Da ste ikada dijelili radni prostor sa samo jednim šefom – ratnim zločincem, vjerovatno biste smatrali da vas je pratila izuzetno zla sudbina. A šta biste rekli da ste ih u svom neposrednom okruženju imali pet? Meni ih se dogodilo upravo toliko. Dvojica su mi bili šefovi u Izraelu, trojica u nekadašnjoj JNA, pred kraj njenog postojanja. To što ih još nije dohvatio nijedan sud pravde, nije razlog da ih ja oslobodim optužbe. Za mene su krivi kao ratni zločinci:
Ehud Olmert, Amir Drori, Vukota Vuković, Slavko Ognjenović, Savo Sokanović.
Pozivam sve poštene građane, da pred svojom ljudskom savješću, pred narodom i pravdom, objave imena svojih šefova, kolega, rođaka, ma o kome se radilo, za koje postoje saznanja da su se ogriješili o čovječnost. U protivnom, svojim zavjetovanjem ćutanju iz kukavičluka, solidarnosti, ili, iz razloga nedozrele samosvijesti, prepuštaju se zavjeri saučesništva u zločinima nad nedužnim ljudima. Niko svom narodu ne pomaže prikrivanjem zločinaca. Naprotiv, želi li se dospjeti na put istinskog prosperiteta, zločin se mora iskorijeniti. Sve drugo vodi produžavanju agonije u ništavilu neznanja i u anticivilizacijskoj tmuši nepoznavanja svrhe življenja.
Krenuću obrnutim tokom, retrospektivnom projekcijom horor-filma u kom mi se zalomiše uloge promatrača i žrtve.
U Izraelu se upravo vodi maratonski sudski istražni postupak protiv bivšeg predsjednika Vlade, Ehuda Olmerta. Nažalost, ne isljeđuju ga zbog kršenja ljudskih prava i povrede zakona u sferi ogrešenja o humanost. Izrael ne dopušta da se procesuiraju ni pred jednim međunarodnim sudom pravde njeni politički lideri i vojni komandanti. Pravdi su izmakli Arijel Sharon (pao u komu) i još izvjestan broj kandidata za Den Haag. Olmerta se trenutno sumnjiči da je nizom zloupotreba oštetio izraelsko društvo dok je obavljao dužnost gradonačelnika Jerusalima. Upoznao sam ga dok sam radio u Glavnom urbanističkom arhivu pri Općini grada Jerusalima. U tek sagrađenom modernom kompleksu zgrada, udaljenih jedva nekih stotinjak metara od zidina Starog grada, proveo sam godinu dana u glavnoj zgradi, na četvrtom spratu, a na šestom je bio ured gradonačelnika Olmerta. Ne pridajem mnogo značaja facijalnoj fiziognomici, ali Ehud Olmert me već prilikom našeg prvog susreta neodoljivo podsjetio na prvog u nizu otpadnika od morala i ljudskosti, s kojim sam dijelio uzak prostor, vrata do vrata naših profesorskih kancelarija, u Rajlovcu, sa načelnikom Katedre IPP (ideološko-političkih predmeta), pukovnikom Vukotom Vukovićem. Intuicija me nije obmanula, što će se kroz objelodanjenu istinu o Olmertu potvrditi znatno kasnije. U oba slučaja suprotstavio sam se budućim genocidnim zločincima. Povezivala ih je ista teatralna lažna prostosrdačnost, napadna komedijaška servilnost prema pretpostavljenima, i demonski sadizam prema potčinjenima, kroz spoj vulgarnosti i slatkorječivosti, izigravanje besprijekorne nedužnosti i hipnotizerske vještine ubjeđivanja, vlastogramzivosti i kleptomanskog koristoljublja. Dinaridac Vuković, krivolovac, o kom će kasnije biti riječi, iza sebe ima i raskošnu biografiju seksualnog razvratnika, što o Olmertu još nije potvrđeno, ali, istina gradacijski postepeno izlazi na vidjelo, pa ne treba nikog začuditi ako se ispod koprene zastrašenosti pojave tužiteljke, kao u slučaju nedavno konačno smještenog iza rešetaka bivšeg premijera države Moshe Katzava. Ne iznenađuje što u graničnim situacijama koje donose ratovi, takve tipove slijede horde brutalnih siledžija. Oni ih regrutuju, nadahnjuju, oni su njihovo ospoljeno alter-ego. S druge strane, mora se biti objektivan i priznati da u Izraelu zaista dobro obavljaju svoje poslove tužiteljstva, sudovi i policija, osim, nažalost, kada ih limitira zakon o ekstradiciji.
