Doajen visočkog ugostiteljstva, konobar sa zavidnim dugogodišnjim prijeratnim i postratnim iskustvom i velikim brojem “kafanskih utakmica” u nogama, od kojih su mnoge bile veliki derbiji koji su mu priskrbili iskustvo koje će više bilo ko u Visokom teško steći – Mirsad Bakšić alijas Mige bavio se mišlju i idejom da napiše knjigu jedinstvenog naziva “Bošnjak i kahva”, a koja bi bila svojevrsna zbirka sabranih djela svih njegovih iskustava koja se tiču usluživanja generacija Visočana širokom lepezom kava, kafa, kahvi sa mlijekom, bez mlijeka, kraćih, dužih, do pola šoljice, s jednim ili dva šećera, natrenom, produženih, s kiselom ili čašom vode, jutarnjih, popodnevnih, noćnih, postmahmurnih, ovakvih ili onakvih ….. Razlog je jednostavan: Visoko je grad u kojem se možda popije i najviše kafe u širem regionu, jedan od razloga je permanentni kokuzluk koji vlada već 20 najtežih godina pa je kafa najjeftiniji način da budeš u kafani, a drugi razlog je sociološki fenomen pod nazivom: “PIT ĆEMO KAHVU”. E ovo “Pit ćemo kahvu” je osnovni uzrok i prokletstvo svega što je danas Visoko. Jedne prilike Samir Memić – Vajta je dok smo pili prvu jutarnju kafu, baš u objektu gdje je radio Mirsad Bakšić – Mige, konstatovao da u svakom Visočaninu u svakom trenutku ima jedna lopata “toza” od silnih ispijenih kahvi. A uz te kahve balijski pihtijari već zadnjih 20 godina se igraju s našim sudbinama i budućnosti onih što dolaze za nama.
U početku sam to doživljavao bezazleno, čak i kao odraz papanskog načina izražavanja onih koji su sve ove godine neka vrsta vlasti, privrednika ili nekih drugih društvenih faktora u Visokom; “dođi mi na kahvu”, “pit ćemo kahve”, “kahvelenisat ćemo”, “slabo pijemo kahve”, “nema te na kahvu” … Sve su ovo neki pojmovi koji su normalni kada žena na haustorima ili neki penzioneri u avlijama govore jedni drugima u dosadi svoje jeseni života. Međutim, kako ću godinama kasnije uvidjeti “PIT ĆEMO KAHVE” je filozofija i doktrina rješavanja najozbiljnijih društvenih, političkih i svakih drugih problema u Visokom, i to pogubna i potpuno pogrešna filozofija. Kompleks umišljenih veličina pojedinaca u postratnom Visokom kojih je bilo na pretek i još uvijek ih ima u velikom broju, a koji su po vlastitom ubjeđenju, da li iz materijalnih razloga ili nekih drugih, nešto kao važni u Visokom, nalaže im i tjera ih da druge čine poniznim na način da im se dolazi na noge, “NA KAHVU”, pa da im oni kao dijele neku vrstu pameti. To je kompleks nasljeđen od Mule Hodžića, nekada suverenog vladara Visokog, koji je to mogao biti iz niza okolnosti koje su mu išle u prilog, a koje je pružao politički sistem prošlog režima, samo što se tada nije išlo “na kahvu”, nego “na po jednu ljutu”, a to je opet jedna druga doktrina po kojoj je Džemal Bijedić rješavao i najkompliciranije Jugoslovenske probleme.
