Zvijer je u kavezu! Napokon. Potomci i sljedbenici su ogorčeni. Ne traži oprost. Ne kaje se za počinjenjno zlo. Zvijer želi jagode. Sa šlagom ili šećerom, ne zna se!
Dječaka sa zecom u naručju, bebe kojoj su zgazili glavu, jer plakala je, majke kako vrište za sinovima svojim, sanja li? Ne! Zvijer pamti samo trenutak lažnog obećanja i čokoladu sumnjivog porijekla. Dar za smrt! Selektivna amnezija!
Branio je svoj narod i svoju zemlju. Koju?Od koga? Mrava, skakavaca, žohara? Jer ne vidjeh nikog opasnog po njegov život u blizini. Žene zbijene sa zavežljajima, djeca bosonoga, muškarci goloruki i on JUNAČINA među njima!
Koja hrabrost! Onako iz daljeg naređivati da se ubija sve što se miče. Pali… razvuci im pamet. Da je znao koliko je rastegljiva bošnjačka pamet, možda nikad ne bi krenuo u provaliju vlastite slave.
Možda medicina i ima objašnjenje za takav mentalni sklop, ali običnom čovjeku danas je bilo teško gledati kako zvijer sa podsmijehom gleda u oči majkama čiju djecu je odveo u smrt.
Majkama koje petnaest godina traže kosti svojih najmilijih, da ih dostojno ukopaju, prije nego i same pronađu svoj smiraj!
Koja drskost reći pred svima da doživio je stres!
I nije slučajno odgođen kijametski dan. A trebao se desiti 21. maja u 18 časova. Uzalud Herold Kamping slobodnjak iz Kalifornije predviđa taj trenutak! I desit će se sve u jednom trenu. Mislite?
Neće se svijet tek tako smaknuti. Možda bi za neke bilo dobro i da se desi kijametski dan, jer bi svi zločinci ovoga svijeta tad bili spašeni ovozemaljskog suda. Ali neće. Ne mogu tek tako priče i likovi u njima ostati nedovršene. Nekažnjeno zlo.
Trideset dana čekanja.
Ako se ne desi danas, desit će se sutra. Mora. Izjasniti se. Zvijer. Za sva svoja zločinačka djela. Ponovit će:
„Časni sude, nisam kriv. Ja nikada za takve gnusne optužbe u svom životu nisam čuo, takve riječi. Ja sam bolestan. Ja hoću živjeti! Hoću da dočekam slobodu. Ja general, branio sam svoj narod.“ Sudija nikad neće postaviti pitanje od koga je branio. Nikad!
Jer ne zna. Papir je jedno. Život je nešto sasvim drugo. I tu je sav raskorak između zakona i bola žrtve.
Ljudi koji su željeli slobodan život, ljudi koji su voljeli, ljudi koji su željeli učiti i usavršavati se na svjetkim univerzitetima, ljudi koji su u sportu postizali vrhunske rezultate, umjetnici čija su djela obišla skoro cijeli svijet bili su opasnost i trebalo ih je uništiti.
Eto to sudija nikad neće znati ili htjeti da zna.
Šta je žena u sudnici koja je silovana, kojoj je svo muško poklano u porodici, ako se zvijer proziva kao gospodine Mladiću. Oprostite, ali ja tu vrstu učtivosti od strane sudije ne razumijem. Il’ si okrivljeni il’ nisi. Il’ si insan il’ to nikad bit nećeš.
Danas će oživjeti sve one slike dragih ljudi i bola. Tišina će odjekivati jecajem.
Koliko još imamo snage odslušati laži? Mnogo.
Jer dozvoljeno im je da govore u nedogled. I nisu u zatvoru, nego na dobro plaćenom odmoru, u prostorijama koje eto slučajno imaju rešetke.
Mi smo tu, gdje jesmo. Pogriješit ćemo ako prešutimo sve prošlo i ako zaboravimo ovo danas, ako se mimoiđemo sa kolonom napaćenih ljudi i ne zastanemo na trenutak.
Zaboravljeno zlo se uvijek vraća. Nekad i nekom.
Ne dozvoli da tvoje dijete budi sirena za opasnost. Ne dozvoli da ti ga ikad neko otrgne iz zagrljaja, jer žedan je krvi. Ne dozvoli zaborav!
Zvijer je zvijer!