1995. dobio sam odgovoran i zahtjevan položaj direktora Arhiva, međutim, već nakon izvjesnog perioda volšebno sam smijenjen, jer, navodno, nisam bio dovoljno podoban za tu funkciju. Kvalifikacijski sam ispunjavao kriterijume, stekao i zvanje kompjuterskog grafičara, ali, razlog mog smjenjivanja je bio u neprihvatanju zakulisne igre. Nisam bio spreman proturiti neke neratificirane projekte, ne znajući da ću se izravno zamjeriti vrhovnom čelniku sa šestog sprata. Arhiv je svakodnevno opsjednut klijentelom kojoj, posredovanjem općinskih inspektora i privatnih građevinskih agentura, općina, odnosno, glavni inženjer grada, odobrava građevinske dozvole, koje sam ja zavodio, ovjeravao, arhivirao, i, po potrebi, pružao strankama i inspektorima na uvid planove i dokumente. Naravno, bez korumpiranja osoblja Arhiva postupak dobivanja mnogih građevinskih dozvola ne bi bio ubrzan, ili, bez mita ne bi im se ni dalo zeleno svjetlo. Dok su inspektori na terenu kažnjavali za svaku bespravnu izmjenjenu sitnicu na fasadi, na krovu, u dvorištu, dotle je Olmert gradio čitave neplanirane četvrti, čudovišno narušavajući prirodni ambijent i postojeću urbanu autentičnu arhitektoniku. Jerusalim je po površini najveći grad u Izraelu i nevjerovatno je kakvom se brzinom šire satelitska naselja. Otprilike, grad se utrostručio za ovih dvadesetak godina mog praćenja njegovog razvoja.
Kada sam bio otpušten tješila me misao da sam napustio osinje gnijezdo okorjelih kriminalaca i, napokon, mogao sam opet slobodno disati. Čemu naporan rad u zagušljivom Arhivu u kom sam registrirao i parafirao falsificirane i milionskim iznosima “progurane” građevinske dozvole, u tom neprozračnom mjestu s “vještačkim plućima” (nije bilo direktnog dotoka vazduha, te ako bi stale mašine za dopremanje svježeg kisika doslovno bih se gušio). Da sam ostao, vjerovatno bih i sam kao žrtveno jagnje završio u zatvoru, skupa sa stvarnim vinovnicima kriminala koji su već odavno tamo. Niko ne bi vjerovao u moju nedužnost. Dakle, nekad je velika sreća u pravo vrijeme biti odnekud otpušten. Nije mi to baš palo lako, radno mjesto je bilo dobro i teško dostižno, ali, ako su politički “sveci” odlučili tako, da porodica useljenika-ratnih izbjeglica ostane bez prihoda, neka bude.
Olmert je bio i ostao patološki lažov. Slušao sam ga kad je, obraćajući se okupljenim stranim ambasadorima, investitorima, donatorima, novinarima, ministrima i raznim lokalnim moćnicima, u zanosu obećavao:
“Gradićemo na svojoj zemlji, pod zemljom, na moru, na nebu…”
Njegova šizoidna retorika za vrijeme predsjedničkog mandata bitno je doprinijela pogubnom rezultatu: dva puta je uspio ubijediti generale da se treba pokrenuti CAHAL (izraelska armija). Prvi put u Libanonu, drugi put u Gazi. Oba puta “tresla se gora, rodio se miš”, odnosno, na vidjelo je izašlo kako je mali kriminalac evoluirao u ratnog zlikovca. Politički gledano, posljedice razaranja nisu promijenile ništa u pravcu pronalaženja kompromisa, naprotiv, i Hamas i Hezbollah su se opremili još moćnijim arsenalom raketa. Izraelski dnevnik „Ha Aretz“ je pisao: „Izrael je propao. Rat u Gazi vođen je samo kako bi se oživjela Olmertova popularnost, ali nijedan od ciljeva rata nije ostvaren.“
Koliko je sam Olmert kriv? Diktatori nikad ne dolaze sami, njih biraju diktaturi skloni politički glodari. U simbiotičkom kaligulijanstvu, veliki igrači prevare znaju da se “njihova svetost” u zlatnoj nosiljci neće pokrenuti sama od sebe, za to je potrebno lažnim obećanjima pridobiti glavare i poglavice, kao i sve druge male dodvorice kojima prijaju ostaci svih vrsta: namještenja, poslovni objekti, sekretarice-ljubavnice, privilegije nakon isteka diplomatskih mandata…