Ali da se ne upuštamo u tako duboku analizu, neki dan na preporuku prijatelja koji je iz Visokog, a danas živi u Kairu, pročitam knjigu Orhana Pamuka “Zovem se crvena” i u njoj nađem jedan citat koji je ustvari samo potvrda mog razmišljanja o tome kako ta uskogrudna i jadna filozofija funkcionisanja društvenih tokova u jednom malom gradiću kakav je Visoko, svedena na “PIT ĆEMO KAHVU”, jeste ustvari prokleta i pogubna. Smještena u privatne svjetove umišljenih vizionara, privrednika, političara, pseudointelektualaca, lažnih veličina …., koji projekcije vlastite vizije Visokog uz “kahvu” na nekakvim minderima, privatnim kućnim sijelima, vikendicama, kafanama i ko zna gdje sa sebi sličnima i samo u svom interesu selektivno zadnjih 20 godina razaraju i uništavaju Visoko i sve visočko u njemu i sve zarad ličnog i privatnog interesa. U jednom dijelu knjige “Zovem se crvena” čija je tematika Istanbul u šesnaestom stoljeću, izvan zidina raskošnog dvora gdje caruju siromaštvo, kuga, nemoral, jad i nespokoj (baš kao u Visokom danas izvan zidina tih zamišljenih svjetova umišljenih veličina što uz “kahvu” rješavaju najkompliciranije visočke probleme), Šejh Husret kaže:
“O vjernici, ispijanje kahve je haram, i zato je hazreti Pejgamber znao da ona opčinjava mozak, i da ona čini rupu u stomaku, i da je ona razlog neplodnosti i stvara bruh, i da je ona šejtanska spletka, on nije pio kahvu. Kahvane su mjesta gdje ljudi idu zarad ćeifa. I bogati ljudi su zarobljenici svojih strasti i sjede jedni ispred drugih spremni da raspravljaju sve vrste prostakluka. Zato kahvane treba zatvoriti prije mjesta gdje se služi alkohol”
Četristotine godina kasnije reformator Turske države Kemal Ataturk, čija slika se nalazi na svakoj turskoj novčanici i gdje god se okrenete bilo gdje u Turskoj, također je slijedio primjer Šejha Husreta, pa je u nizu svojih reformi ka modernizaciji turskog društva “ispijanje kahve” potpuno zabranio, jer je znao koliko zla donose takvi vidovi druženja besposličara, umišljenih veličina i novonastalih bogataša koji uz “kahvu” nađu poltrone ili iz interesa oni nađu njih spremni da slušaju njihova naseravanja i naprđivanja čija konačnica općem društvu ne donosi ništa dobro. Pa čak i oni koji su bili u Italiji, postojbini espresso kafe, vidjeli su da Talijani ne sjede uz šoljicu espressa tri sata, pametuju, i ispuše pola kutije cigara mahalajući okolo na temu “šta bi bilo kad bi bilo”.
Visočki “ispijači kahve” i nesposobnjakovići koji se nisu najbolje snašli mijenjajući dresove u ratu i neposredno nakon njega su sušta suprotnost Ataturkovim Turcima i Talijanima, oni su krivci za sve što nam se danas dešava, a dešava nam se da bismo pomrli od gladi da nam nije Preventa za kojeg još uvijek nismo sigurni kakve će trajne posljedice ostaviti po zdravlje svih nas, a ovisni smo o njemu, bar onih cca 2.500 zaposlenih i članova njihovih porodica. Paradigma visočke nesposobnosti zadnjih 20 godina su upravo ti što visočke probleme rješavaju uz “kahvu” izvan zvaničnih institucija gdje bi se problemi trebali rješavati u interesu svih, suprotno ličnim i stinim mahalskim interesima.
