Te večeri, maja 1971. godine u Visokom, gradiću smještenom u samom srcu BiH, sve je odavalo znakove grozničavosti pred veliki događaj koji se trebao desiti sljedećeg jutra. Mulo Hodžić, tadašnji direktor KTK Visoko, jednog od najvećih kožno- tekstilinih kombinata u tadašnjoj SFRJ, sa svojim je saradnicma provjeravao da li je sve spremno za otvaranje dvaju novih pogona u okviru KTK Visoko. Fadil Babić, krojač, imenovan najboljim radnikom za prethodnu godinu, pažljivo je pregledao svaku nit na kožnom mantilu na kojem je radio danima. Manekeni i manekenke koji su trebali predstaviti najnoviju kolekciju KTK uvježbavali su svoju živopisnu koreografiju. Žene su te večeri popravljale fizure, a iz ormara su se izvlačila najbolja odijela… Cijeli grad neuobičajeno je blistao jer sljedećeg jutra očekivali su vrlo važnog gosta. Predsjednik SFRJ drug Josip Broz Tito dolazio je sa svojom suprugom Jovankom i najbližim saradnicima u posjetu Visokom i Kožarsko- tekstilnom kombinatu Visoko. S velikim ushićenjem, uz pažljivo isplanirane detalje, radnici kombinata dočekali su ovog cijenjenog gosta, uz pokoju grešku, s drhtavim rukama koje su uručile poklone drugu Titu i njegovoj supruzi. Izrazivši riječi pohvale i zadovoljstva nakon modne revije gosti su se uputili u defile gradom, gdje ga je pozdravljala oduševljena svjetina.
Visoko je oduvijek bilo poznato po proizvodnji kože. Taj potencijal prepoznala je Otomanska imperija i Austro-Ugarska monarhija. Prvi pisani izvori o kožarskom umijeću potiču iz 1901. godine, gdje se prvi put opisuju „Visočki tabaci“, autora Stanka Ljubičića. Poslije Prvog svjetskog rata dolazi do modernizacije proizvodnje, a od 1928. godine u Visokom formirana je Stručno-zanatsko-kožarska škola Visoko, koja je bila glavna za prostore cijele tadašnje Jugoslavije, pa su se u njoj školovali učenici iz svih dijelova države. Poslije Drugog svjetskog rata era socijalizma također prepoznaje industrijski potencijal Visokog. Od 1955. godine Visoko je proglašeno srezom, odnosno središtem nekoliko okolnih općina. Sedamdesete godine, u vrijeme i poslije dolaska Tita u Visoko, smatraju se zlatnim periodom kombinata. Taj uspon doživio je vrhunac između 1976. i 1980. godine. U to vrijeme „KTK Visoko“ izdaje svoj vlastiti mjesečni časopis, štampan u boji pod nazivom “List kožarsko-tekstilnog kombinata Visoko” u kojem se nalaze tekstovi o poslovnim uspjesima kombinata, novim kolekcijama, modnim revijama…
Na ruševinama jednog giganta
„KTK Visoko“dd Visoko u većinskom je vlasništvu Vlade FBiH, čiji udio iznosi 67 posto. Ostalih 33 posto u vlasništvu je malih dioničara. Kombinat trenutno zapošljava 927 osoba. Prema podacima iz 1990. godine “KTK Visoko” zapošljavala je oko 5000 radnika, što je u prosjeku značilo da je kombinat hranio oko 3000 pororodica na području općine Visoko. Kombinat je ostvarivao izvoz u vrijednosti od 72,5 miliona USD, a uvoz od 25 miliona USD. Srce ovog kombinata smješteno je Visokom, gdje se nalaze Fabrika krupne i sitne kože, Fabrika obuće, galanterije i konfekcije. Pored ovih proizvodnih pogona, u vlasništvu KTK nalazi se još i pet firmi, smještenih u susjednim zemljama. “KTK Visoko” imala je prodajne centre u gotovo svim gradovima bivše Jugoslavije, od kojih je veliki broj privatiziran u procesu male privatizacije. Prodajni centri KTK otvarani su, također, u mnogim evropskim, ali i svjetskim metropolama. Prema riječima čelnih ljudi iz Ministarstva za rudarstvo, industriju i energiju, podatak o pasivnoj bilanci, odnosno imovini “KTK Visoko” van granica BiH, još uvijek nije poznat. Tačan podatak o prodajnim centrima još uvijek ne postoji, jer nije urađen pasivni podbilans stanja preduzeća, kako je rečeno u Ministarstvu za rudarstvo, industriju i energiju. S druge strane, centralni registar pasivnog podbilansa preduzeća s prostora FBiH nalazi se u Agenciji za privatizaciju. Registar sadrži potraživanja, obaveze i imovinu, kako na prostoru BiH, tako i van njenih granica. Prema podacima iz Agencije za privatizaciju, inozemna imovina KTK Visoko sastoji se iz velikog broja prodajnih mjesta širom svijeta. U 65 godina postojanja kombinata izmijenilo se nekoliko rukovodstava. Radnici se, međutim, najradije sjećaju “zlatne ere” s početka 70-ih godina XX stoljeća pod palicom Mule Hodžića. Upravo u to vrijeme počinje nagla ekspanzija kombinata, otvaranje novih pogona za preradu kože, osnivanje besplatnog magazina koji će narednih pet godina obavještavati svoje čitaoce o svim aktivnostima vezanim za “KTK Visoko” – od toga šta se kuha u menzi kombinata do velikih modnih revija u Pragu i Parizu. Kriza “zlatne ere” naslućuje se ulaskom u 90-te godine, kada već započinju prva ratna dešavanja u bivšoj Jugoslaviji. Za početak kraja ključna je, međutim, 1992. godina koja donosi rat u BiH. Te iste godine, nakon smrti direktora Mule Hodžića, na mjesto direktora “KTK Visoko” dolazi Murat Hanjalić, koji će na toj poziciji ostati sve do 2007. godine. Iako je ratna šteta nansena “KTK Visoko” procijenjena na oko 50 miliona USD, kombinat ni tokom rata nije prestajao s radom. Šile su se uniforme za Armiju BiH.