Šta ostaje nakon Olmerta: pustoš, i to ne samo materijalna, već i duhovna. Već odavno je priliv deviza od turizma pao na nulu. Velika privreda i ne postoji u Izraelu, ne postoje energetski resursi, sve se uvozi, nema ruda, a mala privreda se i prije globalne recesije počela urušavati. Mali obrtnici već se godinama nakon zatvaranja radionica okreću većima, poslije skupa propadaju. Urbanistički gledano, Olmert je uništio izgled Jerusalima, posebno je zapadni ulaz u grad unakažen potpuno neprikladnim visećim mostom. Gradio jeste po Izraelu, ali je susjedima toliko porušio, da će se, zagledan u nebo, morati zapitati gdje da se skloni kad se ono počne rušiti na njega i njegove saučesnike. Ekonomski: pokrao je skupa sa odbjeglim bratom vlastiti narod, ali će, vjerovatno, kao i njegovi kriminalni prethodnici izaći iz svih skandala sa tek neznatnim packama. Olmert je vinovnik No.1 zbog korupcijskog skandala vezanog za izgradnju elitne gradske četvrti „Holyland“ u jugozapadnom Jerusalimu. U pitanju su mito i korupcija u iznosu nekoliko stotina miliona dolara. Na moju sreću, kada se sve otkrilo, ja sam bio već nekoliko burno provedenih godina daleko od Arhiva i građevinskih dozvola. Ono o čemu se govori predstavlja samo djelić vidljivog vrha sante podržavljenog kriminala. U aferu je umiješan veliki broj lica. Taj projekat i slični, samo su indikacije utjecaja vanjskih lobija na unutarnju politiku izgradnje, jer moćni lobisti direktno kontroliraju odnos sa palestinskom zajednicom, pri čemu je jasno da se na svakog izraelskog predsjednika vrši pritisak, politički, moralni i ekonomski. Olmert je pao kao žrtva svoje vlastite vlastogramzivosti, megalomanije i bolesne diktatorske bezobzirnosti, ali i kao žrtva nezajažljive lobističke politike.
Međutim, ono što je značajno u ovoj temi nije vezano za bespravnu izgradnju koju je odobrio gradonačelnik Olmert, već je vezano za bespravno rušenje Bejruta i Gaze, za koje je direktno odgovoran bivši predsjednik Vlade i politički ratni komandant CAHAL-a Ehud Olmert.
Svjetska javnost se poigrava besprizornom hladnom statistikom: od izraelskog bombardovanja Gaze krajem 2008. i početkom 2009. godine poginulo je 1416 ljudi, 416 dece i 106 žena, dok je njih 5.320 ranjeno, uključujući 1.855 dece i 795 žena. Uništeno je više od 4.000 objekata, a 20.000 je teško oštećeno, 1.500 fabrika, 20 džamija, štete se procjenjuju na dvije milijarde dolara… Niko se ne bavi mišlju kolika je duševna šteta napravljena stanovnicima koji su bili izloženi dvomjesečnom bombardovanju. Njihove traume ostaće im doživotno. Ko može procijeniti materijalnu štetu? Poremećeni kriterijumi vrednovanja izjednačavaju cijenu jednog modernog vojnog aviona, konzerve za sijanje smrti, sa vrijednošću porušenog grada. Može li i smije li pravda zaobići Olmerta? S druge strane, dubok je revolt Izraelaca zbog neprekidnog raketiranja iz pojasa Gaze. Na nedavnoj proslavi 24-godišnjice osnivanja Hamasa (1987), ogranka „Islamske braće“, njegovi zvaničnici su priznali da su u tom periodu ubili 1300 Izraelaca, da su od 2000. godine ispalili 11.000 raketa i ponovili da nikada neće priznati postojanje Izraela. Prijetnje bezbjednom životu Izraelaca su danonoćno prisutne i uvijek postoji mogućnost da se nekom generalu dopusti neproporcionalna upotreba sile.
