Ponukan dešavanjima u kulturi zadnjih dana odlučih da napišem ovaj tekst. Čovjek dok govori dotad i postoji, jer kakav je čovjek koji ne govori i nema svoj stav – MRTAV ČOVJEK. Kakva je država ako nema svoju historiju, kulturu, umjetnost, folklor, kuhinju, industriju, sport, privredu, svoj jezik, u stvari ono što čini identitet jedne nacije i jedne države? Tako, ako nemamo muzeja, nemamo kulturnih institucija, nemamo podsticaja za sport, u stvari što je do sada najbolji ambasador naše države, jer su film, sportisti i kulturni radnici najviše učinili na promociji naše države.
Svjedoci smo u zadnje vrijeme kako jedan dio naše države (njihov predsjednik) vrše negiranje i postojanje naše države Bosne i Hercegovine, a na to nema adekvatne reakcije (minimalne). Stvar je u tome da što nisu mogli učiniti u ratu sad čine u miru političkim sredstvima. Cilj ovog pisanja je da se probudi svijest kod građana za kulturom i dijalogom, i u časnom Kur'anu kaže se: „Koliki je grijeh činiti zlo, još je veći grijeh ne boriti se protiv zla“, što znači samom šutnjom podržavaš zlo. Kao utemeljitelj Omladinskog udruženja „Bedem“ iz Donjeg Moštra imam odgovornost prema budućim generacijama da kažem i napišem ovo sad što slijedi. U Donjem Moštru do pojave Bedema nije bilo nikakvih kulturnih dešavanja. Omladina okupljena oko Bedema krenula je s organizovanjem tribina, promocija knjiga, kulturno-sportskih manifestacija, humanitarnih akcija, omladinskih druženja da bi proizveli što veći broj društveno korisnih mladih ljudi i da bi razvili demokratizaciju društva. Nažalost, u veoma kratkom vremenskom roku mi smo naišli na prepreke i na nerazumijevanje osoba koje su trebale ovo podržati. Na veliku žalost, njima je smetalo što je Bedem radio te pozitivne stvari, a te iste osobe dok se nije pojavio Bedem optuživale su mlade ljude da su apatični i nezainteresirani za svoju budućnost.
Nakon ovih dešavanja došlo je do konfrontacije između mladih ljudi što je posljedica ne dešavanja kulturnih manifestacija u Moštru. Ali na veliku žalost, što bismo mi i organizovali ponovo kulturne manifestacije – nemamo gdje. Postavlja se pitanje kakve su posljedice za budućnost mladih ljudi. Na to pitanje može samo neki vrhunski psiholog ili psihijatar odgovoriti.
Najviše me pogodilo kad su pojedini članovi zaostalost i nerazvijenost Donjeg Moštra vidjeli u tome da su ugroženi zbog grada u kojem živimo – Visokog. Govorili su da smo mi seljaci, da nas građani ne vole i da zbog toga tonemo. Ja sam njima govorio da to nije tako, da smo mi svi isti i da nema razlike između sela i grada i da više ne postoji selo, da je čitava općina Visoko jedan grad koja je sastavljena od 25 mjesnih zajednica, tj. naselja. Oni su meni govorili – ti više voliš Visočane jer si odrastao u gradu i majka ti je iz grada. Cilj tih ljudi je bio da ubace što više smutnje među mještane da bi se kasnije oni politički afirmisali i na osnovu teze jaza selo-grad dobili glasove. Nažalost, političkom afirmacijom tih mladih ljudi i zauzimajući određena mjesta u vlasti zaboravljaju odakle su i rade na uništavanju svega pozitivnog u mjestima odakle su. Postavlja se pitanje kako mladi ljudi mogu biti normalni i zdravi kad vide sve ove nepravde, a pogotovo mještani koji žive u tim mjestima.
Želim ovim tekstom da skinem svu odgovornost s Omladinskog udruženja „Bedem“ za dešavanja koja će se dogoditi u budućnosti. Mi smo uradili preko 300 projekata na što smo veoma ponosni i nemamo se čega stidjeti, a također ni budućih generacija.
Veliko je bogatstvo Bedema što je afirmisao gotovo sve mlade ljude koji su danas nosioci političkog života na našoj općini.
Poručujemo svima da se mi nećemo nikad predati, jer nemamo pravo na to, a ogledalo su nam naši šehidi koji dadoše svoje živote da bismo mi sad uživali. Da li smo to zaslužili, pitanje je? Neka svako sebi postavi pitanje koliko on kao pojedinac može učiniti za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu da ona bude ljepša, naprednija, progresivnija, dostojanstvenija, a ne da svi očekuju da njima država nešto da.
Postavlja se jedno veliko pitanje: „Da li u Moštru postoje intelektualci i akademski obrazovani ljudi?“
Moj odgovor je da ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ovakvo stanje kakvo je danas i nek ih bude stid i sramota budućih generacija.
Adnan Frljak