David i Golijat
Nakon rata “KTK Visoko” suočena je i sa drugom vrstom problematike. Uslijedio je nagli prelazak iz dogovorne u tržišnu ekonomiju. Nadalje, gubitak plasmana na tržištu, od čega je najveće bilo ono u SSSR-u, doveo je do usporavanja tempa u procesu proizvodnje i kumulacije velikog broja gotovih proizvoda, čija je knjigovodstvena vrijednost procijenjena na 18 miliona KM, dok je stvarna vrijednost te robe mnogo manja.
„Ko će dati naovac za jaknu čija boja doslovno spada s kože!?“, kažu u Ministarstvu za rudarstvo, industriju i energiju.
Pogoni za preradu krupne kože nisu uspostavljeni u funkciju, tako da se proizvodnja “KTK Visoko” u poslijeratnom vremenu više fokusirala na pružanje lohn usluga, odnosno šivanja za klijente koji bi im poslali već skrojene materijale. Najpoznatiji klijenti za koje je KTK šivala poslije rata bili su Yves Saint Loraine, Dainese i Olip. Međutim, nagomilani dugovi za neuplaćene doprinose za PIO/MIO, zdravstveno osiguranje, a zatim i kreditna dugovanja po drugim osnovama, te dugovanja za neisplaćene plaće, 2003. godine počinju sustizati nekadašnjeg giganta. Od Poreske uprave FBiH 2003. godine stiže Rješenje kojim je imovina “KTK Visoko” dd Visoko blokirana na području Visokog zbog neizmirenja dugovanja za uplatu doprinosa za period od 1997. do 2001. Godine. Iako je tadašnji menadžment “KTK Visoko” uplatio spornih cca 2,2 miliona KM putem kompenzacija i Ugovora o cesiji, uz saglasnost Ministarstva za finansije FBiH, PU FBiH nikad nije priznala uplaćeni iznos. Kao razlog tome navodi se da „mogućnost izmirenja javnih prihoda putem kompenzacije nema zakonsko uporište“. Na pitanje kako je moguće da se uplaćena sredstva ne priznaju, odgovor nema ni resorno ministarstvo, prijašnji, a niti sadašnji menadžment “KTK Visoko”.
“Činjenica je da su sredstva uplaćena. Činjenica je da ga je potpisalo Federalno ministarstvo za finansije u čijoj nadležnosti se nalazi Poreska uprava FBiH. Međutim, Poreska uprava uporno odbija žalbe Uprave “KTK Visoko“. Odgovor na ovo Rješenje, „KTK Visoko“ pronašla je u krivičnoj prijavi protiv direktorice Senade Pašić i šefa Odsjeka za prinudnu naplatu iz Kantonalnog poreznog ureda Zenica Amira Kisića u Zenici za nesavjestan rad i štetu koja je njime uzrokovana kombinatu. „KTK Visoko“ također je podnijela Tužbu za naknadu štete protiv PU FBiH, Kantonalnog poreznog ureda Zenica zbog stavljanja cjelokupne imovine „KTK Visoko“ van prometa na području Visokog. Nadalje, Uprava „KTK Visoko“ poduzela je korake za „opraštanje“ duga za zdravstveno osiguranje za period od 2003. do 2009. godine, s obzirom da radnici za to vrijeme nisu ni imali pravo korisiti zdravstvenu zaštitu, što je regulisano Zakonom o zdravstvenom osiguranje FBiH.