Nakon egzodusa iz Arhiva, posvetih se arheologiji. Za kratko vrijeme uznapredovah do supervizora. Davnu sklonost preciznom mjerenju i tehničkom crtanju dopunio sam znanjem upotrebe neizostavno važnog teodolita. Pronalazak bilo kakvog antikviteta u Izraelu predstavlja san mnogih istraživača. Meni se posrećilo, slučajno, ako postoji slučajnost. U mjestu Lod, nedaleko od glavne zračne luke „Ben-Gurion“, dao sam nalog grupi od četrdesetak radnika da se iskopavanje vrši na pogrešnoj lokaciji… Moja intuitivno počinjena „greška“ urodila je pronalaskom velikog obojenog mozaika iz trećeg stoljeća (rimsko-bizantski period). Do kraja sam proveo njegovo otkrivanje. Postoji uredna dokumentacija, objavljena je publikacija. Radeći na tom lokalitetu, u keramičkoj vazi pronađoh pet malih zlatnika i uredno ih predadoh nadzornici nalazišta, ali nikada kasnije nisam vidio da su negdje evidentirani. A tek kasnije sam saznao da svaki takav novčić vrijedi čitavo bogatstvo. Također, nisam znao da se čeka posljednji dan, pred dolazak TV ekipa, nakon što sam besprijekorno obavio posao i predao mozaik konzervatorima, da će me pozvati u Centralu u Jerusalimu i saopštiti mi kako se moj projekat završio i kako nemaju dalje potrebe za mojim uslugama. Tada sam najdublje zažalio što radi odgovornosti prema završetku otkrivanja „mog“ mozaika nisam se odazvao pozivu ekspertskog tima arheologa s Andrews University da im se pridružim na radu u Madabi (Jordan).
Ipak, pomirio sam se sa nezasluženim epilogom. Tješio sam se kao i ranije: čemu arheološka iskopavanja na suncu, ili u blatu, pored ekstremnih haredim koji su nas onemogućavali da radimo. Kao, branili su baštinu. Haredim su problematični ortodoksni Jevreji specifičnog izgleda i načina odijevanja, ekstremni u netrpeljivosti prema „gojima“, kako oni zovu ostale stanovnike prema kojima često koriste prijetnje, napadaju ih kamenjem, vijeđaju i pljuju žene, čak i djevojčice ako nisu odjevene po standardima ortodoksne vjere, idu toliko u krajnost da zahtijevaju da žene i muškarci ne idu istom stranom ulice, da ne sjede u istom dijelu javnog prevoznog sredstva, da se čak ni invalidi ne voze subotom u invalidskim kolicima, ukratko, židovski talibani.
Uredu, u podsvijesti sam i sam bio protiv diranja grobnica, one me nisu ni zanimale. Pronašao sam prelijep mozaik. Zar to nije bilo dovoljno? Odluka o otpuštanju je bila neopoziva. Nisam bio laskavac, već rođeni buntovnik, došljak, i, sam. Naravno, glavni razlog je bio taj što nisam kooperirao u krijumčarenju antikviteta. I nisam želio dirati grobove. Razlog često vandalskog odnosa arheologa prema posmrtnim ostacima leži u činjenici da pronalaženje istih podrazumijeva dokumentiranje, dugotrajan postupak ekshumacije i naknadne sahrane. Za sve to arheolozi najčešće nemaju sluha, limitirani vremenom i krhkim financijskim fondom planiranim za istraživanja. Nije slučajno što Centralni arheološki institut angažira najveće i najbezosjećajnije barbare: Engleze, Amerikance, Njemce, Talijane… Nisam bio nesrećan po otpuštanju, bar ne sa stanovišta završetka jedne strašne more koja se zvala nemoćno promatranje skrnavljenja svetišta. Razmišljao sam mnogo o budućnosti sahranjivanja. Groblja jesu počivališta posmrtnih ljudskih ostataka, ali u vezi sa ukupnom površinom na Planeti od par stotina hiljada kvadratnih kilometara, koje ta sakralna mjesta zauzimaju na često najkorisnijim dijelovima tla, postavlja se etičko pitanje svrsishodnosti basnoslovno skupog čuvanja praznih ljuštura. Hindusi i još neki narodi od pradavne povijesti spaljuju tijela umrlih, usmjeravajući svoje molitve Duhu, a ne ćutljivoj crnici iz koje, jednom već pali kosturi, iznureni od starosti i bolesti, neće ponovo nići kao drugi plodovi. Vjere obmanjuju puk o uskrsnuću iz zemlje. Dođe li trenutak Istine, svaka će duša prepoznati i objediniti pripadajuće joj čestice, ma gdje se one nalazile i ma kako se zvale (bozoni, ili slično). Ti elementi duše, prožeti kripto-umom, nepropadljivi su. Da nije tako, šta bi bilo sa onima koji su spaljeni u Holokaustu, ili koji su nestali u dubinama okeana? Koji su tajno pomoreni i nikada pronađeni? Ili, Staljinove žrtve, kažnjenici u Sibiru. Led uništava tragove savršenije i od vatre, – nakon dva-tri odmrzavanja tokom ljetnjih perioda od tijela ne ostanu ni kosti.
