Godinama nakon agresije, posmatrajući primjere u drugim sredinama, mi koji smo ostali da živimo u mjestu našeg zavičajnog porijekla pitali smo se gdje su svi ti Visočani širom svijeta koji su nešto napravili u životu pa da se malo sjete rodnog grada i da kroz neke aktivnosti pomognu društveni život Visokog. Dugo smo se pitali kako je moguće da fudbaleri koje su NK “Bosna” i Visoko učinili poznatim i omogućili im bogate sportske karijere baš nijednim gestom ne uzvrate “uslugu”? Kada je nada nestala bez obzira što je to u drugim sredinama normalna pojava, desio se slučaj sa Reufom Aždahićem, Visočaninom koji već 16 godina živi u Holandiji, tačnije u gradu Steenwijku. Reuf Aždahić je cijeli rat proveo u Visokom na prvoj borbenoj liniji, bio je čak i ranjavan, a 1995. godine odlazi u Holandiju. Danas radi u svjetski poznatoj holandskoj pošti TNT. Nakon što je već jednom indirektno pomogao donacijski fudbalskom klubu “Stari Grad” poslavši im sportsku opremu, Reuf Aždahić je otišao i korak dalje u svojoj želji da svom gradu uz pomoć prijatelja Holanđana ponovo pomogne, prevashodno u afirmaciji i razvoju sporta, kako školskog tako i amaterskog.
Ovih dana kao kakav Deda Mraz u društvu svog prijatelja Stanleya Ter Wala, sportskog menagera drugoligaškog košarkaškog kluba “Red Giants” za čiju amatersko/rekreativnu ekipu nastupa i sam, Reuf obilazi visočke škole i sportske klubove i uručuje vrijedne donacije u sportskoj opremi i dijelom infrastrukturi. Tim povodom u našoj redakciji smo ugostili ove dobre ljude i porazgovarali s njima o cjelokupnoj ovoj ideji u kojoj iz jednog sportskog prijateljstva Visočanina i Holanđanina sport u Visokom dobija vrijedne donacije.
Možete li nam malo pojasniti ovaj Vaš cjelokupan angažman oko dolaska u Visoko, vrijednih donacija koje uručujete amaterskim sportskim klubovima, školama, otkud u cijeloj priči “Red Giants” i Stanley Ter Wal?
-“Ja sam već dugo vremena razmišljao kako na neki način pomoći Visokom u kojem sam dobrim dijelom odrastao, a da se u istom trenutku ta pomoć ne veže za politiku, religiju, humanitarni rad i sve ono što je u Bosni uveliko isprofanisano kada su u pitanju slične akcije. Onda sam shvatio da je ipak sport najneutralnija oblast uz koncentraciju aktivnosti prema djeci. Smisao i moja želja je bila u masovnosti, zato u prvom planu nisu bili poznati visočki klubovi NK i RK ‘Bosna’, tako da smo se odlučili ići na škole. A moj prijatelj Stanley Ter Wal zajedno sa mnom igra rekreativno košarku u timu ‘Red Giants-a’ čija se seniorska ekipa takmiči u drugoj holandskoj diviziji. On je menager kluba ili kako se to kod nas kaže, sportski direktor, čovjek koji se bavi i finansijama, sponzorskim ugovorima i slično. Na moj prijedlog da na ovaj način organizujemo akciju za Visoko on je bio oduševljen, iskoristili smo njegove postojeće veze i krenuli u akciju. Da je cijela stvar ozbiljno shvaćena govori i podatak da je Stanley za ovaj dolazak u Visoko uzeo 10 dana godišnjeg odmora i da cjelokupan put do Visokog i nazad uz sve troškove snosi sam. To samo potvrđuje iskrenost dobrih namjera cijele akcije. Mi smo prikupili i kupili toliko opreme da nismo sve mogli ni transportovati do Visokog u ovom dolasku. Za sada smo obišli visočke škole plus školu u Donjem Moštru, a već naredni dolazak će obuhvatiti i sve ostale osnovne škole sa područja opštine Visoko.”
Vaša želja da poklonite nešto svom gradu nam je jasna, ali otkud u cijeloj priči Holanđani?
-“Dijelom sam to već rekao, mi imamo redovne termine kada rekreativno igramo košarku, nakon utakmice sjedemo popijemo nešto i neobavezno razgovaramo. U jednom takvom razgovoru sam iznio svoja razmišljanja na što su oni odlično reagovali. Obzirom da i prvi trener seniorske ekipe ‘Red Giantsa’ igra s nama, stvari su ubrzane tako da je rezultat toga ovaj naš dolazak u Visoko i donacije koje uručujemo.”
