Mostovi nisu bili samo prijelazi preko rijeka i kanjona, bespuća, nego i objekti koji su bili duhovne spone odnosa, bili dokaz poštovanja multietničkih, religijskih i civilizacijskih razlika.
U predivnom prostoru franjevačkog konvikta otvorena je izložba „vremena“ lijeve i desne strane visočkog poriječja koja ima za cilj približiti zaustavljeno vrijeme trenutka koji se više nikada neće vratiti. Niko nije u stanju „ukrasti“ vrijeme od vremena izuzev fotoaparata i dokazati da je 50 slika isuviše malo da kaže više o onome što je bilo ali i prošlo.
Autori su imali za cilj da pokažu osebujnost događanja, ali su tom prilikom otkrili i jednu neminovnost koja govori o prolaznosti svega što je stvoreno, posebno u prilikama nedostatka optimizma.
Gradovi stare kao i objekti koji čine dokaz da grad može biti grad samo ako ima sadržaje i ljude.
Naš vječito bezimeni betonski most predstavlja gracioznu skulpturu samo kad se gleda iz daljine. Njegove „bore“ pokazuju koliko se neko brine o njemu, voli ga, poštuje i čuva. On danas nema šta dobro reći o onim kojim je posuđen na korištenje.
Mi znamo koji ga je sistem pustio u promet, znamo da je izvođač radova bio građevinski poduzetnik Adam Till iz Sarajeva, da je nadzorni organ bio naš akademik Julije Hahamović, tada mladi inženjer koji je počeo svoju blistavu karijeru sa svojim prvijencom – mostom u Visokom, znamo da se gradio u periodu od 1924 -1928.g. i da je na kraju ostao ponos i preživio dva rata, ali nismo sigurni da li će preživjeti sadašnji mir. Dokle li, kako li?
U Visokom i okolini je napravljeno dosta mostova, ali i dva za sada nepotrebna, a da se niko nije upitao kako i na koji način zaštititi visočki izlaz u svijet, prije svega od mnogih koji su svojim neznanjem ugrozili prirodnu starost kroz koju most prolazi.
Izgleda po svemu da je logika: „ Ja sam napravio, umjesto, učinio sam da se sačuva, daleko ispred znanja čovjeka i da pokazuje stanje razuma „sitnih duša“
I danas sve vide rupe u koje bi stavljen eksploziv, danas nama na sjećanje i pokazatelj, opet nama danas, i da se mostovi ne ruše više eksplozivom nego onim što neko primjenjuje danas.
Jadno je što se mora priznati, a to je da danas pojedinci nemaju ista mjerila prema vrijednostima, da li zbog nedostatka širine pogleda ili jednostavno što njihov razum nije dospio dosegnuti kolektivne vidike?
Ne zaboravimo da gradovi umiru sa svojim mostovima.
{joomplucat:516 limit=25|columns=4}