želio da se krije, možda bi i to dočekao, ali je kao samuraj, odlučan da okonča časno, svoj mač samo podigao, ali nije njime ozbiljno i zamahnuo. Umjesto Bin Ladena, reći će srebrenički krvnik Ratko Mladić: „Da sam to nisam htio, nikada me ne bi uhvatili.“
U cijenu poricanja Holokausta ući će i mnogi Izraelci koji nastavljaju svoj paganski ritual. Ko vitla ognjevitim pečurkama i sam bi mogao pasti smrtno otrovan. Shimon Peress, izraelski Rishelieu (Mugabeova generacija) ni sa svojih 88 godina još ne odustaje od vlasti, promijenivši sve režime kojima se priklanjao. Elokventni šarmer svojim sugestivnim hipnotičkim glasom govori o miru, a zidovi oko „Zelene linije“ rastu kao živa svjedočanstva velikog promašaja. Stanovništvo se posljednjih sedmica intenzivno oprema zaštitnim maskama, navikava na zvuk sirena i brzu kretnju do prvog skloništa. Kada su nekako saznali da je Obama razgovarao sa Netanyahuom držeći noge na stolu, grupa okupljenih građana su pred američkom ambasadom u Tel Avivu cipelama gađali Obaminu sliku. Iako Obama unosi korekciju u svoj stil, naglašavajući identičnost strateških partnerskih interesa, gubeći poverenje u pozitivan ishod saveza sa Amerikom, sve više Izraelaca svoju djecu nastoje usmjeriti na studije i traženje posla širom svijeta.
Cionizam zastupaju još samo fanatični entuzijasti koji preko noći na arapskoj zemlji podižu improvizirana naselja koja će Izraelska policija rušiti, uz upotrebu sile protiv prekršitelja propisa. Indikativna je stupidna Netanyahuova izjava nakon zločina u Itamaru kada su arapski teroristi poklali čitavu jednu jevrejsku porodicu: „Oni ubijaju, mi gradimo“. Surov sarkazam i patetična lažna sućut. Njegov stav je apodiktičan: nema povratka na stanje prije 1967., izbjeglice se ne mogu vratiti (oko 3,5 miliona Palestinaca) i nema ništa od podjele Jerusalima. Istovremeno s povodima za rat u Libanu, u Izraelu godišnje od posljedica pušenja umre 10.000 stanovnika, i još će ih se pet puta više liječiti, a sve to na račun ostalih žitelja minijaturne polupustinjske države. Samo tokom proteklog vikenda u različitim nesrećama stradalao je sedmero djece. U automobilskim udesima poginulo je daleko više ljudi nego u svim terorističkim napadima. Dok se već petu godinu zaredom roditelji otetog vojnika Gilada Šalita zalažu kroz organiziranje brojnih protesta, marševa sa prijateljima i boravkom u šatorima pred Knesetom, da država nešto učini na planu oslobađanja njihovog sina, dotle Hamas gestom držanja u zarobljeništvu jednog mladića pokazuje da je ekstremno radikalni Ismael Hanya relevantan partner u pregovorima o palestinskoj nezavisnoj državi. Međutim, upornim nepriznavanjem jevrejske države, Hamas delegitimizira svoju borbu i potvrđuje je kao besciljnu. Sve se svodi na obostranu demonstraciju sile i nespremnost na suživot. Geopolitika postaje nauka prošlosti. Na sceni je sve prisutnija homoseksualna monopolitika.
U Siriji je neizdrživo mučna situacija. Bashar al-Assad je suviše vruć kesten da bi se za njega stavili prsti u vatru. Uz njega su iranski čuvari Revolucije, pozvani da pucaju po pobunjenim civilima. Da bi lisičji zametnuo trag, Assad plaća po 1000 $ zavedenim samoubicama da preko minskog polja pređu na teritorij Izraela. Lišeni bilo kakve alternative, izraelski vojnici u dva navrata ubijaju desetine Sirijaca. Assadovi dvori poškropljeni su krvlju stradalih naivnih prevarenih pravednika, i on neće moći opstati. Nema on ni moć, ni samouvjernost, a ni hladnokrvnost svoga pokojnog oca Hafeza al-Assada. U izvjesnom smislu, događaji u Siriji najavljuju da revolucije u arapskom svijetu imaju obilježje pobune probuđenih žena u borbi za pravo glasa. U Saudijskoj Arabiji žene pokušavaju nametnuti svoje pravo da i one mogu upravljati automobilom i već ih ima dvadesetak koje voze svoju djecu. Pet njih su uhapšene. Ukratko, jedan od pritajenih uzroka socijalnih promjena u arapskim zemljama je položaj žene. Utoliko bi se moglo govoriti o ženskim revolucijama.
