Napila se dva Visočana poslije tekme reprezentacije s Francuskom, od muke. Poslije utakmice psovali mater Platiniju i škotskom sudiji i pili da ublaže tugu i osjećaj nepravde i bespomoćnosti kakav samo UEFA i FIFA mogu izazvati.
“Sad ćemo u baražu dobit Brazil, zna se. Ne može Bosna proći nikako, ne može, pa ne može”, kukao je prvi.
“Nećemo vala baš Brazil, al hoćemo Portugalce. A to ti ga dođe isto. Onaj maneken Ronaldo mora igrat na evropskom. Tako je rek'o Blater, i viš da će tako i bit”, dodao je drugi.
I tako se kukali i jadali jedan drugom do ranih jutarnjih sati, a sve uz pomoć alkohola. Kada su se odlučili poći kući, prvi se zaustavi u sred čaršije i povika: “Stani, stani, brate. Ne može ovo ovako. Znači, ‘ajmo sad svima javit u gradu da će nam u baražu doći Portugal”.
“Jarane, predobra ideja. Znači, brate, volim te. ‘Ajmo napisat na zidovima pa kad se svi probude da znaju da ćemo opet dobit Portugal. Ha ja. Da raja zna”, dao je konkretnu ideju drugi.
I tako dva suviše pijana Visočana odlučiše da objave širem građanstvu nepravednu sudbinu koja čeka našu reprezentaciju. Pošto je zida jako malo, a nisu htjeli pisati po staklima izloga, prvi napisa “U”.
“Idemo dalje, sad ide riječ -baražu-. ‘Ajd piši”.
“Eh sad, pa i ja napis'o -U-“, požali se drugi.
“Jes’ dobar ti? Pa što ne pratiš? Vidiš da sam ja već napis'o -U-.”
“Ništa onda haj’ ponove.”
“‘Ajde na drugi zid piši znači -U-“.
“Evo napis'o.” profesonalno će drugi.
“Šta sad ono ide ?”, zbunio se prvi. “Sad ide -baražu, je l tako? Al bolje reć – play-offu.”
“Znači, brate, vrh. Svaka čast. Ide – play-off – sto posto”.
“Ništa onda ponove. Piši znači -U-“.
Ispisala tako dvojica mučenika sportske nepravde 10-ak -U- po zidovima čaršije i odustali od ispisivanja nastavka, jer je alkohol u krvi proključao i natjerao ih da bježe kući dok ih još noge služe.
Svanulo jutro, čaršija ponovo oživjela, ali samo rijetki su primjetili mnoštvo -U- znakova na zidovima. A vala teško je i dešifrovati švrakopis pijane ruke pa primijetiti da je to baš slovo “U”, moglo je isto tako biti i “V”, a kamoli pomisliti da je to “U” samo početak velikog proročanstva dvojice velikih pijanih visočkih proroka.
Ali opasno je to slovo “U”, iako je sticajem okolnosti samo dijelić zamišljene obavijesti građanstvu koncipirane u glavama dvojice pijanaca i fudbalskih melankoličara.
A proroci su bili u pravu. Zaista nam je, nažalost, došao Portugal, ali oni nisu ostavili materijalni dokaz svoga proročanstva, već samo slovo “U”.
Ipak, primjetila ekipa sa visoko.co.ba slova na čaršijskim zidovima”U” i po balkanskom automatizmu zaključila da je riječ o ustaškim simoblima. Ali to je sasvim opravdana greška, ipak za šta služi naša ulična balkanska ikonografija osim za veličanje zločina, zločinaca, zla i nacionalne superiornosti?
Ja još nisam vidio grafit koji glorifikuje suživot i toleranciju.
Naravno, jako bih volio da je ova moja imaginarna priča o dvojici pijanih tačna. Ili bar da su sporna -U- zapravo -V- , znak koji koriste nerijetko aktivisti internacionalnog pokreta anonymous. Sve bih prije volio čuti, samo ne da je crtač grafita zaista na zidovima ispisivao ustaško -U-.
