Kraj življenja u nečemu što se zove život, tužan je kraj ma koliko nalazili opravdanja za uzrok, radilo se o čovjeku, životinji ili drvetu. Uvijek nekoga zaboli duša. Na Jaliji više nema drveta jasena koje je za Visoko imalo posebni značaj jer je na njemu prestao život jednog mladog čovjeka. Franjo Žagovac je obješen 1944. g do tada za naše očeve, mrskog okupatora. Danas nije važno što je Žagovec bio partizanski ilegalac, omladinac, osuđen za navodno podmetanje eksploziva pod voz i što je visio na drvetu nekoliko dana i što je bio toliko isprebijan prije vješanja da nije mogao stajati na nogama i da ga je skinuo sa vješala naš sugrađanim Maho i da na njega skidanje imade takav uticaj da se nikad nije povratio u normalni život nego je u pijanstvu umro kao paćenik.
Koliko nas danas zna da je to drvo bilo posjećivano od školske omladine, pa je onda sve utihlo da bi ostalo sinonim jedne smrti koja je nasilno odnijela mladi život tadašnjeg hrabrog ilegalca. Nije bilo primjerno podsjećati djecu na nasilne smrti.
Simbolika 1. maja ove godine
Znali smo svi da je nekako tako i voljeli smo to drvo, a da mnogi nisu znali odakle takva ljubav. Od jutros znamo da tako neće biti više. Znamo ko je ubio i zašto Franju Žagoveca, ali možda nikad nećemo saznati zašto je drvo jutros „palo“? Moglo je živjeti još desetak godina, kako doznasmo jutros. Da li je to zbog sjednice Općinskog vijeća ili možda zbog traženja proširenja djelatnosti komunalnog preduzeća ili jednostavno zato što je tako trebalo da bude. A, zašto?
Budimo ipak malo realniji, drvo je bilo oboljelo, život mu je bio produžavan godinama, olistalo je u punoj snazi ove godine i imalo više života nego drvo pored njega. Pa zašto je bilo oboreno jutros kad je počelo život i ove godine?
Naš narod se drži iskonskog pravila da se drvo u „soku“ nikad ne sječe jer to je haram, sječa se vrši samo zimi kad drvo „spava“.
Niko ko je naišao jutros nije bio ravnodušan što se drvo ruši. Radnici u obližnjoj mesari su bili nekako drugačiji, zašto, možda malo i bučniji nego obično jer im to nije svojstveno? Cijeli dan su prolaznici pitali, ako je ikoga bilo da bar zna ikakav odgovor, ali se provlačilo i pitanje zašto, kad je vanjski dio stabla još živ, veoma mokar. Znači, drvo je imalo snage za nastavak života i niko nije bio zadovoljan bilo kakvim odgovorom ako nije u sebi nosio logičan odgovor. Odgovor nije imao ko da ponudi.
Drvo nosi zlo u sebi ako se s njim ne postupa kako to priroda nalaže, reče jedan prolaznik, zapamtite i pratite događanja. Nestade jedna atrakcija nastala u vrijeme kad su se stvarali ideali. Hoćemo li na kraju izgubiti i ono ideala što nam je preostalo?
Tužan kraj jednog velikog spomenika …
Aleje se ne zanavljaju na ovakav način, zna se kako se to radi. Naša aleja na Jaliji je imala i onako burnu prošlost. Austro-Ugarska je tek od treći put uspjela spasiti posađeno drveće jer ga Visočani nisu htjeli. Kad su i popustili, aleja je postala čvrsto vezana uz njih. Sve je potvrđeno i jutros i danas i noćas. Visoko pita zašto se tako postupa sa visočkom istorijom, ako je volimo, živimo uz nju, ako je ne volimo, bar je ne dirajmo.
Da li smo se nekako otuđili i promijenili?
E, moj Sulejmane, Radovane i Mandra, što niste s nama da nam još jednom pokažete kako se voli drveće posađeno 1909. godine.