Tabelarni prikaz dugovanja i potraživanja „KTK Visoko“, zaključenih sa 31.12.2009. godine, prema podacima v.d. direktora „KTK Visoko“ Asmira Hodžića
|
Dugovanja KTK Visoko |
Iznos (okvirni podaci) |
Potražnja KTK Visoko |
Iznos (okvirni podaci) |
|
PIO/ MIO |
Cca 11,8 miliona KM |
Potražnja od kupaca |
Cca. 13 miliona KM |
|
Zdravstveno osiguranje |
Cca. 6,6 miliona KM |
“Ratni dug” Ministarstva za odbranu |
Cca. 4,3 miliona KM |
|
Doprinosi na platu i od plate |
Cca. 3 miliona KM |
Potraživanja po drugim osnovama (iznajmljivanje prostorija) |
CCa. 1 milion KM |
|
Neizmirene obaveze prema radnicima |
Cca. 3,59 miliona KM |
|
|
|
Neizmirene obaveze prema dobavljačima |
Cca. 2,9 miliona KM |
|
|
|
Neizmirene obaveze po kreditnoj obavezi |
Cca. 2 miliona KM |
|
|
|
Ukupno: |
Cca. 33 miliona KM |
Ukupno: |
Cca. 18,3 miliona KM |
Lud – zbunjen – normalan
„KTK Visoko“ državna je kompanija čiji su najveći iznosi dugovanja prema – državi. Vrijednost imovine KTK procijenjena je na 103 miliona KM. Paradoks ili ne, Vlada FBiH, koja je većinski vlasnik, još nikad za ovih 15 godina nije izašla sa konkretnim planom kako da se saniraju dugovanja s ciljem da se olakša proces privatizacije koja je, tu se svi slažu, neminovna.
Agencija za privatizaciju objavila je prvi javni poziv za privatizaciju „KTK Visoko“ 2006. godine, uz pomoć stranih konsultanata IOS Partners iz Sjedinjenih Američkih Država, finansiranih sredstvima Svjetske banke. Privatizacija je, međutim, proglašena neuspješnom, jer nije bila dostavljena niti jedna ponuda. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća, stvara se uporište za podjelu preduzeća na pet jednakih ekonomsko-tehnoloških cjelina radi lakše privatizacije. Godine 2008. poništen je još jedan proces privatizacije iz istih razloga kao i prethodni put. Godinu dana kasnije, menadžment „KTK Visoko“ zajedno s Agencijom za privatizaciju pokušava metodom neposredne pogodbe privatizirati pogon prerade krupne kože i fabrike obuće u Topuzovom Polju i Goruši. Interes je pokazala ovdašnja kompanija, članica ASA Grupacije, „Prevent BH“ koja se bavi proizvodnjom kožnih presvlaka za autoindustriju. Tender je poništen u decembru 2009. godine, jer je „Prevent“ odustao od privatizacije navodeći hipoteku nad imovinom kao osnovni razlog, iako je taj podatak bio poznat od samog početka pregovaranja.
Rješenje problema dugovanja „KTK Visoko“, prijašnji menadžment „KTK Visoko“ na čelu sa Senadom Bilalovićem, tadašnjim direktorom, vidio je upravo u privatizaciji dijela kombinata koji je ionako već godinama van funkcije. „Prevent BH“ nudio je 8,6 miliona KM i zaposlenje za 456 radnika koji bi iz KTK prešli raditi za Prevent. Tako bi se riješio sporni dug za PIO/MIO, uvezao bi se radni staž za radnike, te bi njih 197 moglo ostvariti pravo na penziju a koji trenutno nemaju. Ostala bi Fabrika sitne kože u Prijekom, te Fabrike obuće i galanterije, koje ne iziskuju velika ulaganja, te bi se moglo nastaviti sa pružanjem lohn usluga, na kojima kombinat i danas „zarađuje“.
„U svijetu više nigdje ne postoji tvornica ovih dimenzija, osim možda u Rusiji. Svugdje se već desila specijalizacija u određenim područjima. A više nigdje ne postoji, primjera radi, državna fabrika obuće ili državna fabrika rukavica, kao što je to kod nas slučaj.“
S ovim modelom privatizacije slažu se i čelni ljudi pri Ministarstvu za rudarstvo, industriju i energiju, u čijoj nadležnosti se nalazi „KTK Visoko“. Idealan oblik egzistencije „KTK Visoko“ prema njihovom mišljenju bilo bi u formi srednjeg preduzeća koje bi zapošljavalo cca 200 ljudi uz prethodno urađenu klasterizaciju, odnosno podjelu na manje pogone specijalizirane za određenu oblast. S obzirom da privatizacija nije uspjela, Senad Bilalović je u novembru 2009. godine podnio ostavku Nadzornom odboru „KTK Visoko“. Nakon toga, na poziciju v.d. direktora postavljen je Asmir Hodžić, sin Mule Hodžića. Politika tadašnjeg menadžmenta zastupala je ideju da je privatizacija neminovna, ali samo privatizacija kombinata kao cjeline, uz obeštećenje svih 927 radnika koji trenutno rade u kombinatu.
