Nekada smo kolektivno obilazili spomenike koji su simbolizirali našu borbu protiv fašizma, išli smo iz obdaništa sa tetama, trčali smo maratone svakog sedmog aprila i priređivali raznorazne priredbe. Današnja gospoda, a tadašnji drugovi koji su u međuvremenu došli tobe i postali “uzorni” zaštitnici bošnjačkih interesa dobro raspoređeni u različitim strankama, nekako kolektivno je oboljela od amnezije pa se ne sjećaju tih vremena i jednopartijskog sistema u kojem su sa crvenim knjižicama bili dobro pozicionirani i nas djecu učili da čuvamo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga. Sramotno i licemjerno je kako se danas odnosimo prema spomenicima i vrijednostima iz tog vremena, časnog vremena borbe protiv fašizma i svih onih koji su dali živote u toj borbi. Ne treba ići daleko, dovoljno je pogledati kako izgleda spomen kosturnica u centru grada. Ali ako ste išli nekad u obdanište, svakako se sjećate kada su vas vodili da posjetite u kasarni “Ahmet Fetahagić” spomenik na sedam poginulih partizana 10. aprila 1943. godine nakon sudara vozova koji su prevozili bolesne, ranjene i zarobljene partizane u IV ofanzivi njemačke vojske. Spomenik je podignut 1954 godine i uvijek bio posebno uređen od strane vojnika koji su služili vojni rok u Visokom, jer su na tom mjesu i sahranjeni poginuli partizani, a danas je taj spomenik potpuno zapušten i liči na sve drugo osim spomenika. Taj naš odnos prema spomenicima puno govori o današnjem Visokom. Donosimo fotopriču.