Turska ne drijema. Assadove slike ovih dana demonstranti gaze na ulicama Istanbula. Turski premijer Recep Tayyip Erdogan oštro je kritikovao Assada izjavivši da “Turska u ovoj situaciji neće braniti Siriju protiv svijeta”. S druge strane, u odnosu na Izrael, Erdogan je počeo zauzimati nešto mekši stav i vjerovatno neće dopustiti da se krajem juna opet neki turski brod zaputi ka Gazi. „Marmaris“ je bio glineni golub, dovoljan da oglasi prisustvo i drugog strijelca. Dalje od toga se neće ići. Odlučan u namjeri da vrati Turskoj ugled nekadašnje imperije, Erdogan se ne uznemirava od prigovora da ispoljava sultanske aspiracije, a ima se dojam da bliskoistočnoj i balkanskoj regiji uistinu nedostaje jedna sigurna ruka koju bi svi poštovali. U tom smislu ne čini se bespredmetnom sporna Erdoganova izjava da je njegovim reizborom „Sarajevo dobilo koliko i Istanbul, Bejrut je dobio kao i Izmir, Damask koliko i Ankara. Ramala, Nablus, Dženin, Zapadna Obala, Jerusalim… pobijedili su kao i Dijarbakir.“ Izrael nije previše zabrinut ovakvom retorikom, jer je jasno da je Turska oduvijek podjednako pripadala Aziji i Europi i da Europa htjela-ne htjela mora računati na Tursku kao ključnu silu na obalama Mediterana i Crnog mora. Svojim geostrateškim položajem na tromeđi Azije, Europe i Afrike, Turska je naprosto predodređena da bude faktor stabilnosti. U Turskoj se, pak, vodi računa o činjenici da Europa neće dopustiti ponavljanje pogroma nad Jevrejima. Izrael se neće naći pod prijetnjom aktiviranja interventskih turskih efektiva. Izrael nije Kipar. Čak i u Srbiji u kojoj se Turskoj zamijera na polumilenijumskoj okupaciji, zna se da se za održanje srpskog nacionalnog i vjerskog identiteta, kao i za tvorbe mitoepske tradicije najveća zahvalnost duguje upravo Turskoj. Postoji čak anegdota o dva Srbina od kojih se jedan, po običaju, žalio na prošlost pod turskim imperijem, na zaostalost, a drugi mu je replicirao kako se čini vjerovatnijim da je više izgubila Turska svojim prisustvom na tlu nepopravljivih i nepromjenljivih, samo pljački, neslozi i bratoubilaštvu sklonih Srba. Ta samokritika, nije samo teoretska, i u realnosti se već naslućuju promjene u poimanju pozitivnih sfera utjecaja Turske koja ima vrijedne i sposobne ljude, jaku armiju i intelektualce spremne na dijalog i kritičko preispitivanje osjetljivog pitanja genocida počinjenog nad Jermenima. Krajem 2008. godine oko dvije stotine turskih intelektualaca predvođenih nobelovcem Orhanom Pamukom objavilo je pismo s javnim izvinjenjem Jermenima za genocid koji su pretrpjeli u Otomanskom carstvu tokom Prvog svjetskog rata, „Moja savjest ne prihvata iskazanu neosjetljivost i poricanje velike katastrofe kojoj su Jermeni bili izloženi 1915. u Otomanskom carstvu. Odbacujem ovu nepravdu i sa svoje strane izražavam saosjećanje s bolom moje jermenske braće. Izvinjavam im se”, glasila je poruka, zajedno sa pozivom na potpisivanje peticije. „Želimo da se ujutro pogledamo u ogledalo, slobodno, suočavajući se konačno sa prošlošću”, izjavio je politolog Baskin Oran. Uz njega su organizatori inicijative bili Čengiz Aktar, profesor istambulskog univerziteta Bahčesehir, pisac Ahmet Insel i novinar Alija Bajramoglu. U ime ovih glasova razuma potrebno je više principijelne samokritike i od strane članica EU koje ne osuđuju legalizovanu antiislamsku ksenofobiju u Danskoj, Holandiji, i sve više u Njemačkoj i Austriji. Takav svijet ne treba se plašiti drugog, već sebe.
