Započeh tekst ovom pjesmom koja je nekad važila kao istinita i koja se komotno mogla upotrijebiti u svakom ljetopisu, putopisu ili kazivanju o Visokom. U malo skorije vrijeme jedino što bi se moglo upotrijebiti iz gore navedenih stihova je “Aman”.
Sve što je ostalo od čaršije koja je nekad važila za jednu od najboljih u ex SR Bosna i Hercegovina jeste nekoliko hiljada neriješenih dugova, propali giganti, političari koji nas kradu i lažu, ublehari i narkomani koji se skupljaju po parkovima i kafićima sa ničim pametnim za razgovor osim isprazne i glupe priče o tome kako, gdje, ko i s kim provodi taj dan. Od svega što je bilo iole normalno poslije ratnih dejstava ostala je samo deponija melodija. I mi sami ljudi smo postali deponija melodija koje su nekako tugaljive i nostalgične. Grad je postao deponija melodija koje sviraju priču o Visokom prije rata i poslije rata.
Svakodnevno ćete na ulicama Visokog čuti kako se raspravlja o tome ko je pokrao gigantske firme, ko je upropastio visočke potencijale, ko je kriv, a ko opet nije. I tako u nedogled. Ali rijetko ćete uspjeti uhvatiti neke pozitivne stvari koje će vratiti makar trunku svjetla u ovaj tunel beznađa u kojem se nalazimo zadnjih 15 godina. Mladi su neaktivni. Stariji ne investiraju svoje znanje, novac, iskustvo i vrijeme u afirmisanje i pokretanje mladih potencijala koji bi mogli da urade nešto u narednim godinama. Ljudi na funkcijama su više postali funkcije na ljudima, jer oni izgleda nikakvog uticaja nemaju više na promjenu stanja koje bi ta njihova funkcija mogla, trebala i morala učiniti. Sve se svodi samo na priču o tome kako je bilo dobro nekad i kako nam je loše sad. A mi? Da li smo spremni za promjene?
Nikako. Priča o promjenama uvijek potakne lažni revolt i lažne revolucionare na to da kažu kako oni nemaju veze s tim što su pojedinci upropastili grad. Kako oni nemaju veze s tim što nam čaršija propada. I o tome kako oni neće da imaju veze sa čišćenjem tuđih fekalija. Donekle su i upravu, ali ponekad se i mi u životu moramo žrtvovati da bismo sebi stvorili uslove za bolje. Ja se trudim svim tim ljudima da objasnim vezu koja je ustvari sadržana u samo jednoj riječi – Složnost. Kada bi svi razmišljali na način da je pored sopstvene koristi važna i društvena korist, u društvu bi možda stvari i krenule nabolje. Ali dok god se vodimo po onoj frazi, kako bi rekao jedan moj profesor: “Samo nek’ Muji crkne krava”, mi ćemo ostati u različitim metastazama hronične agonije u borbi za puko preživljavanje. Ostat ćemo samo sitni točkovi mašinerije kojoj je samo nekoliko milimetara dostatno da ode u ponor javnog kriminala, neorganizovanosti i totalnog haosa.
Jedna od deprimirajućih činjenica je ta da je našim sugrađanima trač postao ovisnost i bez dnevne doze teško da bi ostali normalni ljudi, jer ovdje ne možeš biti normalan ako se baviš samo svojim poslom. I umjesto da pričamo o ogromnim uspjesima naših sportista, teatarskih grupa, udruženja mladih, humanitarnih udruženja i tako dalje, mi ćemo ipak ustrajati u ishlapjeloj žabokrečini priče o tuđim problemima, tuđim poniranjima. Ostat ćemo u fazi priče o tome da li naš prvi komšija pije produženu kahvu u Ripliju ili kraću s mlijekom kod Imeta. Sve se svodi na predrasude, osuđivanja zasnovana na tuđim izmišljotinama i lažima. Sve se svodi opet na priču kako je nekad bilo dobro a kako od ovog sad ne može gore.
A kako je Visoko postalo ono što je bilo u tom vašem nekad?
Postalo je tako što naši oci i praoci nisu provodili sate kahvelenišući i misleći o tome šta radi moj komšija, nego su privređivali za društveno dobro. Bili su složni oko ideje da Visoko postane čestit i valjan grad. Grad za koji ćemo moći s ponosom reći da ga nigdje ljepšeg nema. A mi danas se možemo pohvaliti samo pričom o tome kako smo nekad, a najčešće ti koji pričaju nisu ni vidjeli to nekad, bili najbolji. Možemo se pohvaliti velikim brojem kriminalnih radnji, psima lutalicama, divljim deponijama smeća i tako u nedogled. Možemo se pohvaliti Preventovim smradom koji je postao naš trademark u okolini, a i šire. A mi i dalje ostajemo sjediti u hladu, ispijajući po ko zna koju kahvu taj dan i očekujući da nam bolje sutra neko drugi nabere s neba potencijala.
Aman!