Moj suradnik, vršnjak, perfidni Englez, dobro je opskrbio stan svoje majke arheološkim pronalascima. Nije ni slutio da je svijet tako mali i da ću sa zajedničkom poznanicom biti pozvan u goste kod njegove majke. Na nekom skupu, nakon upoznavanja, rekla mi je da ima dva sina, da je jedan arheolog. Zagledavši se u njene oči rekoh joj da mi samo ne kaže kako se on zove Shimon Gibson, a drugi da je njegov blizanac Daniel (kasnije će se ispostaviti da je arheolog Sh. G. nečastan i bolestan tip). Stajala je zapanjena. A ja sam bio fasciniran svim onim što sam vidio u njenom stanu, čitavom kolekcijom raznih arheoloških artefakata (iako je tvrdila da se odrekla sina). Crna trgovina antikvitetima, uglavnom zaštićena od moćnika u vlasti, oduvijek je bila unosan posao. Građani i ne slute iz kojih se sve izvora napaja moć narodnih mandatara. Imao sam privilegiju da neko vrijeme proboravim u arhivima i magacinima Arheološkog instituta u Jerusalimu i vidim sve. Mnogo je hermetički zatvorenih sanduka s dragocjenostima zauvijek otišlo prema lučkim destinacijama, a odatle, pored zaobiđene carinske kontrole, put dalekih obožavalaca starina. Siromašenje i pljačka naroda svoje zemlje, ustaljeni su oblici provođenja nesankcioniranog zločina nad historijom.
Posljednje što sam vidio bilo je kako nadzornica Mirjam Avisar (kojoj sam dao pet zlatnih novčića) teatralno pred televizijskim kamerama sjedi na mozaiku i nešto kao čisti četkicom po njemu, a nikada do tada nije mu ni prišla. Nisam očekivao priznanje za pronalazak na terenu nepredviđenom za rad, ali nisam očekivao ni to da će me otpustiti. To se zove nagrada. No, ko me je mogao otpustiti? Nisam dugo bio u dilemi da sam natrapao na neku krupnu zvijer. Bio je to glavni direktor, prerušeni ratni zločinac. Jedno od najnegativnijih mojih iskustava iz tog perioda odnosilo se na pretežak osjećaj da sam bio zaposlen u organizaciji koju je predvodio penzionisani general-major Amir Drori (1937-2005). Kada smo se upoznali i rukovali, nisam znao kome pružam ruku. To je onaj general, poslušnik Arijela Sharona (ministra odbrane u to vrijeme), koji je 1982. sa zapovjednikom izraelskih snaga generalom Amosom Yaronom, uz blagoslov Rafija Eitana, u sadejstvu sa majorom Sa’ad Haddadom, komandantom falange maronita, libanskih hrišćana, rukovodio pokoljem u logorima Sabra, Shatila i Bourj al-Barajneh u Bejrutu. Logori su nakon bombardovanja iz zraka bili poprišta smrti, 85% stradalih bili su civili. Nekad je nepravedno što smrt odnese one kojima nije presudio ljudski sud za zlodjela. Smrt nije dovoljna, ne predstavlja cijenu. General Drori se posvetio unosnoj prodaji (ozakonjenoj pljački) antikviteta, i u miru, nesankcionaran, napustio svijet. Savršeno uspješan oblik bijega.
Vraćajući se do 1987. godine, moj vremeplov zastaje u zgradi Vojne akademije u Rajlovcu pred vratima bivšeg političkog zamjenika komandanta ŠS RV i PVO, degradiranog i vraćenog za šefa Katedre IPP. Znao sam da će se svi njegovi kompleksi srušiti na mene. Nisam primljen preko lažiranog konkursa, nisam bio sin generala, moji generali-antifašisti nisu dočekali 1943. Na primjeru tog gmaza u uniformi dobio sam svu eksperimentalnu potvrdu teorijske psihoanalize. Uviđajući moju bezizlaznu poziciju, prethodno dugo nezaposlenog, oca troje male djece, ucijenio me i tražio je od mene da lažiram konkurse za kćer nekog potpukovnika i sina njegovog kolege i prijatelja pukovnika, da budu primljeni u istu katedru. Nije mislio da će se moj trenutni ustupak pretvoriti u lavinu akumuliranog nezadovoljstva i da će ga ta lavina srušiti s naizgled nedodirljivog trona. Već tada je u mojoj glavi sve zvonilo na predratnu uzbunu. Predosjećao sam da s ovim izrodima, lažnim titoistima i „titićima“ (kako ih je sam veleizdajnik pukovnik Vuković Vukota zvao) Juga neće dugo potrajati. Vukovića su njegovi puleni, i lično sam jednog od njih posve slučajno čuo, već 1989. oslovljavali sa: „Vojvodo!“). Minirali su moj program pomirenja i osporili mi legalno na izborima ostvaren status predsjednika političke partije PZJ pri općini Centar u Sarajevu. Od nesuđenog lidera postao sam disident okružen čoporom vlastogramzivih hijena, podlog ološa predvođenog od Ranka Grahovca i Dragana Kecmana, ništa različitijih od onih na brdima. Jasno, imali su iza sebe Vukovića, eksperta za dirigirane staljinističke hajke. To dovoljno govori o njima.