„KTK je nemoguće podijeliti na dijelove. Ako ne budu radile Fabrika krupne i sitne kože, šta će Konfekcija šiti!? Od čega!? Možda je moguće formirati holding, da KTK bude formiran po tim tehnološkim cjelinama, koje bi imale status pravnog lica. Ali, to mora biti u jednom sistemu. U tom slučaju bi se uvozila koža iz drugih zemalja, a ne bi se koristila iz matične kuće.“
Iako je imovina blokirana, „KTK Visoko“ danas radi s 20 posto kapaciteta u odnosu na prijeratni. Prvi put od 1995. godine postoje planovi za sanaciju i spominju se ulaganja u infrastrukturu, koja bi podrazumijevala uvođenje novih mašina za rad u šivaćim i prerađivačkim pogonima. Posao je trenutno baziran isključivo na pružanju lohn usluga, odnosno šivanja gotovih materijala koje im dostavi naručilac. Trenutni kapacitet Fabrike obuće je šivanje cca 1000 pari obuće, a Konfekcija je u mogućnosti sašiti cca 1500 jakni ili motorističkih odijela. Pogoni krupne i sitne kože trenutno nisu u funkciji. „KTK Visoko“ svake godine dobije grant od Ministarstva za rudarstvo, industriju i energiju u iznosu od cca 200 000 KM za poticaj u proizvodnji. Ovaj iznos, međutim, nije dovoljan ni da bi se isplatila neto plaća radnicima za koju je potrebno cca 450 000 KM. Proces privatizacije je još uvijek u toku, ali niko ne zna kad će biti riješen. Za to vrijeme radnici kombinata svoje nezadovoljstvo ispoljavaju mirnim protestima defilirajući ulicama Visokog sa transparentom na čelu kolone na kojem piše samo jednostavno „KTK Visoko“. Njih cca 650 još uvijek nema uvezan radni staž od 2001. godine, niti imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Među njima su i 187 starih radnika koji za sve to vrijeme nemaju nikakvih primanja jer su već davno stekli pravo na penziju.
Prema posljednim podacima iz 1991. godine privreda u Visokom zapošljavala je oko 88 posto stanovništva i ostvarivala izvoz u vrijednosti oko 92,5 miliona USD. Sam kombinat hranio je u prosjeku 3000 porodica, zapošljavajući cca 5000 ljudi u to vrijeme.
„KTK Visoko“ danas zapošljava cca 650 radnika. Čak 186 radnika čeka uvezivanje staža kako bi mogli u zasluženu penziju. Za to vrijeme nemaju nikakva primanja. Pretrpljene su ratne štete. U pogonima se radi na mašinama koje datiraju iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Većinski vlasnik KTK je Federacija Bosne i Hercegovine u iznosu od 67 posto, ostalih 33 posto su u vlasništvu dioničara i fondova. Od 1992. godine, nakon smrti Mule Hodžića, direktora „KTK Visoko“, izmijenila su se tri direktora. Dok je Uprava na čelu s direktorom Senadom Bilalovićem mišljenja da je podjela kombinata na manje jedinice radi lakše privatizacije najbolje rješenje, Uprava s Asmirom Hodžićem je bila isključiva o pitanju održavanja jedinstvenosti sistema, te mogućnosti privatizacije „KTK Visoko“ jedino kao cjeline, uz obeštećenje i poštovanje svih prava radnika kombinata. „KTK Visoko“ imala je jednu uspješnu privatizaciju Fabrike gumene obuće, 2001. godine od strane „Prevent- ASA Group“ d.d. Druga dva pokušaja privatizacije poništena su 2008. i 2009. godine.
Sudbina prijeratnog giganta još uvijek ostaje nerazjašnjena. Procjenjeni dugovi, prema riječima direktora, dosežu cifru od oko 33 miliona KM. Potraživanja uz tzv. „ratni dug“ za šivanje uniformi Armiji BiH koji je još uvijek u fazi procesuiranja prelaze cifru od 18 miliona KM.
Nadalje, KTK je suočen sa disproporcijom koja je procijenjena na 16 miliona KM knjigovodstvene vrijednosti. Međutim, stvarna vrijednost te robe, sukladno starosti i današnjem tržištu, znatno je manja.
