U Istanbulu mjesec dana slike Salvadora Dalija. Turci ne pokazuju veliku zainteresovanost za ovog umjetnika. Posjeta Daliju kao Angelini Jolie u Beogradu.
Ovih dana Salvador Dali je stigao i u Istanbul, ili takoreći stigle su njegove posmrtne ostavštine, slike, koje je radio dugi niz godina tokom svoga burnog života. Sve je to izloženo na Tophanama i bit će Dali punih mjesec dana za sve građane trećeg najvećeg grada u Europi, jedinog grada na dva kontinenta, u gradu iz kojeg se stotinama godina odlučila sudbina Europe i svijeta – Istanbulu i u državi koja je druga vojna sila NATO-a, ali najduži kandidat za Evropsku uniju – Republika Turska.
“Svakog jutra kada se probudim”, pisao je slikar, “najveću radost mi pričinjava pomisao da sam Salvador Dali”. Da je kojim slučajem živio u doba renesanse, njegova bi genijalnost vjerovatno bila daleko prihvaćenija, čak i uobičajena. No, u naše vrijeme, koje je on nazivao “kretenskim”, Dali je bio i ostao neprestana provokacija.
Pored stalnog bombardovanja plakatima, afišama i bilbordima, Turcima baš kao i Bošnjacima njegovo gostovanje u ovom gradu takoreći reći ništa ne znači. Na većini ulica u Istanbulu Turci se ismijavaju iliti izruguju licu i naličju Salvadora Dalija, sa „smiješnim brkovima i cvijetom na glavi“. Ovaj slikar je jedan od velikih ličnosti moderne umjetnosti, ravnopravno uz Pikassa, Matisa, Dišana, ali uprkos tome što se mislilo da neće uspjeti, on je uspio da zavede široku publiku i osvoji njenu naklonost, a njegovo djelo je još uvijek provokativno i šokantno. Dali je imao potrebu da čini mnoge bizarne i čudne stvari kako bi privukao pozornost na sebe. To je nekad ljutilo pobornike njegove umjetnosti jednako kao što je ljutilo i njegove kritičare, jer su neke od tih stvari privlačile više pozornosti nego njegova umjetnost.
Mnogi posmatrači, a u ovom slučaju Turci, još uvijek padaju u iskušenje na kriknu “ludilo”, iako je Dali uporno tvrdio da “jedina razlika između mene i ludaka je u tome što ja nisam lud”. Tako da i ovaj narod balkanskog poluotoka ne može ništa drugo no da pomisli: We lla havle šta se sve može očekivati od evropskih ekcentrika.
Tako će Turci još jednom posjetiti Tophane, gdje su se nekada pravili topovi a nakon toga bili udomljeni amfiteatri Mimar Sinan Universitesi-a, i opet će obilaziti slike i još jednom začuđeni iz sale izlaziti, jer pobogu što Dali nije kao i svaki normalan čovjek slikao mrtvu prirodu sa tri jabuke pored pendžera, nego se bavio nadrealističnim slikama čije shvatanje nisu u mogućnosti pojmiti prosječni građani svijeta.
Pojedini Turci su toliko bili zainteresirani za slike da su gledajući nadrealističke slike komentirali: „Nije moguće da su ovo Dalijevi originali, jer brate dragi, ništa u Tursku ne dolazi kao original. Ovdje samo kopija prolazi“. Međutim, kad biste upravo sve ove Turke i priupitali da li znaju nabrojati barem tri turska slikara, dobili biste odgovor: Ne bih se sada zaista mogao sjetiti… ili pak: Ne znam nijednog poznatog…
Okrenemo li stranicu i dođemo u Bosnu i Hercegovinu, neće vas mnogo drugačija situacija dočekati. U Bosni su već Umjetnički galeriju BiH zatvorili, a slična sudbina će se dogoditi i Zemaljskom muzeju, ako vlast ne bude hitno reagovala. O Safetu Zecu i njegovim slikama i nagradama tek pokoji građanin BiH ponešto i zna. Poznat je u evropskim i američkim razmjerama i uvršten u kataloge brojnih galerija gdje se mogu kupiti njegova djela. Cijena njegovih radova konstantno raste, ali to baš i nije toliko poznata informacija u Sarajevu. Tačnije, samo je ime Zeca poznato, ali Bošnjaci i da posjete njegove izložbe, ne bi znali prepoznati ni jednu njegovu sliku. Da bude još šokantije od Turske i Bosne, u Srbiji se ljude još uvijek povode činjenicom da je genocid počinjen nad njima, i da se cijeli svijet okrenuo protiv njih. Tako su premijeru filma „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie ukupno pogledala 12 gledalaca, što nas još uvijek ne čudi da se Srbija duboko zakopala u Garašinovu „Naćertaniju“, isto onako kako Turska u osmansku državu pomiješanu sa Ataturkovom prozapadnom politikom iliti Bosna na rascjepu između evropskog opredjeljenja i istočne tradicije, a kako je krenulo neće niko dobro završiti ni na jednoj strani. Sve tri zemlje se otimaju, a ne znaju ni jedna na koju stranu da krenu. Turska se i pored stalnog pritiska Republikanske partije (Cumhuriyet Halk Partisi) uporno otima evropskim vrijednostima. Bosna se ne nalazi na tlu Europe, pa se većina Bošnjaka i ne osjeća evropskim autohtonim narodima, dok se Srbija u svemu osjeća ali nikako kao pokrovitelj svih terora i zločina na području bivše Jugoslavije.
Bogatstvo Grčke je bilo u njenoj mitologiji, bogatstvo Njemačke je bilo u Kantu, Hegelu, Marxu, Hayneu, a Francuske u Gistavu Floberu, Onore de Balzaku, te Rusije u Puškinu, a naše se pak kulture svele samo na pokoju ličnost koju još nismo zaboravili ili pod noge bacili.
I tako, u Turskoj stranac može mnogo toga da uspije, ali će mu uvijek biti naglašeno da je on stranac, a u Bosni i Hercegovini, i stranac i Bošnjak mogu zajedno uspjeti, pa ćemo ubrzo imati stranog predsjednika u BiH, ako to već i nije Valentin Inzko. Nažalost u Srbiji ne može svako uspjeti, jer ako bude govorio onako kako to Angelina Jolie čini, bit će proglašen izdajnikom srpskog naroda.
Bosna, Srbija ili pak Turska nisu dužne da poznaju kulturu Salvadora Dalija, ali sigurno jesu dužne da prihvate kritike na svoj račun, da spoznaju i cijene svoga umjetnika. Treba se okrenuti izučavanju te umjetnosti, jer se svijet nikada nije vrtio samo oko jedne države ili jednog naroda. Zaborav vodi u nestanak, a sjećanje u produžetak jedne nacije. Upravo, Salvador Dali je tokom cijelog svog života insistirao na svom “arapskom porijeklu”. Bio je potomak Maura koji su od 711. do 1492. živjeli na jugu Španije. Sjećanje na svoju naciju izražavao je riječima: „Moja ljubav prema svemu što je pozlaćeno i ekscesivno, moja strast za luksuz i moja ljubav za orijentalnu odjeću“.