” Jedni grade vlade da se lakše krade.
Drugi biljke sade, a treći ih vade “
Nisam mislio da ce se cijelih dvadeset godina moći pohraniti u dva stiha pjesme, no eto kako me razuvjeriše za mnoge stvari u ovom truhlom okruženju u kojem živim, tako se i ovo moje uvjerenje rasplinu i uvehnu k'o listak na jesenjem suncu. Ne mogu još da shvatim da ljudi toliko vole rikverc u kome živimo otkad odlučismo da raskrstimo sa onom ex-državom, čiji režim su popljuvali kojekakvi intelektualci, samo su čekali nekih desetak godina nakon Titove smrti, da se uvjere da se ovaj neće mrdat’, pa su onda rekli svima u lice šta im sljeduje. Takvih lezihljebaroša danas imamo taman toliko da napunimo jedno rusko atomsko sklonište, a ti isti se, dok vi čitate ovaj tekst, brčkaju na Mauricijusu, Bahamima i tako tim jeftinim mjestima, od teško ukradene love buđetskih korisnika. I sve je to idealno, za njih naravno. Ali mi, kojima je izgleda rikverc postao glavna stvar u životu, mi koji bi trebali postat’ kritična masa koja će pokrenuti promjene, za nekoliko stotina maraka prodajemo sva svoja uvjerenja i postajemo im vjetar u leđa, tek zato što su na predizbornom ukrštavanju ražnjeva obećali radna mjesta za sve. Nekako bi mi bilo logično da nakon dvadeset godina očiglednog laganja u lice razotkrijemo već jednom te budale koje u cijelom tom nezadovoljstvu koriste priliku da lažiraju glasove i listiće pa nam poslije svakih izbora osvanu ista lica, u sličnim formacija na foteljaškoj strani. Samo da nije meteoroloških promjena pa ne bi ni morali mijenjat’ one plakate po banderama, al’ ukinut’ će oni i to, k'o što su nam sve ukinuli, pa će nas trovat’ patriotskim govnarijama po internetu, da se štedi. Ionako plodno za malverzacije, bosanskohercegovaćko tlo, pretvorili su u jednu ogromnu oranicu, na kojoj njihovi poreznici “žanju” muku poreskih obveznika, sisajući iz istih i onaj tračak života i nade koji je sijao u njima u nekoliko godina poslije rata.
Duboko ukorijenjeni problem leži u licemjerstvu. Svoj identitet, svoj inat i obraz daju za frtalj hljeba i nemasnu povlaku, da bi se sutra mogli žaliti po kojekakvim mehanama i kafanama kako nisu zadovoljni životom u kojem im je mrsko promijeniti i čarape a kamoli sistem koji im bukvalno uništava život. Tako je isto i u onom sistemu bilo. Kažu nisi smio bit’ musliman, nisi smio ovo, nisi smio ono, al’ se dobro živjelo. Nije da se nije smjelo, nije se htjelo. Mogao si ti bit’ musliman koliko god hoćeš, ali lakše je bilo zagrnut’ crvenu mantiju, učlanit’ se u partiju i svoje ideale prodat’ za ljetovanje u apartmanima državnih preduzeća na jadranskoj obali. Ni trunka ponosa ne leži više u ovoj naciji koja je nekad gordo prkosila svim stranim silama koje su uskakale na njenu teritoriju. Jadan li je naš mentalitet koji kaže da je čovjeka stvorio rad, a nerad gospodina. Povodac za sve je nacionalno ili vjersko opredjeljenje ovog ili onog vođe, pa samo nek’ je naš, lakše je podnijet’ kad nas naš zajebe, nego neki tuđin.
No, kako reče jedan umjetnik iz New primitives vala: ‘ U modi je biti šupak. ‘ Ukoliko neko postigne nešto normalno u ovim nenormalnim uslovima treba ga srušit što prije jer šteti našem ugledu europske, poluteološke deponija-države. Privatnici sa ‘ jakim leđima ‘ imaju pravo da rade šta hoće, kad hoće i gdje hoće. Slučajno sam prije par dana imao jednu dogodovštinu, kada je mene i prijatelja policija zaustavila na biciklu, koje smo mi svojeručno izradili, zbog tog’ što nismo imali kacige i drugu opremu. I šta da kažem takvim idiotima koji nisu shvatili da smo mi sedamnaestogodišnji klinci, u nedostatku love, našli sebi zanimaciju pa napravili bicikl-dvosjed, a nismo srolali joint i povukli ‘ čizu ‘. Ali ne, lakše je opaliti preko leđa ionako dokusurenog naroda, a klincima bogatuna dopustiti da vozaju nabrijane motore, bez ikakve opreme i da pritom čine očigledan prekršaj a ništa ne poduzeti. Ili ako slučajno institucija kaznenih zakona, o kojoj vjerujem ne znaju puno, proradi, onda će to da sredi tetka iz opštine ili amiđa iz mupa, tako da sutra slobodno možete nastaviti u starom tempu.
Ali to je taj čudesni svijet svijet privatluka, nastao iz komunističkog državnog vlasništva, za par maraka ili par prljavih poslova. Sve se svelo na to da neobrazovani vode ovu poluteološku državu, da li kroz privatni ili javni sektor, ( ili kombinovano ). Svodi se na to da neuki mogu reći šta žele obrazovanima i na kraju ih nazvati siromašnim papcima koji moraju konobarit’ za deset maraka, dok oni imaju sve što požele. Dakle to je ta izvrnuta demokratija, namontirana tako da i budale imaju sva prava a da se pametni, posramljeni od tih i takvih, povlače u sebe, ne želeći da prodaju svoj ideal postaju izrodi i oni koji podrivaju raju, koje ustvari nema na nekom jaranskom nivou, nego je prisutna na interesnom nivou. Nažalost. Ali kako je rekao naš nobelovac, Ivo Andrić : ‘ Svakih pedeset godina na ovim prostorima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati. ‘ Samo ja ne želim da čekam neka druga pedesetoljetna razdoblja, nego hoću da sad i odmah živim normalnim životom i da me iskreno boli ćošak ko sjedi u državnom parlamentu. Ne želim jeftino pivo, nego želim jeftine osnovne namirnice iz potrošačke korpe. Želim bolji obrazivni sistem a ne puka obećanja koja će me sutra odvest’ nigdje.