Dugovanja i potražnja “KTK Visoko”, zaključena sa 31. decembrom 2009. godine
|
Dugovanja KTK Visoko |
Iznos (okvirni podaci) |
Potražnja KTK Visoko |
Iznos (okvirni podaci) |
|
PIO/ MIO |
Cca 11,8 miliona KM |
Potražnja od kupaca |
Cca. 13 miliona KM |
|
Zdravstveno osiguranje |
Cca. 6,6 miliona KM |
“Ratni dug” Ministarstva za odbranu |
Cca. 4,3 miliona KM |
|
Doprinosi na platu i od plate |
Cca. 3 miliona KM |
Potraživanja po drugim osnovama (iznajmljivanje prostorija) |
CCa. 1 milion KM |
|
Neizmirene obaveze prema radnicima |
Cca. 3,59 miliona KM |
|
|
|
Neizmirene obaveze prema dobavljačima |
Cca. 2,9 miliona KM |
|
|
|
Neizmirene obaveze po kreditnoj obavezi |
Cca. 2 miliona KM |
|
|
|
Ukupno: |
Cca. 33 miliona KM |
Ukupno: |
Cca. 18,3 miliona KM |
Imovinu “KTK Visoko” je, zbog neizmirenih dugova za neplećene doprinose, blokirala Poreska uprava BiH 2008. godine. Uprava “KTK Visoko” na čelu s Asmirom Hodžićem je bila poduzela određene korake kako bi se riješila sporna pitanja sa PU BiH i Zavodom za zdravstvenu zaštitu Zeničko-dobojskog kantona na koja se još uvijek čekaju rješenja.
Prijeratni proces proizvodnje od sirovine do proizvodnje bio je domaći. Uvozile su se manje količine kože iz Indije, Australije i Maroka, a krzno se izvozilo u Njemačku. „KTK Visoko“ izvozio je svoje proizvode u preko 60 zemalja u cijelom svijetu, u USA, Rusiju, Njemačku, Češku, Italiju, Australiju, Francusku, Tursku, Norvešku, Austriju, Poljsku. Kombinat se danas bavi lohn poslovima, odnosno šivanjem već skrojenih sirovina, od kojih su dosad najpoznatiji naručioci bili italijanska firma moticiklističkih odijela „Dainese“ i kožne galanterije za „Yves Saint Lorain“. Fabrika obuće također je radila lohn poslove za firme poput „Olip“ iz Italije.
“KTK Visoko”- podaci iz 2007. godine
|
Fabrike u vlasništvu “KTK Visoko” |
Kapaciteti /mjesečno |
Firme u inostranstvu |
|
Fabrika sitne kože |
20.000 m2 sirove kože u poluprerađenom stanju, gotovoj koži vrhunske kvalitete, podstavnoj koži, veluru |
“KTK Visoko” d.o.o. Zagreb, Hrvatska |
|
Fabrika krupne kože |
300 tona sirove krupne kože u poluprerađenom stanju, gotovoj koži za obuću i konfekciju te galanteriju, koži za namještaj |
“KTK Visoko” d.o.o. Ljubljana, Slovenija |
|
Fabrika krzna |
20.000 m2 gotovog krzna, podstavnog krzna, autopresvlake, medicinskog krzna |
“KTK Visoko” d.o.o. Skopje, Makedonija |
|
Fabrika krznene i kožne konfekcije |
5,000 komada kožne i krznene konfekcije.Specijalizirana za vrhunsku kožnu motociklističku kožnu konfekciju(jakne,kombinezoni za vrhunskje svjetske firme) |
“KOEXIM- GMBiH”, Frankfurt, Njemačka |
|
Fabrika kožne i PVC galanterije |
|
“KTK-MGB”, Beograd, Srbija |
|
Fabrike obuće u Visokom I Goruši |
40,000 pari mjesečno modne obuće+ 10,000 pari zaštitne obuće |
|
“Tabhana” 21. stoljeća
Iako u jeku socijalizma, 80- tih godina, kao i u mnogim drugim gradovima širom bivše Jugoslavije, i u Visokom se počinju stidljivo nazirati oblici privatnog poduzetništva, naročito vezanih za preradu i šivanje kožne galanterije. Većinom su to bili radnici KTK koji, nakon što bi završili sa smjenom u kombinatu, otvarali svoje „tabhane“, gdje su privatno nastavljali iskorištavati svoju vještinu. Mnogi od njih nisu ni slutili da će upravo taj oblik proizvodnje održavati u životu nakon tranzicije iz ugovorne u tržišnu ekonomiju koja je uslijedila nakon ratnih dešavanja u BiH 1992-1995. Prerada i šivanje kože ostala je nešto po čemu je Visoko prepoznatljivo, a čijem „dobrom glasu“ o kvaliteti u današnje vrijeme zasigurno je najviše doprinio „KTK Visoko“. Svaka privatna kožarska radionica danas u Visokom na neki je način povezana s kombinatom. Većina sadašnjih privatnika tamo je zaradila penziju, a njihovi sinovi danas pokušavaju očuvati ovu vještinu od izumiranja. Bilo kako bilo, Visočani vjeruju da ih je kožna industrija oduvijek održavala u životu, te da je zajedno s kombinatom, u kojeg još uvijek polažu velike nade, ali i bez njega, ova industrijska grana žila kucavica ovog kraja.