Ranije, dok sam se politički svim silama borio da se ne izvrši prevrat i ne prevladaju militaristički iracionalisti, kuhar otrovnih jela se svim silama zalagao da me diskredituje psihološkim metodima, u uvertiri moguće fizičke likvidacije. Nije se libio da meni u lice govori kako haluciniram, a iza leđa mi je pripremio breme prljavih optužbi u koje su teško mogli povjerovati čak i pripadnici njegove generacije, jer su dobro poznavali i njega i mene. Neki od njih su ga javno nazvali sadistom. Preko pokornih sitnih denuncijatora i dobro raspoređenih duhovnih i fizičkih kurtizana mogao je da održava svoju tonuću političku lađu još neko vrijeme na površini, a kada su spale sve maske takav je odlučivao o smrti zatočenih građana Sarajeva, grada koji i nije nikada bio njegov. Taj oktopod i izrod kojem su zlo i pakost izvirali iz očiju imao je sve: moć, vlast, privilegije. I to mu je bilo malo. Kršio je zakon, bez ikakvog morala i skrupula, krao sve što bi mogao, tezgario je i crnoberzijanačio i nikakav revolucionarni sud nije imao validne argumente da imalo ozbiljnije naudi njegovom autoritetu (osim da ga na moju incijativu isključe iz partije, pa i to samo privremeno, na par mjeseci). Njegovom zaslugom su se po Katedri vrzmali Nenad Kecmanović, Joco Marjanović, i drugi lihvari, a oni su mu za protivuslugu obezbjeđivali „tezgu“ na odsjeku za postdiplomske studije pri FPN u Sarajevu, kao i na raznim tribinama na kojima je u svojim „rodoljubivim“ paranoidnim seansnim ekstazama dovodio slušatelje do ruba suza. Svoje providne patriotske stavove branio je Titovim djelom. Verbalno, Maršal je za njega bio genije političke i vojne doktrine i uz Marxa, Engelsa i Lenjina jedini filozof. Pošto sam se ja na svojim predavanjima usudio pominjati još i Nietzschea i Hajdeggera, postao sam “mračnjak”. Istovremeno je bila javna tajna da su njegova braća i rođaci iz Foče i Gacka na Zelengori isprobavali nove lovačke puške gađajući Titove slike kao mete. I da je bio jedan od najprljavijih i najbolesnijih razvratnika i to se znalo. I da je u mom rodnom gradu Visokom dao da se preradi medvjeđe krzno (odstrel medvjeda se strogo kažnjavao) pod deklaracijom kože divojarca. Tragikomično, zar ne? U suštini, infantilno. Nakon toga je priveden u policiju, ali i oslobođen. I od medvjeda su bolje bili, ironije li, Titovim zakonom i imidžom, zaštićeni, njegovi krivolovci i njegovi najpodmukliji protivnici. Bio sam od onih donkihotskih kamikaza koji misle da nemaju šta više da izgube ako im se oduzmu i unište ponos i čast. Ušao sam u otvoren sukob. Ipak, rat na kraju niko nije dobio, osim hijena-profitera. Imao sam dovoljno hrabrosti i samoubilačke neproračunatosti da pretpostavljenim službama napišem o svom šefu pukovniku, demagogu i kriminalcu, (poslije 1993. godine proglašen je ratnim zločincem) da je paranoidni šizofrenik, i tu nesreću da se moje riječi čudnim putevima prenesu njemu. Njegovi klasići zvali su ga Staljinko. Za mene su nastala najteža vremena. Međutim, nisam odustajao. Svako malo plašljiviji bi umjesto mene ćutao i podnosio staljinistički teror, ali ja to nisam htio ni znao. Nisam trpio nikakvu cenzuru i vodio sam otvoreni rat, pet godina prije početka rata. Uporedo sa svim tim lomovima valjalo mi je predavati i Staljinkovim špijunima koji su pratili i prenosili mu svaku moju riječ. Kome sam se mogao žaliti, koga upozoriti? Sve prodornije samomisleće kadrove slali su po prekomandnoj naredbi u Beograd da ih neutrališu na nekoj izmišljenoj „višoj“ dužnosti, stavljajući ih pod direktnu prismotru. A kad je osvanuo 7. maj 1992. Vukota Vuković se nije pridružio konvoju dislocirajućeg rajlovačkog ŠC za Žarkovo, već je ostao komandujući paravojnim jedinicama da kontroliraju vogošćansku petlju i strateški važno brdo Žuč. Tako se veliki Titov „patriot“, rodom Gačanin, samoumišljena alfa/omega na izvikanom i vještački pretvorenom u super-teško prolazni ispit transformiran u soc-hiper-nadrealističku dogmu „Politički sistem SFRJ“, preko noći i vanjski preobrazio u ono što je unutar sebe očigledno oduvijek i bio – u četnika, agresora, rušitelja Sarajeva, ubicu nedužnih građana i Bosne u cjelini.
