Historijski gledano, ne postoji niti jedan period u Bosni i Hercegovini u kojem se bosanskohercegovačko društvo nije pokušalo razoriti.
Kolektiv velikih strahova i velikih očekivanja su glavne predodžbe u bosanskohercegovačkom društvu, a to se javlja kroz etnonacionalističke interese sva tri naroda koji se realno posmatrajući određuju sa negativnim stavom prema drugom. Trenutno, najveća agonija unutar bosanskohercegovačkih parcijalnih etnonacionalnih politika je unutar bošnjačke politike. U bošnjačkoj politici historijski ne postoji etnonacionalna politika. Koliko ima smisla danas u Bosni i Hercegovini govoriti o politici kao svojini i odgovornosti svih nas? A ako i ima smisla, koliko ima svrhe?
Za vrijeme osmanske vladavine, pod Bošnjacima su se samo podrazumijevali muslimani. Osman Topal – paša se može smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesionalnog bošnjaštva, koju će kasnije Kallay uporno zastupati. Po toj koncepciji, postoji bosanski narod koji je historijski vezan za osmansku državu, ali je unutar nje zadržao svoje narodne osobenosti. Ta narodnost je ostala nepovrijeđena različitosti vjeroispovjesti. Ovi pokušaji interkonfesionalnog bošnjaštva ostali su uzaludni. Muslimani nisu prihvatili ideju ravnopravnosti s ostalim stanovnicima Bosne, srpska nacionalna ideja širena propagandom iz Srbije i Monarhije bila je prihvaćena kod pravoslavaca, a franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku ideologiju.
Več tada, a i u narednih 100 godina, počelo je manipulisanje bosanskohercegovačke javnosti. Međutim, opasnost ne leži u manipulaciji javnosti prema političkim idejama, već u ovakvom društvu koje smanjuje mogućnosti za artikulaciju takvih ideja.
Trenutačne pojave u političkoj ideologiji, u najboljem slučaju, javna mnijenja u BiH ojačavaju izmjenama između onih koji vladaju i građana s jednakim pravima da to ukinu. U BiH ne vrijedi da se „sva pitanja mogu riješiti znastvenim istraživanjem i slobodnom raspravom ako – i samo ako – svi istraživači i sudionici rasprave pristaju na filozofiju javnosti”[1].
Bosanskohercegovačko društvo[2] se nalazi u krizi koju čini spektar pojava od nedostajanja jasnog programa za realiziranje strategisjkog cilja pridruživanja Evropskoj uniji do lokalne političke neefikasnosti. U tom spektru činilaca krize moguće je razlučiti brojne ideologijske i paraideologijske suprostavljenosti derivata političke konfuzije. Slobodno društvo s demokratski legitimiranim političkim predstavljanjem i vladavinom prava ugrožavaju i brojni partikularni interesi skupina koje svoje ciljeve žele postići i opravdati na nezakonit način. Dominacija etničke identifikacije u političkom životu BiH sprečava formiranje bosanskohercegovačkog političkog identiteta.
U periodu 1945–1992. u BiH je, bio, možemo reći, stvoren i još uvijek donekle postoji jedan kulturni identitet “kvazibosanskohercegovačkog građanina”, koliko god da to u ovom trenutku atavistički i pretenciozno zvuči i do ludila paralo uši nacionalistima i realistima svih boja. “Kvazibosanskohercegovački građanin” nije bio opterećen vjerskim, nacionalnim i inim podjelama, nego je predstavljao sintezu svih bh. različitosti i karakterističnosti u jedan sasvim novi kulturni i kulturološki, a ako hoćete i narodoslovni kvalitet, koji je u konačnici nespojiv sa svakim od pojedinih, ili u najmanju ruku bitno različit od, u međuvremenu već potpuno stasalih, tronacionalnih ili tronacionalističkih isključivih poimanja životne bh. stvarnosti. Nespojiv ili bitno različit taman toliko koliko su međusobno nespojiva i različita gledišta i poimanja životne stvarnosti bh. Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Dopustimo prigovor realnosti da takav životni pristup i sistem vrijednosti koji je prizašao iz njega nije bio dominantan u cijeloj BiH, niti je ikad bio prihvaćen od, sada već to jako dobro znamo, uvijek nacionalno svjesnih i u dubini svoje duše oduvijek jasno opredjeljenih pripadnika konstitutivnih BH naroda[3]. Međutim, da njegov značaj i utjecaj na cjelokupno BH društvo, u najmanju ruku, nije bio zanemariv, najbolje ilustruje činjenica koliku su količinu sile i neljudskosti morali upotrijebiti i još uvijek moraju upotrebljavati, troglavi nacionalisti (naravno, neki manje neki više) u pokušaju njegovog konačnog uništenja.
1 Lipimann
2 U najopćenitijem smislu označava oblik povezanosti među ljudima; Leksikon temeljnih pojmova politike, Sarajevo, 1994.
3 Po Ustavu BiH, u konstitutivne narode spadaju: Srbi, Hrvati i Bošnjaci