Ali ako ovi grafiti zaista i jesu omaž zločinačkoj i fašističkoj ideologiji, onda to može biti samo tužno i gnjilo, ali nikako iznenađujuće i senzacionalno.
Zašto?
Kampanja protiv antifašizma i antifašista se vodi još od dolaska “demokratskih stranaka” na vlast u bivšoj Jugoslaviji. “Demokrate” nas naučile kako su komunisti i antifašisti tlačili narode i uništavale njihove nacionalne identitete, pa potom zaratile i u propast odvele sve što je bilo dobro.
A ako nisi antifašista, nema ti druge nego biti pritajeni fašist. Ne možeš osporavati pozitivnost antifašizma i istovremeno biti altruist i kosmopolita. Možeš, ali samo u mojoj priči o dvojici pijanih fudbalskih proroka.
Što se naše kasabe tiče, antifašizam je postao ikebana – formalnost koju treba isprazniti iz administrativnog sistema par puta godišnje. Bar takav odnos ima sadašnja opštinska vlast.
Spomen obilježje/kosturnica postala je okupljalište za raju koja vikendom hoće da popije. Išarana grafitima, prepuštena na milost vandalaskom razumu i emocijama, kosturnica je nerijetko razvaljena, zapišana i zapuštena. Od tri biste, čitava je samo jedna – ona Mehe Patka. Ali šta za to mari naš načelnik kada je njegovoj političkoj ideologiji – antifašizam velika smetnja, neugodna knedla u grlu koju valja progutati par dana u godini.
Sistematski se zaboravlja i odbacuje naša antifašistička prošlost, koje se, doduše, samo budala može stidjeti. Ulice, društva, ustanove koje su imalo mirisale na antifašizam dobile su nova imena.
Civilizacijska i kulturna dekadencija takve prakse pokazuje i nečovječnost u odnosu prema žrtvama fašizma. Jer ko danas spominje jevrejsko groblje i stanovnike Visokog koji tu leže jer su ih nečovječno pobili fašisti?
A šta je sa onom petokrakom na vrhu Visočice koja koliko god bila simbol komunizma jeste i simbol partizana i jugoslavenskog antifašizma? Zna li se ko ju je srušio i po čijem naređenju?
A treba li se opštinski vrh javno oglastiti za bitne datume naše antifašističke baštine? Dan ustanka naroda? Dan pobjede nad fašizmom – koji nije samo Dan Evrope?
Zašto nijedno antifašističko udruženje građana iz Visokog odavno nije dobilo ni jedne jedine konvertibilne marke iz opštinske kase?
Zašto današnji KUD nema zeleno svijetlo da vrati ime u “Janko Balorda”?
Imam još mnogo pitanja na koje mi neko od uvaženih predstavnika egzekutivne vlasti Visokog nikad neće dati odgovor. Zašto? Jer nisam dovoljno bitan niti želim biti dovoljno bitan. A i zato što je iskren odgovor crn da crnji ne može biti, pa ga nikada neće izreči javno.
Ali tako je to u gradu fudbalskih predskazatelja i fanatika, u kasabi koja se stidi dobra, a ponosno na vidjelo izlaže zlo, u mjestu gdje je “Dan tolerancije i suživota” trivijalna predstava, a promocija knjige Fatmira Alispahića kolosalan historijski događaj.
Grad deklarativnih namjera i želja, ali potpuno pogrešne i traljave realizacije istih. Dok su dva pijana Visočana htjeli šokirati i upozoriti građanstvo o dolasku Portugala, ali uspjeli napisati samo U, visočka administrativna nomenklatura sve hoće da radi u interesu svih – i lijepih i ružnih, zelenih i crvenih, bogatih i siromašnih, urbanih i ruralnih, religioznih i sekularnih, Evoksa i Duloksa, opet uspije samo sistematski ruinirati historijsku baštinu koju smatra nepoželjnom.