Za šaku eura.
Prodali su Kralja.
Da je bio klasični tiranin-diktator, ne bi bilo vrijedno pomena.
Ali nije bio. Ma koliko se činilo.
Suštinu problema sagledavanja fenomena Gaddafi ne čini simplifikacija dijalektičke pragme i svođenje na kontrast po ukusu svjetine opčinjene anoreksičnim pokretnim kosturima, sa bjelosvjetskih modnih pista.
Suština je u preotimanju mentalnog habitusa pustinjaka i implantiranju koda pedofilne intacta „demokracije“. Inficirana virusom zavisti i mentalitetom hordi prežderanih i pijanih gladijatora, zbijenih u zapadnjačkim fudbalskim arenama, komprimiranih pa raspuklih po ulicama, ta svjetina ne zna da je od lošeg Amera gori samo hitlerizirani frankofonski klon – Nikolas Sarkozy, kombinacija inkvizitora i konkvistadora.
On je taj vatikanski žongler koji je upregnuo u borna kola krstaške imperije jednog liliputanca Berlusconija, da sruše „tamo, nekog divljeg, primitivnog, kanibala“, kako su ga zamišljali, samozvanog Kralja Afrike.
Jeste, on sam je priznao da je bila greška rušenje putničkog aviona kod Lockerbiea, refundirao je štetu obiteljima poginulih… Ali, to nije bilo dovoljno. Čekalo se dugo i strpljivo je pripreman dan histeričnog lova i totalne osvete. Ta ista filo-demokratska Europa koja lako čini i još prostije zaboravlja i oprašta genocide, nije imala jasan razlog da optuži Kralja po istim tačkama optužnice kao Saddama Husseina.
Ali, zar je bitno vuku što mu ovogodišnje jagnje muti vodu nizvodno od njega?
Ono čega se dame Margareta II, Merkel i Hillary, inače, groze je linč. Zato će, da zavaraju savjest, koja im na javi izmiče, nastojati što brže jadni napaćeni libijski narod pokušati uvjeriti da je korpus inkriminacija, indoktrinacija i dezinformacija, pažljivo biranih i sklapanih u frankenštajnskim neo-goebbelsovskim laboratorijama propagande i planiranja kolektivne smrti populacija cijelih kontinenata, – istinit.
Nema sumnje, bio Gaddafi diktator ili ne, bio je to po mjeri kulture svoga podneblja i prema karmičkom usudu svoga naroda. Nezahvalni narod ga se odrekao, ali time se nije oslobodio zle sudbine. Naprotiv, činom svirepog umorstva vladara i poniženja njegovog tijela, sve u suprotnosti sa vjerom i predajom, obijesni narod tek je pao u grotlo te sudbine. Kao Vijetnam, kao Bosna, kao Irak, Ruanda… Slamanje dinastije Gaddafi imalo je za cilj uklanjanje jedne bitne prepreke globalističkom uspostavljanju New Agea i Novog Svjetskog Poretka.
Anglosaksonci i frankofonci, kao i umišljeni panslavenski ili germano-„arijevci“, dokazali su to, većina, nemaju dušu. Šteta za nevjerne Kraljeve podanike što su izabrali da liče na njih.
Bilo kakav da je Kralj bio, nije zaslužio onakav brutalan kraj.
Ali, dogodilo se. Jer, osjećaj duga i mučna zahvalnost, rađaju osvetoljubivost.
Vikali su: „Dole diktator!“ I vikat će obezdušena rulja: „Živio Kralj!“ Pravit će mu biste od blata. Ali on će postiđeno sa distance ćutati i neće reinkarnirati, da bi još jednom stao uz špalir krstaških jezuitskih hulja.
No, kako je i nafta dio organskog i nekadašnjeg duševnog svijeta, kazna će svojim zagušljivim parama i rastopljenim katranom rastaljenih magistrala silnike stići sama.
Utvare savjesti će i za noćnih mora, i na javi, proganjati trafficking-menadžere, a posebno, u krzno dvotjednih beba tuljana ogrnute, inkvizotorke-vladarice pista, modnih i ratnih.
Erinije ne miruju.
http://www.orbus.be/arhiva/2009/aktua2740.htm