“Halo, ko je ?”
“Premijer je.”
“O kako ste, gospodine Nikšić, ja sam iznen …”
“Nije bolan Nikšić …”
“O izvinjavam se, gospodine Plevljak, znate spavao sam pa …”
“Nije bolan Plevljak, ja sam Dejo, ba.”
“Ko bolan?”
“Kako mi glas ne prepoznaješ?”
“Jes’ to ti, Munibe, života ti. Prepade me, ba. Živ se istravih, mislim traže me pravi premijeri. Još sam spavao. Što zoveš ‘vako kasno? Lako je mene zezat. Aj bježi ba”, naljutim se, zatečen iznenadnim pozivom u gluho doba noći.
“Hahaha. Šta se ljutiš, ba? Odmah vrijeđaš!? Čuj pravi premijeri, a ja kao nisam premijer. Biži ba, znaš da te ne bih budio da nije šta važno”, sa osjetnom dozom povrijeđenog ponosa odgovori glas iz mobitela.
“Ej, aj hljeba ti odmah reci šta je … umoran sam. I prestani se zvati premijerom, molim te. Znači, poštedi me”, nervozno odbrusih.
“Jarane, s tobom se čovjek ne može ni našalit. Alaselamet. Nego zovem te jer ti je onaj zadnji tekst sranje, al’ žešće. Prozivaš bezveze, nije to uredu. Nemoj bolan tako pisat’, piši ono izokola da kritikuješ, al’ da nikog ne spominješ. Ono da je više smiješno nego ozbiljno. Je l’ uredu?”.
“Hehe, misliš satirično?”, blago upitah.
“Slušaj, satiri ti koga hoš. Samo mene popusti. Aj vozdra.”
Čuj satirično? Nakon poziva zamislim se. Nije li nova želja svih političkih karijerista da jednog dana ako bude sreće, Božije pomoći i slijepe aklamacije naroda glasanjem, postanu premijeri opštine već isuviše dovoljna količina satire za sve stanovnike opštine.
“Moj sin je premijer opštine”, hvalit će se tako stara majka komšinicama na ženskim sijelima, a ove druge će uzdisati od zavisti jer su njihovi sinovi samo obični načelnici i vijećnici. Pa će tako početi i paternalna praksa današnjih roditelja da kao uzor svom podmlatku ističu – mjesto premijera opštine. “Sine, ako budeš učio u školi jednog dana možda ćeš postati čak i premijer opštine”.
A sin će odgovarati :” Ih, babo/tata/ćale/ćaća, to ti je samo za pametne, odlikaše “.
A satira satire sve, ne samo ambiciju da se zavališ u premijersku fotelju, već i one aspiracije i nadanje da ćeš slijedeće godine grijati vijećničke klupe. Pa će tako satrati i iskreno dječije pitanje puno bezazlene nade : “Mati hoću l’ i ja kad porastem moći biti predsjedavajući vijeća?”, kada dobije grub, ali roditeljski odgovor: “Kako si krenuo sa gradnjom onog kokošinjca, teško, sine”.
Jer satira ne prašta, ona gazi i ruši sve što je hrapavo i krivo i nije savršeno simetrično i uštogljeno njenim pravilima, pa tako ako hoćeš da obavljaš funkciju predsjedavajućeg vijeća moraš imati minimalno 5 godina dugu i uspješnu karijeru u projektiranju i gradnji super efikasnih kokošinjaca.
Nije satira samo ideologija i normativ vrijednosti, već i način života, kultura življenja i ponašanja. Tako je Visočanin koji protestuje, jer nema pitke vode u svom domaćinstvu “prilično satiričan“. A,onaj koji mu se smije bez ikakve maliciozne primisli da ga podrži, dok gricka košpice, udaljen 3 metra od njega je “izuzetno satiričan“.
Nedavno su vodeći frontmeni intelektualne satire u našoj opštini stavili u saobraćaj filozofskih ideja i stavova, i novu hipotezu – “Svi potezi lokalne vlasti su satira”.
Satira je, kod nas, proces i stanje ekstremne tuge i jada tolikog intenziteta da izazivaju smijeh i humor i cikličnog je toka. Satira uvijek kruži, poput vode. Počne od premijera, pa se pretvori u nedostatak pitke vode u nekim mjesnim zajednicama, pa se transformiše u novu šetačku zonu u centru grada ili u igralište za djecu na nekom selu i ponovo se vrati u premijerovom izmišljenom pozivu u mom tekstu.
Nedavno u oglasniku pročitah ljubavni apel: “Tražim životnog partnera. Lijepa, bogata, pametna, zgodna, sa rješenim stanbenim pitanjem i uspješnom karijerom, visokih primanja, da je satiričke nacionalnosti”.
Kakav nacionalista, pomislih, hoće samo Visočanku.
P.S.
Tekst je satiričan. Svaka sličnost sa stvarnim, NEsatiričnim likovima i događajima sasvim je satirično slučajna.