Danas u Visokom postoji stotinjak prodajnih mjesta koja se bave šivenjem i prodajom kožne galanterije. Zahvaljujući višestoljetnoj tradiciji kožarske prerade, a naročito zahvaljujući staroj slavi „KTK Visoko“, mnogi od njih su uspjeli izgraditi dobar plasman svojih proizvoda na tržištu. Iako to tržište rijetko prelazi granice BiH, većina ih je zadovoljna svojim poslovanjem, ovisno od toga koliko daleko im sežu ambicije.
- „Nerzz by Bešlagić“
Emir Bešlagić, vlasnik privatne proizvodnje kožne i krznene galanterije i vlasnik prodajnih dućana u gradovima širom BiH, prisjeća se 1984. godine, kada je njegov otac, inače radnik „KTK Visoko“ u odjeljenju za plemenita krzna uzeo pod zakup svoju prvu privatnu radnju u Zanatskom centru Visoko.
„Cijela proizvodnja i prodaja SZR ‘Bešlagić’ dešavale su se u 30 metara kvadratnih. Imali smo dvije mašine, čuvenu Singericu i Pfaffovku, koje su još uvijek upotrebljive i nalaze se danas u mojoj fabrici. Na njima sam ja izučavao zanat, a danas se na njima uče moji sinovi. Ispočetka smo radili isključivo s krznom, 1989. godine, kada smo formirali i radionicu, počinjemo pomalo raditi i s kožom. Ta firma bila je registrovana kao PP ‘Bešlagić’.“
Poslije ratnih dešavanja SZR i PP „Bešlagić“ spajaju se u jednu cjelinu koja je danas registrovana kao “Nerzz Bešlagić” d.o.o. Godine 2003. prozvodnja se seli u industrijsku zonu Ozrakovići u Visokom, gdje se nalazi i danas. Od osam prodajnih dućana po jedan se nalazi u Visokom, Sarajevu, Zenici, Banja Luci, Bihaću, Brčkom i dva u Tuzli. Firma zapošljava 21 radnika, od čega je njih 12 direktno uključeno u proces proizvodnje. Sirovinu nabavlja trenutno od proizvođača i štavljača u BiH, među kojima je i Prevent. Metar kože u nabavnoj cijeni kreće se oko 30 KM. Firma „Nerzz Bešlagić“ aktivna je u više djelatnosti – od galanterije izrađene od krzna i kože do uređivanja enterijera. Nijedan komadić kože ne ostaje neiskorišten. Od neupotrebljenih ostataka koji ne mogu poslužiti svrsi, izrađuju se živopisni tepisi i staze.
„Naš proboj na tržište desio se koncem 80-tih godina, lansiranjem poznate linije McLoud jakni. Ipak, Jugoslavija, koja je imala oko 20 miliona stanovnika, imala je i jedinstveno tržište. Mi smo sada ograničeni na cca 3 miliona stanovnika u BiH i na dijasporu. U biti, sam kvalitet i kvantitet proizvodnje svodi se isključivo na potrebe tržišta. Problem nije u potencijalu proizvodnje, jer danas više ne postoje ili su vrlo, vrlo rijetke velike narudžbe kao što je to postojalo za vrijeme ugovorne ekonomije. Neophodno je dobro poznavati potrebe tržišta, tako da sam ja danas do detalja upoznat koji se modeli najbolje prodaju u Bihaću, a koji u Tuzli, i tome se prilagođavam. Cijenama se uklapamo da budemo konkurentni drugim firmama iste branše. I, naravno, kvalitet naših proizvoda ono je iza čega stojimo i bez čega ne bismo danas dogurali ovako daleko. Važno je napomenuti da smo mi izuzetno mnogo uložili u prepoznatljivost ‘Nerzz Bešlagić’, tako da danas nemate nijedan proizvod koji nije zaštićen našim brendom.“
- „Company D&U“ d.o.o. Visoko
Harun Aličelebić i Dženana Čišija prije početka ove djelatnosti radili su u fabrici obuće „Antesil“ u Visokom. Godine 2007. pokreću vlastiti biznis. „Company D&U“, registrovana je kao firma koja se bavila posredništvom u trgovini, da bi 2008. godine vlasnici preregistrovali djelatnost u pružanje usluga lohn poslova za šivanje kožne obuće. Njihov najveći i trenutno jedini komitent s kojim rade od samog početka je italijanska fabrika obuće „Olip“. S obzirom da jedna montaža zahtijeva u prosjeku 4 šivaone, Olipove šivaone ne mogu zadovoljiti potrebe njihove montaže, tako da je rješenje zapošljavanje vanjskih kooperanata koji kroje i šiju za njih.