U Iranu je situacija do krajnosti neizvjesna. Opozicija jača, pazdarani odolijevaju, ali koliko zadugo? I to je možda spasonosno po region ako žene svojim muževima i sinovima kažu da je došao kraj njihovom nevjerstvu i prostituisanju sa politikom. Sve više svjesni atomske opasnosti i besmislenosti obmana kojima svoj puk ajatolasi vode prema ambisu, mladi ljudi traže povratak korijenima staroperzijske kulture koegzistencije i tolerancije. Sve dok u Iranu surovo proganjaju, muče i likvidiraju pripadnike Baha'i pokreta, za očekivati je da će uslijediti osveta samog Svevišnjeg. Zarathuštrinu jagnjad i telad sam Vrhovni Pastir će zaštititi od potpunog uništenja.
Inače, mnogi se pitaju: Šta se to stvarno događa u arapskim zemljama? Zašto sve zvijezde nad Bliskim istokom tako brzo potamne? Validan odgovor, univerzalno važeći, ne može se dati. Stvarnost se otela kontroli i već ni vispreni Zbigniew Brzezinski ne može predvidjeti sutrašnjicu. Kao da je politika počela živjeti nekim svojim samostalnim unutarnjim životom. Involviranost Izraela je izvjesna, ali nije jedina i presudna. U pitanju su i plemenske krvne osvete. Ruši se jedan diktator, da bi njegovo žezlo preoteo drugi. Narodi još nisu dospjeli do stupnja zrelosti da spoznaju sami sebe u planetarnom bratstvu. Na kraju će još i klerikalisti početi prizivati Marxa i ideju o istinskom komunizmu prihvatiti kao mesijansku izbaviteljicu od omče nehumanog globalizma.
Za sada se čini da je Vladimir Putin igrač koji će još dugo vladati vremenom ostatka civilizacije. Ali to je samo privid. Iako relativno stabilne privrede i u poziciji petro-reketiranja zimogrožljive EU, sa bipolarnom logistikom univerzalno raspoređenom i prilagođenom svim uvjetima, oslanjajući se na tradiciju pobjednice u velikim ratovima, Rusiju nagrizaju unutarnje sile dezintegracije. Držeći svojim još uvijek vodećim nuklearnim potencijalom sve protivnike na sigurnoj distanci, istina, više protokolarno protestujući protiv NATO-vog raketnog štita, mala je vjerovatnoća da će Rusiji priprijetiti opasnost sa Zapada. Amerika ne želi obnovu hladnoratovske krize i suparnika kakav je bio Leonid Brežnjev.
S druge strane, antiislamski radikali i uopće ruski ksenofobi, čine tu zemlju i svojevrsnom riznicom zabluda o superiornosti bijele slavenske rase. Ućutkavši novinarku Politikovskaju i bišeg špijuna Litvinjenka, uhapsivši Hodorkovskog i preuzimanjem naftne industrije od židovskih magnata, progonom Berezovskog i drugih vlasnika koncerna, Putin je osigurao put. Do privatnog bogatstva i titule mačo-sveznalca. Leti u nadzvučnom strateškom bombarderu TU-160, spušta se na dno Bajkala, vozi formulu 1, obilježava kitove, štiti tuljane i sibirske tigrove… Nakon što je Boris Jeljcin dovršio „Perestrojku“ Mihaila Gorbačeva, uništio armiju, kada su vojnici prosili na ulicama, a neki u kasarnama na dalekom istoku zemlje umrli od gladi, Putin je vratio Rusiji ugled vojne i ekonomske velesile.
Međutim, ima jedan bivši protivnik kojeg su Rusi nakon međusobnih rivalskih nesuglasica već odavno pridobili za partnera u ograničavanju širenja američkog utjecaja u Aziji i na Pacifiku. Riječ je, naravno, o Kini. Zabrinutost u Pentagonu izazvalo je sklapanje „Šangajskog ugovora“ između Rusije i Kine, kojima će se još pridružiti Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan. Kontrolisanu paniku na Zapadu izazvalo je nedavno kinesko rušenje vlastitog satelita, projektilom lansiranim sa zemlje. Poruka američkim vojnim stratezima još je više politička poruka Bijeloj kući: Kina je legitimni takmac u eventualnom „ratu zvijezda“. Američka administracija smatra da je time Kina prekršila pravila igre i označila trend opasnim. „Quod licet Iovi, not licet bovi“ (što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu). Zapadnjaci još od vremena Marka Pola pokušavaju dokučiti što se krije ispod kosog pogleda. Smišljaju doktrine, ali one se mogu svesti na tezu: Geopolitika, ili, kako pojesti psa.