Visoko je u zadnjih 20 godina imalo najbolje predispozicije i uslove da danas bude najbogatiji grad u BiH, ne treba po ko zna koji put pominjati geografski položaj Visokog, puteve, željeznicu, blizinu Sarajevu i Zenici. Odmah nakon rata 1995. godine za razliku od mnogih drugih sredina Visoko je imalo sve: novac, predstavnike na svim nivoima vlasti, nekretnine, političku moć, privredu koja je funkcionisala, velike prijeratne privredne gigante s ogromnim potencijalima…. Deset godina nakon toga Visoko više nije imalo ništa od pomenutog, sve su uništili, rasprodali, izigrali povjerenje viših instanci, izvarali što se moglo izvarati. Više je razloga zašto je to sve tako, ali osnovni su sebičnost i umišljena sposobnost komunističkih direktora koje je vrijeme pregazilo i koji su umjesto da pokušaju pokrenuti proizvodnju u privrednim gigantima koje je Visoko stvaralo 40 godina, bazirali se na najbrutalniju krađu onoga što su trebali pokrenuti i u čemu su trebali zaposliti veliki broj Visočana. U njihovim “sijedim glavama” vrlo brzo se stvorila vlastita projekcija da je ono što je bilo državno i društveno ustvari njihovo vlastito, uz “kahve” na minderima su jedni druge ubjeđivali da to ustvari i jeste tako, vrijeme ih je pregazilo i pogazilo, a da to nisu ni primjetili povlađujući jedni drugima u totalnom ludilu nagle mogućnosti koja im se otvorila da pokradu sve što je nekad bilo zajedničko. Kad im se od “gorke kahve” na trenutak razbistrilo uvidjeli su da nema više Saveznih rezervi i nekakvog Neđe Bodiroge iz Mrakova i raznih drugih Neđa iz bivšeg sistema kako bi im pokrili sve minuse nastale u zadnjih deset godina koje su proveli “ispijajući kahve” u krađi i stvaranju godina neuplaćivanog PIO/MIO unesrećenim radnicima koje su varali na razne načine i raznim političkim prijetnjama čak zloupotrebljavajući i religiju i samog Boga.
Sva ova njihova nesposobnost mi je nekako i jasna, postoje neka logična objašnjenja za sve to. Ali jednu drugu stvar u cijeloj ovoj postavci stvari ne razumijem. Kad malo bolje razmislim i pogledam kako im vlastita djeca žive, njihovi najbliži, tek onda uviđam svu njihovu sebičnost, pa i od vlastite djece su napravili kretene, nisu im obezbjedili ništa, bez obzira na sve pokradeno za ovih deset godina o kojima govorim. Ispijanje “kahvi”, samodopadnost, umišljenost vlastite veličine i pameti, borba za vlast po svaku cijenu od tih ljudi je napravila veće idiote od idiota kakvi su bili 1995 kad su kolektivno svi odjednom došli tobe i krenuli pravim putem uz vjeru u Boga i stranku koja im je pokrivala sve idiotluke koji će 10 godina kasnije biti ilustrovani kroz obespravljene radnike koji su i zaboravili šta je to plata i bez mogućnosti da se penzionišu.
Svi visočki lopovi i svi koji su “ispijajuči kahve” zadnjih 20 godina Visoko doveli tu gdje jesmo, a na dnu smo trenutno, posakrivali su se u raznoraznim visočkim političkim strankama, još uvijek su dobro sakriveni i zakukuljeni po raznoraznim budžetskim korisnicima i vjerovatno će mnogi od njih pokušati produžiti svoj parazitski način života kroz liste za naredne lokalne izbore. Ovo je mali grad i u njemu sve se zna, a kad je već tako nemojte ih zaokruživati i davati im da vas i dalje ponižavaju i smatraju glupanima. Neka lažu sad i hodaju po svakom kvadratnom metru ove općine okupljajući mjesne odbore i lažući kako će biti bolje i kako baš oni imaju rješenje kako Visoko napraviti boljim. Jebe se njima za vas, oni misle samo na sebe i na svoje vlastite interese, a vlast vole, ona im daje moć i mogućnost manipulacije te novi prostor da samodopadno “ispijaju kahve” umišljajući sebi da su lijepi, pametni, vizionari, važni i bitni. Henry Kissinger je rekao da su vlast i moć najbolji afrodizijak, a njima se očito samo još na to diže! Oni žele samo vlast i moć, baš onakvu kakvom ju je opisao i Meša Selimović:
“Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvjek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju.
Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.”
I još mi je jednu stvar rekao prijatelj koji sad živi u Kairu, osim što mi je preporučio knjigu Orhana Pamuka, rekao mi je:
“Visoko ti je usran grad, a ja ga volim, pa se pitam, može li normalan insan voljeti govna? Ili ja nisam normalan? Il’ je nešto treće?”
http://www.youtube.com/watch?v=FmahMI3tZVU