Početni kapital bio je dio sredstava koje je firma imala baveći se prethodnom djelatnosti, a drugi dio obezbijedili su putem kredita IK Banke. Kroz proces proizvodnje broj mašina se postepeno povećavao. Iz mjeseca u mjesec, sukladno povećanju kupljenih mašina, povećavao se i broj radnika. U pogonu za krojenje ima 8 mašina (mašina za egaliziranje, mašina za valkanje koja se upotrebljava kod visokih potpetica, mašine za peglanje, mašine za pravljenje kopči, stavljanje nitni, mašina za pukovanje, odnosno pravljenje ruba i mašina za šivanje ima oko 40). Firma ima cca 50 radnika koja rade u šivaoni, sedam koji rade u pogonu za krojenje i pet u administraciji.
„Narudžbi, zaista, ima dovoljno, da bismo sad u ovom trenutku mogli zaposliti još 20 osoba. Ali, još uvijek nismo u tehničkoj mogućnosti da to izvedemo. Krenuli smo s jednom radionicom, da bismo početkom 2009. godine, osposobili i drugu, a sada smo već u pripremi i treće.“
“D&U Company” raspolaže sa oko 70 mašina za šivanje, proizvođača Pfaff i Singer, raspoređenih u dvije trake i mašinama za peglanje, stanjivanje i krojenje kože smještenih u pogonu za preradu i krojenje na kojem radi 10 osoba. S obzirom da još uvijek nisu riješili pitanje posjedovanja vlastitog prostora za proizvodnju zasad su smješteni u pogonu od 400m2 koja je u vlasništvu „KTK Visoko“.
„Svaka djelatnost u oblasti proizvodnje i šivanja kože u Visokom, na ovaj ili onaj način, vezana je za ‘KTK Visoko’. Kada smo počinjali s biznisom, obratili smo se tadašnjoj Upravi, jer nam je ovaj prostor idealno odgovarao i po veličini, ali i po drugim uslovima… Radionica je, primjera radi, popločana parketom, pa je i radnicima mnogo toplije i ugodnije za raditi.“
Ugovor o iznajmljivanju prosotra „KTK Visoko“ sklopljen je do trenutka privatizacije, tako da se u svojim daljnjim planovima menadžment ove firme namjerava pozabaviti pitanjem rješavanja vlastitog pogona, ali još uvijek nisu pronašli odgovarajuću lokaciju.
„Problem s ovim ugovorom je što se privatizacija može desiti sutra, a može i za pet godina.“
Pogodnosti rada na lohn poslovima su što u ovom načinu proizvodnje nema problema s nabavkom kože, jer sirovina i gotovi šnitovi dolaze od naručioca. Njihov zadatak je da šavovi budu kvalitetno spojeni prema šnitu i da finalni proizvod bude završen u dogovorenom roku. Kapacitet proizvedene obuće varira od 150 – 250 u jednom danu, ovisno od narudžbe, nakon čega se sašivena obuća šalje Olipu na modelarstvo, odnosno pođonjavanje. Sam proces proizvodnje obuće jako je kompleksan, dugotrajan i skup. Samo jedan patentirani model cipele prodaje se na sajmovima i njegova cijena se kreće oko 5000 eura, a da dođe do proizvodnje potrebno je nekad i nekoliko mjeseci. Da bi jedna firma zadovoljavala potrebe tržišta potrebno je da ima najmanje stotinjak takvih modela, a to zahtijeva mnogo više kapaciteta od onog s kojim trenutno raspolaže ova firma, tako da su zasada fokusirani samo na pružanje lohn usluga, s tim da postoji plan za uvođenje montaže u njihov pogon, s ciljem proširenja asortimana njihovih usluga i privlačenja novih komitenata.
Kućna radinost Halida i Fike Džudžo
Administratorica u Vitexu Fika Džudžo i majstor Odjeljenja za kožnu galanteriju „KTK Visoko“ Halid Džudžo u braku su već 46 godina. Nakon odlaska u penziju započinju vlastiti obrt za čije su potrebe „žrtvovali“ dio svog stana u Naselju Luke u Visokom. Iako nikad nije radila za šivaćom mašinom, Fika je bila odlučna da od muža izuči zanat, pa su na početku unajmili mašinu za šivanje rukavica, te tako započinju s izradom kožnih rukavica registrirajućii djelatnost u formi kućne radinosti. Nakon šest mjeseci kupuju vlastitu mašinu za šivanje. Sa svojim programom modnih rukavica za muškarce i žene debitirali su na sajmu privrede ZEPS u Zenici, 2001. godine.