Jedan od nastarijih naroda sa visokom civilizacijom čiji počeci datiraju od prije pet tisuća godina, nije kadar napustiti paganski kult ubijanja mačaka i pasa. Ipak, najveći problem predstavlja im Falun Gong (WOIPFG), ili, drugi naziv, Falun Dafa. Njihove članove vlasti surovo progone, a postoje osnovane indikacije da se organi „nepodobnih“ transplantiraju u tijela „lojalnih“ građana. Pored toga, Kina je na svaku prijetnju pronašla odgovor u gradnji vlastite sofisticirane ratne tehnologije. Ne bi bio toliki izazov za Zapad da ta tehnologija nije poslužila za izgradnju nuklearnih kapaciteta u Sjevernoj Koreji, Iranu, a preko Sirije u posjed Hezbollaha stigle su desetine tisuća projektila. Jedini siguran zaključak koji se može izvesti je da Kina nije nikome prijatelj. To što se Hamasu isporučuje ratni arsenal ni u kom slučaju ne znači da se želi pomoći Palestincima. Naprotiv, pomaže se Izraelcima da još više usavrše svoj vojni potencijal. Što je više oružja u posjedu neprijatelja Izraela, sve je dublja suština izgovora za vojno djelovanje u Gazi i nastavak držanja palestinskog naroda u getou. Kinezi nisu blagonakloni prema islamu, što su potvrdili krajem 19. st. kada je stradalo oko 18 miliona muslimana. U vrijeme Mao Zedung-ove „Kulturne revolucije“, porušeno je 29.000 džamija i pobijeno oko 300.000 muslimana. Nemiri u julu 2009. u sjeverozapadnoj provinciji Xin-jiang (Bedem Kine) i sukobi sa Ujgurima podsjetili su na vremena velikog otpora prema svemu što nije u skladu s kineskom kuhinjom. Dakle, jedini zaključak o kineskom „dobrotvorstvu“: što je negdje gore, to bolje po Kinu. [4] Mao je govorio: “Trebamo podržavati sve čemu se neprijatelj suprotstavlja i suprotstavljati se svemu što neprijatelj podržava.” [5]
Ima neko ko ne može izgubiti. Inkvizitor, zaštitnik pedofilne homoseksualnosti. Uživalac najvećeg kapitala, sa svojim Crnim jezuitskim komplementom, stvarni komandant krstaškog NATO saveza. Pokazuje tri šestice, tri roga, zaštitni znak masona, iluminata, sotonista. Papa Ratzinger, Benedictus XVI.
I tako, zaključak se nameće sam od sebe. Za prostituciju nisu neophodne žene. Zato, politika nije kurva. Ona je vještina udruživanja homoseksualaca bez čijih parada nema dokaza podobnosti da se postane članom bolesno nabildanog „razvijenog“ bilderberškog društva. Čemu žene? Već su „naučili“ muškarca da rađa.
Neće li uskoro iz skrivenih posmrtnih ostataka regeneracijom DNA klonirati onog za kojim podjednako čeznu svi samoumišljeni arijevci među kojima trenutno prednjače Rusi, svog omiljenog Führera, da im propagira, ali sada na planu globalnog svjetskog poretka: „Ein Volk, Ein Reich, Ein Führer!“ (jedan narod, jedna država, jedan vođa). Do sada, zagledani u pravcu Tibra, još uvijek slobodni građani postepeno potpadaju pod utjecaj totalne kontrole. Da bi bili, o apsurda li – zaštićeni. Od kineske opasnosti? Možda. Do daljnjeg, opredijelimo li se kupiti nešto od ljupkih kineskih prodavačica, upitajmo ih bez ikakvog uvoda, da li su praktikantkinje Falung Gonga. Pojavi li im se sumnja da ste provokator ostaće u svom nijemom zatvorenom tajnovitom šarmu. Osjetite li iskrenu tugu pomiješanu s osmijehom, znajte da ste dotakli njihov još sačuvan human um. Uočite li teško zamjetljiv grč na uglovima usnica, ne kupujte ništa. Možda su tim ustima jutros požderale susjedovog umiljatog kera. Možda su uhode koje udružene s muškim političkim prostitutkama špijuniraju vlastite sugrađane u inostranstvu, nastojeći da ih namame na povratak gdje ih čeka monstruozni način likvidacije. Osim, ako u grudima već ne nose nečije in vivo oteto srce. No, i u toj najstrašnijoj frankenštajnskoj varijanti, to srce ima svoj prvobitni neugasivi zov. Čini se da o tome u skerlet kamuflirani inkvizitori s Tibra, još nisu mislili. Da će upravo taj posljednji vapaj srca odlučiti o naklonosti Onog koji će dobiti Veliki Boj.
Dakle, troprsti protagonisti apokalipse i sinolozi, pardon, kinolozi (ne odnosi se na ljubitelje pasa, već na one koji pse žive odiru i jedu), ili, svežderi, jedna su strana medalje.