Nakon što je na moju inicijativu i kao rezultat ogorčene dvogodišnje borbe za Istinu konačno izbačen iz SK u JNA i po dužnosti sveden na nominalnog šefa, dužnost rukovodioca Grupe nastavnika povjerena je još sirovijem, desetostruko grubljem i glupljem, ali i krvoločnijem, potpukovniku Slavku Ognjenoviću. Poznat po malverzacijama iz vremena dok je obavljao dužnost zamjenika komandanta rajlovačke vojne „Baze“, ostao je u sjećanjima potčinjenih i po tome što je sam sebe predlagao za odlikovanja. Njega sam lično čuo na VA KOV na Banjici u Beogradu u jesen 1992. kada se nudio za dobrovoljca na bratunačkom, tj. srebreničkom ratištu. Želji mu se udovoljilo, pa neka sad neko pored mene i mog svjedočenja dokazuje kako oficiri JNA nisu bili direktno od početka rata uključeni u sve ratne operacije vođene s genocidnim ciljem da se podijeli nezavisna Republika Bosna i Hercegovina.
Treći član šefovske zločinačke udruge bio je bivši zamjenik komandanta VA za politički rad, potpukovnik Savo Sokanović, kasniji pomoćnik generala Ratka Mladića „za moral“. Trenutno kao penzionisani general uživa genocidne blagodeti Karadžićeve nahije, tzv. Republike srpske. Njih trojica odlučili su o mojoj nagradi koju sam odbio, a kasnije su odlučili o mom (privremenom) uklanjanju iz Katedre IPP. Ja sam i prije i poslije ostao na nogama, ponosan što sam se javno odupro toj zloglasnoj četničkoj „trojki“, dokazujući da me interesuju samo nauka, pravda i antifašistički patriotizam. Nisu mi mogli ništa, bar sam tako mislio, ali sam za svaki slučaj imao pripremljenu odstupnicu i već u junu 1993. našao sam se u Izraelu. Budući da sam se naknadno uvjerio da je Izrael bio Eldorado za mnoge prebjege, kao za Gazda Jezdu, Aleksandra Cvetkovića (jednog od „zaslužnih“ za genocid u Srebrenici), i druge još nepobrojane obične i ratne kriminalce, i njihove mecene poput hungaro-židovskog četnika Aria Livnia – ličnog interesnog saveznika krivoslavnog primitivca iz Laktaša, mogao sam razumjeti zašto moje prisustvo nije pobudilo posebno interesovanje. Bio sam kao neki „naš“ koji prećutno dijeli stavove moćnih četničkih i ustaških lobista ujedinjenih u divnoj antijugoslavenskoj simbiozi. Bio sam relativno ugledan dok sam organizirao večeri poezije, a kada sam već bio dovoljno razotkrio prljavu zločinačku farsu, identificirao antipode genocidne hidre, progovorio sam jezikom prekaljenog ideološkog ratnika, prethodno već stasalog među bijesnim i ludim zvijerima. Postao sam prepoznatljiv po tome što svoj maternji jezik nazivam bosanskim, ne tajeći da sam svoju zemlju Bosnu u ideološkom ratu počeo braniti još 1985. Ubrzo su se nakon toga oglasile seoske dobošarke da me „nekom“ tuže zbog antiizraelske politike. Proradili su perfektno očuvani provjereni staljinistički i golootočki recepti. Metuzalemi koji podržavaju Dodika i Čovića još nisu izumrli, ostavali su i „talentiran“ podmladak s kojim neće biti lako izaći na kraj. Jedan od njih, izvjesni nadriljekar Miroljub Petrović (pravi novokomponovani špijunski monstrum, vjerovatno učenik „dr Dabića“, i sam Crnogorac, od Plava, na osnovu njegovog vlastitog objavljenog iskaza, 1992. bio dobrovoljac na trebinjsko-dubrovačkom ratištu) nakon krupnog propusta, na preporuku zajedničke naivne prijateljice, našao se kod mene u stanu, ali sam hitro, preturajući po internetu, otkrio snimak na kom on pred zatvorom u Scheveningenu srceparajućim tonom govori o „našem nepravedno zatočenom predsjedniku, Radovanu Karadžiću“… Od tada, prijatelj moga prijatelja ni u snu ne može više automatski biti moj prijatelj, sve dok se sam ne uvjerim o kakvom se prijateljstvu radi.