„Nismo imali dovoljno novaca da iznajmimo štand, pa smo dogovorili kompenzaciju s organizatorima sajma. U Zenicu sam otišla stopom, a nakon izmirivanja obaveza prema organizatorima, kad je ZEPS završio, zaradili smo dovoljno novca da kupimo Golfa 2.“
Nekoliko godina kasnije, učlanjuju se u Udruženje Merjem Tauer „Open Galery“, te izlažu prvi put ispred BKC-a, zajedno s ostalim članovima Udruženja koji se bave izradom nakita, akvarela i slično. Kako im je cilj bio dospjeti na sarajevsko tržište, tako i prestaju posjećivati sajmove, te se fokusiraju isključivo na izložbeni štand u Sarajevu. Iako stalno dobijaju ponude od organizatora privrednih sajmova iz evropskih zemalja, još se uvijek nisu odlučili na taj korak. Sedmično proizvedu 100 – 150 pari rukavica koje izlažu petkom i subotom na štandu postavljenom u Mercator tržnom centru. Ne prodaju uvijek onoliko koliko proizvedu, ali su zadovoljni. S obzirom da su rukavice proizvod koji podliježe isključivo zimskim potrebama tržišta, svoj su asortiman 2003. godine obogatili i ručno izrađenim kožnim torbama. Njihov obrt ne prelazi cifru od 50 hiljada KM godišnje, što je dozvoljena suma za registrovani kućnu radinost, a prema njihovim riječima njihove ambicije i ne idu dalje od dostignutih.
Zajednička polazna tačka svim današnjim privatnim obrtima vezanim za kožnu proizvodnju upravo je „KTK Visoko“. Većina, ako ne i svaki djelatnik u današnjoj privatnoj kožarskoj proizvodnji, izučio je zanat ili bio uposlenik nekadašnjeg najvećeg kožarsko-tekstilnog kombinata u bivšoj Jugoslaviji. Ratna dešavanja i prelazak iz dogovorne u tržišnu ekonomiju, ali i prema mnogim izvorima bitan faktor igrali su i osobni interesi unutrašnje politike kombinata, dovela su do početka urušavanja jednog giganta. Istovremeno, to je osiguralo i svojevrsnu renesansu u poslovanju malih i srednjih preduzeća, potrebe brže prilagodbe novim tržišnim uslovima za koje su privatna mala i srednja preduzeća unutar ove branše imali više sluha, ali i olakšavajuću okolnost zbog mogućnosti brže prilagodbe novim zahtjevima tržišta. Podijeljena su mišljenja; Preventova kupovina Fabrike gumene obuće Topuzovo Polje u vlasništvu „KTK Visoko“, ali i zanimljive teorije privatnih poduzetnika, poput Emira Bešlagića, koji kažu da je ovim prostorima zapravo potrebna jedna tako velika kompanija, jer „veliki su ti, koji vuku nas manje“.
Visoko je u mandatu Vahida Heće, tada resornog ministra FBiH, Enesa Ganića, kao direktora Agencije za privatizaciju, i Asmira Hodžića, kao tadašnjeg direktora, (svi iz Visokog) možda bilo u najboljoj poziciji da konačno riješi pitanje KTK Visoko, međutim to se nije desilo. Vahid Hećo više nije resorni ministar, a Asmira Hodžića je ponovo zamijenio na mjestu direktora Senad Bilalović. U momentu zaključenja ovog istraživačkog rada povodom 40 godina “KTK Visoko” u toku su sudska izvršenja na osnovu kojih se iz pogona “KTK Visoko” izvlače posebno pravljenje mašine koje su plaćene milionima, a danas završavaju u sekundarnim sirovinama. Stdiljivo se već spominje i stečaj kao moguće rješenje problema ovog giganta. Visoko se slaže u jednom: KTK Visoko treba dobrog „domaćina“ koji bi privatizovao firmu i zadržao sve postojeće djelatnosti, a ne recimo poput Preventa koji se bavi samo određenom djelatnošću, a to su autopresvlake, iako je i veliki broj onih koji smatraju da je jedino i pravo rješenje da se konačno pozitivno riješi problem cca 650 radnika ustvari da Prevent kupi cjelokupan KTK Visoko.
Četrdeset godina poslije tog maja 1971. Jovanka Broz živi u potpunom siromaštvu u Beogradu, Josip Broz odavno nije s nama kao i Mulo Hodžić, a sve što je ostalo od nekadašnjeg giganta može stati u dvije riječi “tuga i jad”.