Drugu stranu čine samosvjesni koje čeka mučno doba ispunjeno pomamom aveti što atakuju na sve humano.
Nikada nije bilo lako biti Čovjek. Kako li će tek biti?
Zar su dijamanti potrebni za izradu krune britanske kraljice zalog da se na plećima svijeta trpi jedan Mugabe? Da se u ime lažnog skrbništva djeci Gaze poklanjaju rakete? Kina je velika, moćna i opasna, ali predstavlja samo mač u rukama satenskokapog kapoa. Ali zapisano je: „Zvijer i kraljevi zemlje i vojske njihove skupiše se u boj da se zarate s Onim što sjedi na konju i s vojskom njegovom. I Zvijer bi uhvaćena, a s njom i Lažni prorok koji je u njenoj nazočnosti činio znamenja i njima zavodio one što su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu.“
Kad padnu prave genocidne bludnice, paganizmom oskrvrnuta Guernica će biti osvećena, duše upokojene u Jasenovcu naći će svoj mir, majke Srebrenice srešće u Džennetu svoje najbliže.
Do tada, Deus sive natura.
Planeta će zemljotresima, potopima, tornadima, sušama, podsjećati da silnici nikada babilonskim kulama i topovima neće opravdati svoju zloupotrijebljenu i u suštini prividnu falusoidnu moć. Njima opčinjavajuća i očaravajuća riječ politika, drugima je zlokobna. Malo kad se u povijesti moglo reći za politiku da su njeni bar neki aspekti bili prožeti humanošću. Nauku o državi, proždrljivom mitskom čudovištu, uglavnom karakteriziraju asocijacije na užas. Dakle, politika nije bludnica. Povezana s mračnim katakombama podsvijesti i samodestrukcijom civilizacije, ona je nešto strašno. Kvazipolitičari su odbacili i prezreli Platonove savjete i opomene i od nauke o kulturnom uređenju polisa stvorili medij antiživota.
Mogu se neobaviješteni fanatici-defetisti, zaljubljeni u svoju krhku puževu kućicu – privremen i nesiguran zaklon, s prezirom odnositi prema filosofiji karme, iako ona kao najvažniji dio najstarijeg sistema znanosti ima i svoju presudno bitnu politološku dimenziju. Kada bi to shvatio, ne bi većinski puk neke zajednice projektovao svoje nagone na „demokratski“ izabranog predstavnika, već bi pomno pratio ne krije li se u njegovoj psihi prijeteći veleizdajnički impuls, koji cijelo društvo može odvesti u katastrofu. Utrne li glas savjesti i humanosti, šta će prije ili kasnije ostati od glavnih institucija? Za propast države nisu krive vođe, krivi su sljedbenici čiji su niski kriterijumi prilagođeni njihovom nevaspitanom neinteligentnom egu. Fašizam i nije ništa drugo do regimentiranje istovrsnih egocentrika. Kada se „dogodi“ „idealan“ naciolog, poznata priča o „ugroženosti“ koja se s lakoćom preobražava u hajku protiv različitih i slabih, može da počne. Obično se brzo ispostavi da je plijen bio mamac. Tako „ugroženi“ bacajući svoje slabe i različite u okean nemira, kriza, pustošenja, bola i očaja, pecaju veliku neman da ih osvoji, da bi je na kraju uništili. To je suština realiziranog makijavelizma. Ovo dobro razumiju svi veliki naciolozi vodećih sila.
Da bi se uhvatila neman, mora se postati njenim mamcem. Pa, prije nego se prezre vlastita karma bude se ili progutan, ili na krovu krhke puževe kućice. Bijele. Na mjestu vigvama.
Legende ostaju. Osamljeni ostavljeni Osama. Obmanuti obmanjivač Obama. Sve u Istom, Isto u svemu. Mrkoputi ljudi u mrkla vremena, dozivaju se i ruže pod smrknutim ponoćnim nebom.
Samo apolitični Dobri Bošnjani, obasjani vječno vedrim podnevom, dobrodušno mašu. Pozdrav Snivačima.
[1] http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=57853&topic=30&newlang=
[2] http://www.index.hr/vijesti/clanak/njemacki-kanibal-oteo-silovao-i-na-kraju-pojeo-dvoje-tinejdzera/558575.aspx
[3] http://www.orbus.be/arhiva/2009/aktua2740.htm
[4] http://devetkomentara.net/files/pdf/devet_komentara.pdf;
5 http://faluninfo.ba/19_12_2009_epoch_times_ocevidac_zetve_organa_bilo_je_grozno