I kako na sve što vidi u Visokom i nakon komunikacije s ljudima reaguje Stanley, odnosno kakav je “feedback”?
-“Prije svega potpuno je iznenađen stanjem u cijeloj državi, mnogo toga on ovdje ne razumije jer stvari u Holandiji funkcionišu potpuno drugačije. Ova naša neorganizovanost njemu je nezamisliva. Nije mogao da vjeruje da neke škole u kojima smo bili uopšte nisu imale obruče na koševima, a u nekima nije bilo ni tabli. Ali sa druge strane je bio i oduševljen našim poznatim gostoprimstvom, humorom i ljubaznošću. Članovi FK ‘Stari Grad’ su ga registrovali za svoj klub i prvi je pravi stranac koji je nastupio u ONL-u i to u zvaničnoj utakmici, čak je asistirao kod jednog pogotka.
Zašto ste od fudbalskih klubova izabrali samo FK “Stari Grad” i da li ste imali neki zvanični prijem u Općini Visoko, jer ovaj Vaš gest je ipak vrijedan pažnje?
-“Zašto prije svih Stari Grad, odgovor je vrlo jednostavan, u toj mjesnoj zajednici sam odrastao. U Opštini smo imali prijem posredstvom predsjednika KK ‘Visoko’ gospodina Fehima Barakovića, iako je moja želja bila da se ova naša akcija ne tretira na taj način kroz neke dnevno političke događaje. Porazgovarali smo sa načelnikom i njegovim pomoćnicima i to je dovoljno.”
O kakvoj se doniranoj opremi konkretno radi i kome ste sve uručili poklone?
-“Za ovaj put mi smo dopremili 200 dresova, 23 kompleta trenerki, 80 lopti (košarkaške i fudbalske), 150 markirnih dresova za treninge, table i obruči za koševe, 11 konstrukcija koje smo radili u Visokom i ovdje ih platili. Bili smo u Osnovnim školama ‘Kulin ban’ i ‘Savfet-beg Bašagić’, Gimnaziji Visoko, Osnovnoj školi u Donjem Moštru, KK ‘Visoko’ FK ‘Stari Grad’, KŠ ‘XXL Basket’, ŠK ‘Horog’, a bili smo i u KK ‘Breza’ u Brezi. Planiramo otići i u obdanište u Visokom gdje ćemo u dogovoru sa direktoricom Suadom Mlačo mališanima pokloniti male golove za fudbal i lopte.”
Da li je tačna informacija da je moguće da Visoko uskoro dobije i jednu sportsku dvoranu, za koju bi iz Visokog bilo potrebno organizovati samo prijevoz do grada Meppela, a sve ostalo bi bilo donacija tog grada Visokom?
-“Pojavila se ta mogućnost. Naime, susjedni grad Meppel, koji je jako blizu Steenwijk-a u kojem ja živim, za proljeće 2012. godine planira graditi potpuno novu sportsku dvoranu. Kompletna unutrašnjost postojeće dvorane je na neki način ponuđena da se preseli u Visoko. Ovdje bi se trebao naći neko dovoljno dobro organizovan da uveže cijelu priču oko samog prijevoza, carinskih obaveza i prostora u Visokom gdje bi se sve to instaliralo. Odgovor bi trebali znati brzo kako bi Stenley mogao poslati zvaničan zahtjev. Vjerujem ukoliko bi se brzo reagovalo da bi Visoko moglo dobiti još jedan dobar sportski prostor, ali treba baš brzo i ozbiljno reagovati.”
Koliko smo shvatili Vaša akcija “darivanja” neće stati na ovoj posjeti?
-“U prvi mah mislili smo da se sve završi na ovoj posjeti. Međutim, nakon razgovora sa kolegom Stenlyijem shvatio sam da mu se Visoko jako svidjelo i on želi da nastavimo sa ovim projektom i da ga proširimo. On je ipak menager i stvari gleda malo drugačije i tako ih i razumije, jednostavno je osjetio da ova saradnja treba ići dalje. Lično je bio njegov prijedlog da posjetimo i visočko obdanište i ponudimo nešto. To nešto nam je predložila direktorica i tako će biti.”
Kako su planirali Reuf Aždahić i Stanley Ter Wal Visoko napuštaju i vraćaju se u “svoj” Steenwijk u četvrtak, nama preostaje da im se na ovaj način javno zahvalimo za sve što su uradili i što planiraju uraditi za Visoko, visočki amaterski sport i škole koje su obišli i planiraju da obiđu i uruče sportsku opremu. Drago nam je da konstatacije sa početka teksta nisu tačne i da ima onih Visočana koji su nešto napravili u životu izvan Visokog, a da pri tome nisu zaboravili ko su i odakle su.