Ni ubistvo pravoslavnog povjerenika u Jaffu na ovogodišnji Božić neće ostaviti baš preduboko uvjerenje da je s maskom i kapom Djeda Mraza ubica bio Arapin, jer, upravo s planiranim takvim predubjeđenjem mogao je to biti svaki drugi nedobronamjernik da bi se krivica prebacila na arapske ekstremiste i izazvala nestabilnost u inače podnošljivoj atmosferi suživota židovsko-arapsko-hrišćanskog stanovništva u južnim četvrtima Tel-Aviva.
I tako, na moju sreću, tri puta sam smijenjen, od demonskih kreatura kojima je bilo jasno da nisam „roba“ za kupovinu i prodaju. Strašno bi mi bilo da sam se na bilo koji način priklonio tim silnicima-ratnim zločincima. Blagodarim svojoj intuiciji i satisfakcija mi je što su pravi Ljudi prepoznali vrijednost moje borbe. Ja sam samo iskusio šta znači biti usamljen, izložen linču, bezakonju i samovolji nečasnih sluga terora. No, oni nisu jedini na proputovanju na kom su se ukrstile moja i njihove putanje. Bivši komandant RV JNA Anton Tus se i ne pominje. Tu je još i tzv. prof. Aleksa Buha koji mi je predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a ima još i drugih „mustri“ te vrste, čije imenovanje čeka neka druga prilika. Svima njima slijedi opoziv akademskih zvanja i zatvor.
Problem je što su izrodi uspjeli nametnuti jedan poražavajući destruktivni stil regrutiranja sljedbenika za koje su zločinci njihove „žive legende“. Uglavnom, i Izraelu i Bosni nedostaje jedan novi Simon Wiesenthal.
Kao i uvijek, izvodeći paralele i promatrajući zakonitost u funkcioniranju spojenih posuda, prema kojoj se ništa u Izraelu ne događa što se kao odjek ne prelijeva na zbivanja pored Une, Save, Vrbasa, Fojnice, Drine, Neretve, trenutno mi najveći fenomen ipak predstavlja konformizam bošnjačkih političara. Da li još neko osim mene pridaje značaja yu-zločincima pomenutim u ovom mom tekstu? Kakva li je to filozofija Alekse Buhe? Da li su oni jedini koje treba uhapsiti i dosljedno procesuirati? Po sebi se podrazumijeva da zahtjev za njihovim hapšenjem neće pokrenuti njima slični. Poznato je zašto: plaše se sopstvene prošlosti o kojoj druga strana dovoljno zna. Krimonogeni reciprocitet. Sada već transparentne, s revanšističkim nabojem javno publikovane prijeratne i ratne biografije moćnika koji su se dogovorili o podjeli/veleizdaji suverene RBiH, upućuju na nedvojben zaključak da odgovornost za sankcioniranje zločina počiva, dakle, samo i jedino na nama koji tražimo ukidanje zločinačkog veleizdajničkog antibosanskog falsifikata iz Daytona, i koji nemamo mandat zaboraviti zlodjela niti smijemo dopustiti mirno amnestirnje njihovih počinitelja. Dok su živi zlikovci moraju biti svjesni da će ih kad-tad stići ruka Pravde. Njihove paradržave moraće platiti ratne odštete svim podnositeljima tužbi za gubitke članova porodica, za sva zlostavljanja, mučenja i gubitke materijalnih dobara. Svi, bez razlike, trebaju tražiti svoje. Svako neka na stub srama pribije ime osumnjičenih za ratne zločine. A krupnih još neotkrivenih sotonista ima na stotine, možda tisuće. Zar im dopustiti da u skrovitom miru viju svoje krvavo penzionersko kukavičje gnijezdo i u njemu podižu svoje zloćudne nasljednike, iste, ili još i gore? Vrijeme genocidnih tirana koji ucjenjuju, zloupotrebljavaju, siluju, iskorišćavaju, razaraju, pljačkaju, ruše narode i države, mora jednom proći. Bosna će ih nadživjeti, a njih se, možda, neka im ostane ta posljednja lažna nada, neće sjetiti ni njihovi beskrupulozni nacistoidni nekro-arheolozi.